Bila je nekad, u ono diktatorsko, apsolutističko vrijeme, jedna pomalo komična, a pomalo uvredljiva legenda kako su u Gacku uz vola na ražnju dočekali Tita, a jedan od lokalnih funkcionera, ponesen trenutkom i iznimnom čašću što ugošćava doživotnog predsjednika, maršala i vođu Trećeg svijeta, oduševljeno je poručio. “Druže Tito, dok je Gačana, biće volova”. Ljutili su se Gačani na ovu priču, neki tvrdili da je zlonamjerna laž, a neki se naprosto pravili nevješti i šutjeli računajući da nemaju argumenata da se odbrane od podsmijeha i da je pametnije šutnjom gurnuti u zaborav tu neslavnu epizodu lojalnosti voljenom i poštovanom vođi.

Prođoše decenije od tog vremena, ovaj šaljivi mit pomalo pade u zaborav, ali nikad do te mjere da se neko usudi da ponovi tu epizodu s volom na ražnju. Teško da bi neko bio toliko glup da na taj način dočekuje jednog političkog lidera. Izgledalo bi to u ovom našem digitalnom vremenu kao ogavna srednjovjekovna terevenka neukih, primitivnih i priprostih drzmana, koji nemaju nikakvog ukusa, a sačuvaj Bože da bi neki ozbiljan politički funkcioner i lider od ugleda sebi dozvolio takvu smijuriju i cirkus.

Predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini su, kažu bolje upućeni, vrijeme u kojem sramota i stid nestaju, a emocije nadvladavaju razum, pogaze obraz i obesmisle kućni odgoj u koji se svi zaklinju. Uz već poslovnično prisutne prijetnje, uvrede i najprizemnije blaćenje svakoga “ko nije sa nama”, u  grozničavom nastojanju da se po svaku cijenu pobijedi na izborima, treba tu, bogme, naći najbolji i najefikasniji način da se čvrsto ujedine, isprepletu i politički unovče tradicija, vjera, poznate i cijenjene ličnosti iz bliže i dalje prošlosti, mitske priče iz davnina i još ponešto što je zgodno vezati uz te vrijednosti.

Predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini su, kažu bolje upućeni, vrijeme u kojem sramota i stid nestaju, a emocije nadvladavaju razum, pogaze obraz i obesmisle kućni odgoj u koji se svi zaklinju

Na svašta smo navikli tokom prethodnih izbornih kampanja – na velike stranačke skupove, vezane zastave raznih boja, na vašarske šatore i oduševljene političke sljedbenike pod njima s pivama u rukama, na zajapurene muzikante i gologuze pjevaljke, ali malo ko je mogao očekivati i “gatački sindrom” u tom nezdravom izražavanju privrženosti i podaništva partiji i vođi kakvom uvijek svjedočimo u doba izbora.

Stanovnici Šerića kod Zenice dosjetili su se onoga čega niko nije u ovo demokratsko višestranačko vrijeme u Bosni i Hercegovini – da uveličaju, obogate i ukrase kampanju lidera Stranke demokratke akcije Bakira Izetbegovića volom na ražnju, i to usred harema džamije. Baštinici nacionalnih vrijednosti sigurno će primijetiti da su u tom jednom jedinom gestu privrženosti i podrške objedinili sve – tradiciju i običaje, kulturu, vjeru, mentalitet, intelektualne domete… Širio se topli miris ognjišta, rodnog doma, slavne prošlosti, bliskosti i srdačnosti usred haremskog dvorišta, simbolizujući valjda sve ovdašnje vrijednosti na jednom mjestu i u isto vrijeme.

Helem, bila bi to jedna nezaboravna noć, uglas tvrde učesnici šerićkog predizbornog teferiča, da nekakvi pogani, pokvareni i, bezbelli, zavidni i pakosni pojedinci ne povezaše glavni element te lijepe večeri, vola na rotaciji, sa onom davnom gatačkom epizodom iz vremena jednoumlja, koja se nikako ne može porediti sa ovom našom sadašnjom.

Stanovnici Šerića kod Zenice dosjetili su se onoga čega niko nije u ovo demokratsko višestranačko vrijeme u Bosni i Hercegovini – da uveličaju, obogate i ukrase kampanju lidera Stranke demokratke akcije Bakira Izetbegovića volom na ražnju, i to usred harema džamije

Onaj davnašnji gatački vo stradao je kao žrtva strahovlade jednog apsolutiste i tiranina, a ne zbog istinskog oduševljenja širokih narodnih masa kao ovaj šerićki u naše vrijeme. Onaj ondašnji lider silio se dolazeći uz pratnju policije i osiguranja, a ovom današnjem sigurno obraz ne bi dozvolio da, gluho bilo, zloupotrebljava policiju i pratnju za svoju kampanju. Onaj vođa je, kažu bolje upućeni, dozvolio sebi da mu se Jovanka petlja u sve, od stajlinga do vođenja države i politike, a ovaj sadašnji (u to smo se mnogo puta uvjerili) ni u ludilu ne bi dozvolio da mu, daleko bilo, žena diktira koju košulju će obući, kakve odluke će donositi ili, ne daj Bože, da mu vodi i kreira kadrovsku politiku, jer nam je ova naša demokratija donijela jedno neviđeno dostignuće – u svakoj kući se mora znati ko je gazda i domaćin, ili što bi rekli zidari, ko maltu miješa, a ko visak drži.

Ni volovi nisu što su nekad bili. Ali dok je podanika, biće volova.

(TIP/Izvor: Depo.ba/Autor: Amir Sužanj)