Sve velike bajke sa srećnim krajem počinjale bi otprilike ovako – tamo negdje iza velikih brda, preko brze divlje rijeke, daleko od glavne ceste i pogleda radoznalih prolaznika živi jedno malo selo u velikoj slozi i trajnom miru.

Iako ova priča zaista zvuči kao bajka, posebno u zemlji stalnih sukoba, opterećenoj ratovima i stradanjima njenih građana ona je realnost i zove se Baljvine. Iza tog imena krije se priča o selu koje ne bilježi nikakav spor između dvije etničke grupe – Srba i Bošnjaka, ne samo u posljednjem ratu, nego i u ratovima prije.

Knjige, onima koji ih proučavaju, nisu dale odgovore niti na pitanja o sukobima u 19. vijeku. Šefko Čaušević jedan od najstarijih Baljvinaca kaže kako su mještani signurno imali i sreću, jer vojske su ipak prolazile kroz selo. U Drugom svjetskom ratu Bošnjaci su Srbe štitili kada su došle ustaše, a Srbi Bošnjake kada su krajem zavladali četnici. U posljednjem ratu kaže, imali su sreću da su u selo dolazili uglavnom normalni vojni policajci.

Baljvine se inače dijele na Donje i Gornje. U prvima žive Bošnjaci, u drugima Srbi. Međusobno nikada nisu imali spor. Srbi sa Srbima se, kaže Šefko, jesu tukli, kao i Bošnjaci sa Bošnjacima, ipak jedni sa drugima nikad.

“Pazite ovako, ljudi su nekad čuvali svoju čast, obraz. Obraza nema puno, lako se izgubi. Znači, moraš čuvati to što imaš. Mene je sram, moj komšija radije nek me uvijedi i nek mi kaže, nego Srbin. Naročito nakon ovog rata. To je odmah nacionalno i prije rata je to bilo. Ovdje se držalo do toga. Nismo rodbinski vezani nikad. Bilo je tu omladine koja se jako voljela, ali to se moralo kriti u zemlju”, govori nam Šefko o detalju koji je potvrdio i njegov komšija iz drugog dijela sela.

Zdravko Knežević iz Baljvina je put Slovenije otišao još 1979. gdje je zaradio i penziju. Sada, kaže, dolazi sve češće. O suživotu i slozi među mještanima, svjedoči i sopstvenim primjerom.

O izostanku sukoba znalo se i 90-ih godina, pa je u to lično htio da se uvijeri i jedan od starješina Vojske Republike Srpske general Momir Talić. Tada je nastala priča koja se i danas prepričava pa je u domenu legende o Šabanu koji je prošetao selom.

“Talić je bio tu, došao je u noć valjda i dolje jednog Šabana Habibovića kojeg ja dobro poznajem zato što je bio dobar sa mojim ocem. Bili su zajedno u partiji. Valjda je on došao, ja nisam bio tu, ali sam čuo, da je došao i rekao tako i tako. Da je Šaban rekao idemo u srpsko selo, došao kod Miroslava Tešanovića, Talić kad je to vidio zaključio otprilike tako nit ste vi pravi Srbi nit su oni pravi Bošnjaci, Muslimani”, kaže Zdravko prisjećajući se Talićevog zaključka da u Baljvinama živi neki mnogo čudan svijet.

Zavjet koji poštuju i Srbi i Bošnjaci

Jedina podjela u Baljivnama je ona geografska, na Donje i Gornje.. Mještani ovog kraja žive uglavnom u brdskim predjelima koji nisu poljoprivredno obradivi, pa je njihova žitnica polje koje spaja Gornje i Donje Baljvine i koje oni, bez obzira jesu li Srbi ili Bošnjaci zajednički obrađuju. Interesantno je da četvrtkom na polju nema nikog, jer četvrtak je u Baljivnama neradni dan.

I to je zavjet koji poštuju i Srbi i Bošnjaci. Vjeruje se da bi rad u polju četvrtkom u selo donio nevrijeme. Ovo nam priča Jovo Tešanović do čije se kuće, u kojoj ima najviše djece u selu, dolazi makadamom. Ipak, veći problem od puta i Jovi, ali i cijelim Baljvinama je potpuni nedostatak vode.

Uprkos blistavom primjeru koji ovo selo predstavlja, njegovi stanovnici danas žive bez pitke vode. Bez obzira na to mnogi se bave stočarstvom, pa i Jovo – uzgaja čak 24 krave, 40-ak ovaca, svinje, koke. Sve to skupljajući kišnicu.

“Mi smo iskopali tu dvije lokve stajaće vode kad ima kiše. Kad je kiša meni je lijepo tu, ja imam i uz kuću bazen, trošim kišnicu. Sve Baljvine troše kišnicu. A ni jednog nemamo bubrežnog bolesnika niti je kad ko išao na dijalizu. Svi kažu nije nije dobra kišnica, ali ja mislim po tome da je dobra”, kaže Jovo kroz blagi osmjeh, svjedočeći tako o još jednoj neuobičajenosti u Baljvinama.

U ovom selu dva vjerska objekta, oba na dva kraja, praktično su spomenici mira. Crkva i džamija nisu rušene u proteklom ratu, a o suživotu govori i činjenica da je zemljište za izgradnju crkve u Baljvinama donirala Islamska zajednica. Iako i ovo, kao i svako selo u Bosni i Hercegovini, napuštaju mladi u Baljivnama ih još ima, a prosjek popravlja i mladi hodža. 26-godišnji efendija u Baljvine je stigao prije dvije i po godine.

“Činjenicom da čovjek voli svoje i poštuje tuđe i ima susretljivost prema tuđem, zna o drugome mnogo toga što treba da zna jeste upravo odgovor zašto je u Baljvinama i dan danas takvo stanje. Sama činjenica da ljudi nisu odustavli od svoje vjere i svoje nacije. U Baljvinama ljudi propagiraju pravoslavljem propagiraju islam. Dakle oni koji su muslimani žive islam. Oni koji su pravoslavci žive pravoslavlje”, kaže efendija pokušavajući da pronađe odgovor na pitanje o receptu za trajni mir.

Ovaj fenomen privukao je pažnju ne samo medijske, već i stručne javnosti. Harmoniju u selu istražuju profesori iz Slovenije. Tim predvodi Rok Zupančić kojem je naučni fokus izgradnja mira u postkonfliktnim društvima. Za Baljvine je saznao putem medija, a cilj mu je utvrditi koji faktori jedno mjesto mogu učiniti mirnim, te koji je to baljvinski recept za trajni mir.

“Ja mislim da su ljudi, Baljvanci nesvjesno razvili neki nepisani dogovor da postoje neki tabui i granice preko kojih se ne ide i čak i neke teme o kojima se ne raspravlja. Međutim, to nije ništa neobično, sve zajednice, čak i naše porodice imaju neka određena nepisana pravila šta je dozvoljeno, šta treba izbjegavati”, kaže profesor Zupančić, koji zapaža apsurd u kojem su u zemlji konstantnog sukoba u kojoj se pokušava naći recept za suživot, Baljvine potpuno zapostavljene.

(TIP/Izvor: N1)