Danas, kada u svijetu vlada ogromna potražnja za svim energentima i kada sve više zemalja ne krije zabrinutost i upozorava svoje građane na vrlo izvjesne probleme u snadbijevanju električnom energijom, zabrinjava stanje u rudnicima uglja FBiH. Rudnici uglja najveći dio svoje proizvodnje (70 do 100%) usmjeravaju za potrebe naših termoelektrana i na taj način održavaju koliko toliko stabilan elektro-energetski sistem i još uvijek niske cijene električne energije za naše potrošače, domaćinstva i industriju. Poznato je da rudnici svojom proizvodnjom, u proteklih nekoliko godina, nisu uspjeli zadovoljiti potrebe za ugljem termoelektrana, pa Elektroprivreda BiH određene količine uglja kupuje na tržištu po znatno nepovoljnijim cijenama. U ovoj godini situacije nije ništa bolja, čak je i gora, i svi rudnici uglja trenutno ne ostvaruju planiranu proizvodnju. Ovo posebno zabrinjava pošto su cijene drugih energenata znatno porasle i po svemu sudeći predstoji nam teška zima po pitanju troškova grijanja naših građana i mogućnosti kupovine uglja kao ogrevnog energenta.

Znajući da su rudnici u prošlosti, u vrijeme SFRJ, bez problema svojom proizvodnjom zadovoljavali i potrebe termoelektrana, domaćinstava širom bivše države, kao i nesrazmjerno veće i aktivnije industrije, nameće se pitanje šta su razlozi ovakvog teškog stanja u rudnicima i nemogućnosti veće proizvodnje, obzirom da se danas na tržištu ugalj može prodati u značajnim količinama i po povoljnim cijenama. Razloga sigurno da ima puno, da su oni kompleksni, ali njihovo pravilno prepoznavanje moglo bi dovesti do donošenja ispravnih rješenja i odluka onih koji su za to zaduženi, a sve u cilju stabilizacije poslovanja rudnika, bar nekih od njih.

Upravljanje rudnicima

Rudnici uglja FBiH su u stopostotnom vlasništvu države, osim djelimično rudnika Banovići i u potpunosti Kamengrada, i država je njima u postratnom periodu upravljala na način kao i sa svim drugim državnim preduzećima. Rudnici su omogućavali i bili su predmet političke trgovine, u rudnike su zapošljavana, u određenoj mjeri, lica prema kojima se imao određeni dug ili su bili dio izbornog tijela, pri tome ne vodeći puno računa o stvarnim potrebama. Ovo je posebno bilo izraženo u rudnicima gdje su upravljačke funkcije obavljala lica delegirana iz više političkih partija, gdje su se zapošljavali ljudi bliski pojedinim partijama čiji su kadrovi upravljali tim rudnicima, pa je trebalo i veću masu zadovoljiti. I ovo su radili svi, samo je bilo pitanje nivoa i ko je bio na vlasti. U određenoj mjeri ovakvog odnosa bili su pošteđeni rudnici Banovići i Kakanj pošto je u ovim rudnicima u posmatranom periodu bila pa skoro jednopartijska uprava. Danas i rudnik Banovići prolazi kroz ovu fazu, fazu političkog pluralizma, sa katastrofalnim posljedicama. Šira slika lošeg upravljanja dobija se kada uzmemo u obzir jevne nabavke u rudnicima i angažman raznih podizvođača, opet u većoj ili manjoj mjeri sa političkom crtom, što drastično komlikuje poslovanje rudnika. Kako god, rudnici su sve više opterećivani nepotrebnim kadrovima i uposlenicima uz konstantnu stagnaciju proizvodnje. U ime rudnika na poslove koji su i inače osnovna rudarska djelatnost sve više se angažovalo privatnih lica, podizvođača. U početku je bila, sada već davno, ugrožena likvidnost, a onda se otpočelo sa gomilanje dugova prvo prema državi kroz neplaćanje poreza i obaveza a onda i ne plaćanje obaveza prema dobavljačima. I danas, iako je u realizaciji prestruktruranje rudnika koncerna, još uvijek upošljavanje „probranih“ kadrova je relativno česta pojava.

Smanjivanje i stagnacija na proizvodnji uzrokovala je i manje prihode koji su se u najvećem obimu usmjeravali na plaće radnika, investicije u opremu i zanavljanje opreme gubili su na tempu dodatno komplikujući izvođenje tehnološkog procesa.

Cijena električne energije

Rudnici ogromnu većinu iskopanog uglja isporučuju termoelektranama čijim spaljivanjem se dobija električna energija, pa je iz tog razloga uticaj cijene električne energije na cijenu uglja direktan. Elektroprivreda BiH je rudnicima isporučeni ugalj dugo godina (od 2009.) plaćala po jedinstvenoj nepromijenjenoj cijeni. Ovakva cijena uglja omogućavala je Elektroprivredi proizvodnju 1 MWh električne energije u termoelektranama uz troškove od 40-45 EURA/MWh. Veći dio godine, u periodu od 2010. do 2020.godine, na berzama električne energije u našem okruženju cijena 1 MWh se kretala između 40-50 EURA/MWh. Na berzi je cijena električne energije bila značajno iznad prosjeka samo nekoliko mjeseci zimi i ljeti, u vrijeme loših hidroloških prilika, i tada su termoelektrane i rudnici dobijali na značaju. Znači, u periodu od 2010. do 2020.godine Elektroprivreda je električnu energiju mogla kupovati veći dio godine na berzi u okruženju po cijenama nešto višim od električne energije proizvedene u našim termoelektranama. U ovome se nadzire odnos Elektroprivrede prema rudnicima u tom periodu, trebate nam nekoliko mjeseci u toku godine i to je to, a proizvedenu energiju u tih nekoliko mjeseci Elektroprivreda izveze uz ekstra profit. Ako se uzmu u obzir i uticaj raznih lobista, pošto se pomenuti period poklapa sa periodom pojeftinjenja opreme i energije iz obnovljivih izvora (vjetar i sunce) i uvođenja kvota u EU na emisije stakleničkih plinova, dobija se potpuna slika nezaineresovanosti vlasti za stanjem u rudnicima i termoenergetskom sektoru. Ovakav odnos i postavka su uzrokovali i izostanak značajnijih investicija u rudnike, rudnici su prepušteni sami sebi, radite dok možete. Potrebno je naglasiti da se sličan scenarij desio i u Srbiji gdje je zbog niske cijene električne energije na berzi izostalo ulaganje u njihove rudnike tako da Srbija danas sve čini kako bi u naredne dvije godine, uz intenzivno ulaganje u rudnike, dostigla proizvodnju uglja koju je imala prije deset godina.

Već drugu godinu zaredom kako je cijena električne energije kontinuirano na berzi radikalno visoka naši rudnici nisu tehnički opremljeni da mogu zadržati postojeći nivo proizvodnje a kamoli dati veću proizvodnju. Sasvim je izvjesno da će postojeća energetska kriza potrajati sigurno i u narednom periodu.

Strateška opredjeljenja

Jasno je da svi rudnici u FBiH nisu u istom položaju, nemaju ista dugovanja, da problemi koji ih opterećuju nisu isti. Takođe, nekoliko manjih rudnika zbog uslova eksploatacije, rezervi i troškova eksploatacije nemaju dugoročnu perspektivu. Ali isto tako tehnologija rada, uslovi ležišta i kvavlitet uglja na primjer u rudniku Kreka samo traže značajnije investicije kako bi ovo bio jedan izuzetno uspješan rudnik, kao što je nekad bio. Sa većom proizvodnjom i investicije se brže i lakše otplate. Ovdje je ključno opredjeljenje šta se želi. U vrijeme kada se zemlje EU vraćaju termoelektranama na ugalj jasno je da trebaju i nama, bar ne postoji više taj pritisak. A bez rudnika nema ni termoelektrane.

I ako se griješilo u upravljanju rudnicima kroz dovođenje nepotrebnih kadrova i uposlenih, neopravdan i često nepotreban angažman podizvođača, prestruktuiranje se mora nastaviti, ali u potpunosti. Hitna ulaganja i investicije potrebni su sada i odmah, kako bi rudnici mogli očuvati našu energetsku stabilnost i niske cijene električne energije, a onda da malo i ušićare na povoljnoj cijeni uglja za izvoz.

Svima treba ugalj.

(TIP/Autor: dr.sc. Safer Demirović, dipl.inž.rudarstva)