Dan kad sam postala mama bio je najgori u mom životu. Babica u porodilištu rekla mi je: ‘Ugušila se dabogda’

Dan kad sam postala mama bio je najgori u mom životu.

Nisam bila jedna od onih trudnica koje se plaše porođaja. Naprotiv, jedva sam čekala to iskustvo i kad me te nedjelje u ranu zoru, tačno u pet, probudilo pucanje vodenjaka, prva reakcija je bila euforija. Krenulo je.

I nije bilo ni blizu onome kako izgleda u filmovima, gdje voda pljusne na pod i istog trenutka kreću kontrakcije. Odležala sam 15 minuta, kao što su nas učili na pripremama, onda ustala da se polako spremam. Sjećam se da sam bila zapanjena količinom vode koja je isticala iz mene, kao da sam nosila u sebi čitavo bure. Na donjem vešu se vidio blago rozikast trag, što je bio signal da požurimo u porodilište, jer na svaki znak krvi treba odmah reagovati. Bila sam pribrana i samouvjerena, osjećala sam se kao da sam potpuno spremna za ono što me čeka. Dva mjeseca sam išla na te psihofizičke pripreme, učila disanje, učila „mehaniku“ porođaja, slušala iskustva i savjete drugih mama, osnaživala sebe da se tamo borim za svoja prava. Mislila sam da sve znam i da sam jaka, da ću se poroditi kao lafica i da će ta nedjelja biti najlepši dan u mom životu. Nisam imala pojma.

Stižemo u porodilište „Dragiša Mišović“ malo prije šest, nema žive duše, ne čuje se ni muva, kao da sam jedina osoba tu. Već na pregledu razočaranje, otvorena sam samo jedan prst. Znači, trajaće. Pošto nemam vodenjak, a u njemu je bilo krvi, šalju me odmah na pripremu, odakle ću direktno u salu. Brzinski se presvlačim u toj sobici i nasmijana dočekujem babicu da mi izmjeri karlicu i spremi me, ona će mi biti glavni saveznik, najbolji prijatelj u toj najvećoj borbi koja me čeka. Tako sam mislila.

Ipak, odmah vidim da ona nije baš prijateljski raspoložena kako sam se nadala i očekivala, jer sam o „Mišoviću“ čula sve najbolje. Dok mi je mjerila karlicu, onaj džinovski „šestar“ zabio mi se u meso da bi stigao do kosti (bila sam punija trudnica), pa sam se u sekundi štrecnula. „Kako ti misliš da se porodiš kad si takva“, rekla mi je kiselo i prevrnula očima. Uh, odjednom loš osjećaj i milion suza u očima, zašto sam se štrecnula, zašto nisam stisnula zube, zašto nisam lafica, zašto me sad babica ne voli i misli da sam razmažena?

Pokušavala sam da sperem sa sebe ta teška anksiozna osjećanja dok sam se tuširala u posljednjim minutima pred odlazak u salu. „Požuri, nemamo cijeli dan“, rekla mi je.

Na krevet za porođaj legla sam u 10 do sedam. Da sam kod kuće, sad bi bilo vrijeme za doručak, ali nisam kod kuće i nema doručka, a zbog vrućine nisam ni večerala, zapravo, cijelog prethodnog dana sam jela samo lubenicu koliko mi je bilo teško od +40 stepeni i džinovskog stomaka uz koji sam se jedva kretala. Ukratko, umirala sam od gladi, ali kontrakcije koje sam počela da osjećam izbrisaće uskoro sve druge misli i osjećanja.

Na stolu još jedno razočaranje, doktorka me prepipava, ni dva prsta. „Sporo se otvaraš“, kaže, „nećemo još epidural“. Blago meni i bravo. Nek’ neko javi i bolovima da ne bi baš tom brzinom trebalo da se povećavaju kad se već tako sporo otvaram. Ali bolovi vode svoju politiku, zasnovani na ideji da me rasture. Trudim se da dišem, da primijenim sve što sam učila, da meditiram, da se smirim. Ne ide loše, savladavam nekako. Djevojka koja leži pored mene mnogo je mlađa, ima 20 godina i nije išla ni na kakve pripreme, ne umije da diše, kad epidural popusti, vrišti od bolova. Ponovo se pomalo osjećam kao lafica, izguraću ja ovo, biće sve dobro.

Tamo negdje iza jedan popodne, imam osjećaj da neću još dugo moći da izdržim, da ću morati i ja da počnem da vičem, jer bol postaje nerealan. Na svakih sat vremena dolazili su doktori i babica, premjeravali me, u jedan sam bila tek na tri prsta, ali pošto vide da više ne mogu da savladam, zovu anesteziologa da mi da epidural. Bog me pogledao.

U roku od pola sata, obamrla od epidurala, činilo mi se da ću zaspati na tom krevetu, razapeta cijevima od infuzije kao neki ženski Isus u fazi „oprosti im bože, ne znaju šta čine“. Samo kad su oni mene anestezirali, sad ću sve lako, pomišljam. Djevojka pored se uveliko porodila, umjesto nje došla druga, starija od mene. Ni ona nije išla na pripreme, ali ne kuka. Lafica je, pomišljam.

Više ni ne gledam na sat jer sad već djeluje kao da će trajati zauvijek. Prošlo je tri, četiri, epidural je popustio, ponovo osjećam jake bolove. Prepipavaju me, tek sam na šest prstiju, trajaće još, daće mi ponovo, hvala bogu. Samo da me ne pošalju na carski, molim se u sebi, toliko sam željela prirodni porođaj. Govorim babici da sam umorna, već sam 10 sati „na stolu“, ona mi kaže da se ona oba puta porađala 18 sati i eto preživjela je i nije se žalila kao ja, današnje mame su stvarno mnogo razmažene. Želim da babica nestane, ali više nemam ni mrvu onog samopouzdanja da joj odbrusim, da se borim za sebe.

U pet su mi uključili antibiotik, jer je prošlo 12 sati od pucanja vodenjaka i beba mora da se zaštiti od infekcije. Kako li mu je unutra, razmišljam. Ubjeđujem sebe da mu je lijepo i da zato neće napolje. Opet me pregledaju, čini mi se trideseti put tog dana, kažu konačno sam se otvorila, blizu sam, ali beba je i dalje previsoko, moraću da ga spuštam ako ne želim na carski. Okrećem se na bok i krećem da guram preko kontrakcija, kako su me naučili, i pola sata tako. Pregledaju me, kažu to je to, idemo.

U tom trenutku više ne osjećam ni umor ni bolove, fokusirana sam samo na jedno, da guram kao lafica i da rodim to malo stvorenje.

Jedan napon, drugi napon, treći napon, ništa. Dolazi još jedna babica i još jedna doktorka, svi viču u glas „sad guraj, hajde guraj“. Ja guram i guram i ništa. Ti moraš da se porodiš, sad moraš da se porodiš, ubićeš dijete, govori mi moja babica, moja najbolja prijateljica. Sad se već njih sedmoro stislo oko mene, panično viču, ja molim da skinem masku, ne mogu da dišem. Doktor kaže „ne može“ i naliježe mi na grudi, gura odozgo stomak ne bi li izgurao bebu, dok ja napinjem svom snagom, i stvarno osjećam da ne mogu da dišem. Govorim „ugušiću se“, a moja babica, moja glavna saveznica, viče na mene mahnito „ma ugušila se dabogda“.

I tu se u meni sve ugasilo. Gotovo je, ubiću ga, mog nerođenog sina, ja nemajka i bijednica. Kroz zujanje koje mi odzvanja kroz glavu, zaglušujući i tu salu i cijelo porodilište i cijeli moj svijet koji se obrušavao na mene tako raskrečenu, znojavu i krvavu, čujem kako doktor traži vakuum, namještaju ga i opet viču guraj guraj guraj dok pokušavaju da izvuku mog malog sina. Uspjeli su iz drugog pokušaja.

Rodio se plav, nepomičan, sa ogromnim stomakom, cijeli trup mu je bio kao balon. Nešto nije u redu. Paralisana, gledam kako ga oživljavaju i ponavljam u sebi milion puta bože bože bože bože bože, kao da će mi bog pomoći.

Odjednom čujem svog sina kako počinje da stenje, ne da plače, ne da vrišti, da stenje kao pregaženo mače koje ispušta svoje posljednje zvuke. Definitivno nešto nije u redu. Odnose ga iz sale bez riječi, a doktor dolazi da me ušiva. Grlić je pukao, a ja sam rasječena kao životinja. Gledam u plafon i fokusiram se na tu iglu koja prolazi kroz moje najmekše meso, epidural je odavno prestao da djeluje. Lakše je da me boli to nego da mislim šta je s bebom. Niko ne dolazi da mi kaže šta se dešava. Babica mi prilazi da se izvini i govori da je reagovala impulsivno, da oni tu na prvo mjesto stavljaju život bebe, jer se majka uvijek izvuče. Majka se uvijek izvuče.

Narednih sat vremena sam ležala u hodniku, sa kesom punom leda između nogu, čekala sam da neko dođe da mi kaže. Prišla je pedijatrijska sestra koju dotad nisam vidjela i objasnila mi da beba ne može da diše i da će ga poslati u Tiršovu, a mene na postoperativno odjeljenje, da ne ležim sa porodiljama. Ja nemajka.

Negdje oko 23 sata muž mi je javio da je situacija teška, da beba ima sepsu, da nešto nije u redu sa stomakom i da će ga hitno operisati. U pola dva me pozvao i rekao da je naš mali sin imao tumor na jetri, prečnika sedam i po centimetara. Tumor od sedam i po centimetara koji niko nije primijetio tokom svih ultrazvukova na kojima smo bili. Tumor koji je pukao u nekom trenutku tokom porođaja, a on imao masovno krvarenje i kolaps organa. Dok sam ja gurala i gurala na tom toliko sanjanom prirodnom porođaju, dok mi je babica vikala „ugušila se dabogda“, moj sin se u meni gušio u sopstvenoj krvi.

Odstranili su mu tumor i dio jetre. Dali su mu pet posto šanse da preživi. Narednih 10 dana je bio na respiratoru. Posjete nisu bile dozvoljene. Svakog dana između jedan i dva mogli smo da pozovemo Tiršovu, da nam kažu kakvo je stanje, da li su proradila crijeva, bubrezi, jetra, pluća, da li ga bude iz kome u kojoj ga drže. Naš mali sin, mali laf, sve je pobijedio.

Prošle nedjelje smo proslavili prvi rođendan i baš pred rođendan je prohodao. Gledam ga danima kako šparta po kući samo u pelenama i smije se najljepše na svijetu. Gledam mu ožiljak preko cijelog stomaka, ljubim ga i plačem od sreće.

Prošli smo neki dan u šetnji pored „Mišovića“, pokazala sam mu zgradu u kojoj sam ga jedva rodila. Tu nikad više neću kročiti.

(TIP/Izvor:  Nova.rs/Foto: Dragana Pandurević Jovović)

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena        

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima. Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.

  1. Запуск обновленной версии приложения БК Олимп для Android уже здесь! Переосмыслив функционал, мы сделали процесс ставок невероятно простым. [url=https://skachat-olimpbet.ru/]Скачать приложение…

  2. Запуск обновленной версии приложения БК Олимп для Android уже здесь! Переосмыслив функционал, мы сделали процесс ставок невероятно простым. [url=https://skachat-olimpbet.ru/]Загрузить файл…