Smješten između dvije kafane, u polupraznom zanatskom centru u Banjaluci, Studio Tisa krije čaroliju iza svojih vrata.

Ne radi se o modnom niti fotografskom studiju. Ovdje ne možete da snimate pjesme niti da učite plesne korake. Tisa vas uvodi u svijet knjigovestva i ručno pravljenih svesaka.

Sve je počelo prije devet godina, kada je Nina Stanarević za potrebe studentskog rada tražila svesku za crtanje. Kada nije našla odgovarajuću, odlučila je da je napravi. Sam proces je zainteresovao pa je ova grafička dizajnerka i diplomirala na temu knjigovestva. Sveske je nastavila da pravi, da bi sredinom 2021. godine otvorila i Studio Tisa.

Prva stvar koju vidite kada zakoračite unutar studija jeste CNC mašina, koja sa računarom i foto-aparatom čini moderni dio ove radionice. Nasuprot njih su police. Ne prepoznajemo sadržaj svih tegli koje stoje na njima. Nina nam objašnjava da se unutar njih nalaze različite biljke, a u jednoj i hrđa, koje koristi za prirodno bojenje materijala.

Na spratu se odvijaju glavne faze stvaranja. Na malom stolu u potkrovlju Nina pravi sveske i foto-albume različitih dimenzija, debljina, materijala. Neki od njih stanu u džep i imaju korice od kože ili platna, dok su drugi znatno veći i omeđeni komadom drveta.

„Mislim da ljudi nisu uopšte svjesni koliko je posla potrebno za izradu. Za drvene ili veće sveske mi je potrebno oko šest sati. Ima puno faza i svaka od njih zahtijeva svoje vrijeme. Trudim se da iskomuniciram da je sve od početka do kraja ručni rad. Ljudi su zaboravili da se stvari ručno prave“, govori ona.

Iako su korice ono što nas privlači, Nina govori da je fokus na papiru, kako bi podnio različite tehnike crtanja ili pisanja. Tako u svojoj radionici ima posebne police za različite vrste papira. Svaki ima svoje mjesto i ulogu, nebitno da li se radi o recikliranom papiru ili onom sa kafom ili pamukom. Cijene svesaka i albuma su od pet do 50 konvertibilnih maraka, a zavise od niza faktora: vrste papira, broja strana, materijala, formata… Do mušterija dolazi putem društvenih mreža i sajmova na kojima izlaže. Preporuke su takođe jako bitne.

„Kupci su većinom umjetnici. Tako sam i počela da ih pravim. U Banjaluci se ne mogu pronaći sveske za crtanje sa kvalitetnim papirom. Prije devet godina, kad sam počela sa radom, izbor je bio još manji. Prva mušterija mi je bila jedna žena koja je kupila sveske za sve tri svoje trudnoće, da vodi dnevnik. Počela sam da pravim i foto-albume, čime se širi krug kupaca“, objašnjava nam.

Tokom rada je vode ekološki principi. Iskoristiti materijale do te mjere da se otpad smanji na minimum. A onda i taj minimum vratiti u proces.

„Mislim da u današnjem društvu možemo samo da težimo zero waste načinu života. On u kapitalističko-konzumerističkom društvu nije moguć zato što smo konstantno okruženi svim i svačim, stalno moramo nešto da kupujemo. Ljudi su zaboravili da se stvari prave, a ne kupuju u prodavnici. Ja se trudim da se pridržavam less waste principa, da što manje otpada proizvodim. A onaj koji proizvedem, da pokušam ponovo da iskoristim. Ili tuđi otpad da iskoristim u svojoj proizvodnji“, ističe Nina.

Materijale dobija ili kupuje od ljudi u svojoj okolini. Prijatelja, krojača i stolara. Drvo ne koristi samo za korice svesaka već i za različite predmete, poput tacni.

„Svo drvo koje koristim sam kupila ili dobila od stolara kao njihove ostatke. Afričko drvo paduk dobila sam od čovjeka koji je pravio rulete. To je onaj crveni dio iz ruleta. Trudim se da mi samo drvo diktira šta ću da napravim od njega. Zavisi od dimenzija drveta, debljine…“, govori nam.

Pojedini predmeti u radionici su napravljeni od svojevrsnog porodično nasljeđa, koje se prenosi kroz četiri generacije. Radi se o daskama crnog jasena.

„Početkom 20. vijeka, moj pradjed je iz šume presadio crni jasen i zasadio ga pored kuće. Nakon što je umro, početkom osamdesetih, moj djed je posjekao te jasenove. Smetali su oko kuće. Izrezao ih je u daske jer je pravio vikendicu. Međutim, nikada ih nije iskoristio, one stoje od tada. Čekaju na nešto. Onda je tata počeo da pravi daske za meze, a ja sam počela da ih koristim u svojoj radionici. To je prelijepo drvo, nije mu ništa potrebno, samo da se premaže uljem“, objašnjava nam.

Za svoje sveske i albume koristi pet vrsta uveza, od kojih svaki ima svoju namjenu i specifičnosti. To su koptik, long stitch, pamflet, tajni belgijski i japanski uvez, za koje kaže da su zanimljivi i ostavljaju prostora za improvizovanje. Iz rada je izbacila fazu lijepljenja korica, ali ne na štetu funkcionalnosti.