Par mjeseci kasnije, kad su me otpustili iz bolnice, ozljeda mozga učinila me neprepoznatljivom. Kretanje kroz kognitivnu disonancu novog svijeta, mog novog svijeta, bilo je iscrpljujuće i uznemirujuće…

U jutro 20. siječnja 2020. godine, samo nekoliko tjedana prije nego što je pandemija okrenula svijet naglavačke, doživjela sam katastrofalnu ozljedu mozga.

U jednom trenutku bila sam na sastanku u New Yorku (gdje živim sa svojim mužem i dvoje djece) i nakratko me je odvratila igra svjetla dok se jarko zimsko sunce odbijalo od East Rivera i slijevalo se kroz prozore, a sljedeći tren – tama, ništa. Bila sam u komi 17 dana, a kada sam se osvijestila, nisam mogla govoriti, hodati, pisati niti pomicati desnu stranu tijela, ali jedna od najtežih stvari bila je to što sam morala prihvatiti to u trenu – život se zauvijek promijenio.

Ispostavilo se da je moja ozljeda mozga posljedica rijetkog stanja, arteriovenske malformacije (ili AVM) – krvne žile koje povezuju moje arterije i vene su se ‘pogrešno’ formirale u maternici. Nitko – nijedan liječnik, roditelj, nitko – nije mogao to znati.

Nekoliko dana ranije letjela sam natrag u New York iz Londona, gdje sam rođena i odrasla. Da mi je AVM počela pucati iznad Atlantika, to bi bilo kobno za mene. Nedugo nakon što sam izgubila svijest sam dovedena na hitnu. U pripravnosti su bili herojski liječnici i medicinske sestre, a pozvan je bio i neurokirurg dr. Christopher Kellner koji mi je spasio život. Vrijeme je sve.

Par mjeseci kasnije, kad su me otpustili iz bolnice, pandemija je život učinila neprepoznatljivim – baš kao što je moja ozljeda mozga učinila mene neprepoznatljivom. Kretanje kroz kognitivnu disonancu novog svijeta, mog novog svijeta, bilo je iscrpljujuće i uznemirujuće. A ipak se osjećam kao najsretnija žena na svijetu.

Ima, naravno, povremenih trenutaka olakšanja, čak i radosti. Ozljeda mozga ili ne, gledanje djece u igri, sad u dobi od sedam i tri godine, kako rastu i uživaju u svojim mladim životima uglavnom je izvor velikog zadovoljstva. Ali postoji i loša strana stvari. Promatrati ih kako odrastaju i kako ne mogu (nestručno) šutnuti nogometnu loptu, (nestrpljivo) ih odvesti u park ili (umirujuće) staviti flaster na ogrebano koljeno, a kamoli voditi pravi razgovor, je prava agonija. Dok se trudim povratiti govor, iscrpljuje me čak i pokušaj izgovaranja nekoliko rečenica. Ne mogu im pravilno reći koliko ih volim.

Prije nego što mi je mozak eksplodirao, imala sam uspone i padove, naravno. Ali čak i u najgorim trenucima (imala sam tri pobačaja obavijena tugom i od tinejdžerskih godina sam imala duga razdoblja depresije), uvijek sam mogla računati na ljude koje volim da će me izvući. Ljudi, knjige, glazba, umjetnost, kazalište, London, putovanja, prijatelji, odlazak u pubove, gledanje kako igra moj voljeni Arsenal – sve je to bilo dio alata na koji sam se oslanjala za skretanje i odvraćanje pažnje, za odmor i opuštanje.

Kao spisateljica i voditeljica, moja je karijera bila posvećena komunikaciji i izražavanju, pripovijedanju i povezivanju. Bože, kako sam voljela svoj posao. Ali sad je svaki razgovor postao ogroman napor. Plakala sam od frustracije dok sam pisala ovaj tekst – s lijevim palcem na aplikaciji Notes, jer više ne mogu tipkati ni pisati – jer me sada muče dvostruke kletve afazije i apraksije, uobičajene za mnoge ljude koji su preživjeli ozljede mozga.

Teška je i interakcija s vanjskim svijetom. Teško mi je napustiti svoj kvart bez pomoći. Svijet je složeniji – fizički, neurološki, kognitivno. Strah od još jednog velikog napadaja, ili još gore, još jednog ozbiljnog krvarenja u mozgu, uvijek tinja u meni. U mom bivšem postojanju moji su se horizonti činili beskonačnima. Sad se ne mogu puno kretati, a kamoli voziti ili letjeti, a u autu, vlaku ili autobusu osjećam se tjeskobno i fizički loše. Malo je dana kada mogu napustiti svoj vrlo ograničeni život. Možda sam privilegirana, ali moj je život vezan s nekoliko blokova na Manhattanu.

Ljudi me pitaju je li ovo iskustvo otkrilo novu stranu mene, možda onu na kojoj sam zahvalna. Bilo bi primamljivo reći da jest. Hvala ti, ozljedo mozga, što si me prosvijetlila. Donijela si mi probleme s govorom, kretanjem, kognitivnu maglu i kroničnu bol, ali nema mamurluka! Nema kasnih noći! Zdravija egzistencija! Iskreno, ne mislim tako. Još uvijek sam ja. Nedostaju mi ​​te kasne noći. Nedostaje mi piće. Nedostaju mi ​​razgovori. Nedostaju mi ​​moji gradovi. Nedostaje mi moj posao, prenosi 24sata.hr.

Pa ipak… većinu dana idem u kratku šetnju, ako sam fizički sposobna, i radim na tome da samo budem ovdje. Ne postoji ništa kao mogućnost smrti u 38. godini da izoštri vašu zahvalnost za život, jer ste zapravo živi. Uživanje u zvukovima grada, boji neba, okusu izvrsne šalice kave. Kako sam sretna! Ako je ovo trenutno opseg mog života, kakav je to život!

Budući da se poklopilo vrijeme pandemije i moje ozljede mozga, još uvijek nisam vidjela svoju širu obitelj ili prijatelje. Ali gledajući njihova lica putem videopoziva, ili kradući trenutak nasamo sa svojim voljenim mužem, gledajući naše sinove dok spavaju, cijenim te male stvari, što je zapravo sve. Užitak rečenice koja zaustavlja srce u knjizi, zaboravljene omiljene pjesme koje čujem na radiju, zalazak sunca koji oduzima dah nakon kiše, gromoglasni smijeh potaknut nečim što je rekao prijatelj na videopozivu udaljen 3000 kilometara od mene – ako postoje riječi i glazba, i svjetlo i ljudi koji komuniciraju, onda znam da će sve biti u redu. Mora biti, zar ne?

Baš danas sam slučajno sjedila ispred kafića na aveniji Lexington, kad sam ugledala starog prijatelja. Šetao je s druge strane, maskiran, izvan svog susjedstva, piše za Vogue. Osjećala sam se kao da mi svemir daje signal: nemoj odustati! Hodala sam za njim i svjetla na pješačkom prijelazu promijenila su se u moju korist. Uz svu snagu koju sam mogla skupiti, zazvala sam njegovo ime. Okrenuo se. Nikada me nije vidio u mom ‘novom’ životu. Ipak… ipak me prepoznao. ‘To si ti!’ uzviknuo je. Zatim je odmahnuo glavom. I nasmiješio se. Zagrlili smo se. ‘Evo te.’

(TIP/Foto:  Instagram/Ioan Gruffudd)