Prijeko potrebni dijalog u državnom interesu daleko je važniji od toga ko će više (pri)kupiti glasova radi pukog opstanka na vlasti i zadržavanja statusa quo.

Taman što su se Milorad Dodik i njegovi pajtosi, što iz Banje Luke, što iz Beograda, donekle utišali u naporima da do kraja rasparčaju državu Bosnu i Hercegovinu, glasove o takozvanom trećem (hrvatskom) entitetu za oktavu, a možda i dvije, podigli su Dragan Čović uz takođe vrlo glasnu potporu dvojice navodno međusobno najzaraćenijih Hrvata iz Zagreba, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, predsjednika i premijera u kohabitaciji.

Istovremeno, iz Sarajeva pristiže sve više glasova kako bosanskohercegovački trougao, koji omeđavaju Drina, Sava i Una, ubuduće treba preurediti kao građansku državu, u kojoj bi nacionalna i vjerska osjećanja bila privatna stvar svakog pojedinca, kao što je to u većem dijelu demokratskog i slobodnog svijeta. Pritom se, međutim, ne govori kako osigurati tranziciju od dejtonske formule o jednoj državi tri konstitutivna naroda i dva ravnopravna bh. entiteta do građanske države sa kantonalnim samoupravama i centralnom vlašću u Sarajevu, što bi osiguralo stabilnost zemlje i dolazak kapitala bez kojeg ovakva ili neka druga politička zamisao ne bi mogla biti realizovana.

Najveći samoproglašeni ‘čuvar’ Daytona

Ne bi to bilo toliko teško da bosanskohercegovačka teritorija već predugo ne opstaje u srpsko-hrvatskom sendviču, kojim se hrane političke elite u Beogradu i Zagrebu. I nisu te djelidbe ili njihovi pokušaji baš od juče, ili samo plod nekadašnjih pregovaranja i krvavog ratovanja Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, koji, izgleda, kao da nikad nisu dovršeni. Dayton se čita kako kome odgovara, a ozbiljnijeg dijaloga, ako izuzmemo “visok stepen saglasnosti” između Dodika i Čovića o federalizaciji Bosne i Hercegovine, nema ni u Bosni, ni u njenim stvarnim ili umišljenim protektorima iz komšiluka i onoga što nazivamo međunarodnom zajednicom.

Prijeko potrebni dijalog u državnom interesu, koji se odlaže u nedogled, daleko je važniji od toga ko će više (pri)kupiti glasova radi pukog opstanka na vlasti i zadržavanja statusa quo. A da se svako češe baš tamo gdje ga najviše svrbi sasvim su rječita i samo dva primjera otvorenog kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Njegov najveći samoproglašeni “čuvar”, kako često za sebe voli isticati, jest član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz entiteta Republika Srpska, koji bezbroj puta, naprimjer, ponavlja rečenicu kako je ustavno rješenje prema kojemu u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, osim domaćih, sjede i sudije stranci, koji, po Dodiku, čine prevagu prilikom glasanja šta jest, a šta nije po Ustavu Bosne i Hercegovine. Kada ga se podsjeti da je baš takvo rješenje zapisano u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma, odnosno Ustavu Bosne i Hercegovine, koji on navodno “brani”, onda zašuti, jer mu takvo rješenje namah postane mrsko, a ponajprije zbog toga jer mu se tako može.

Slično je i sa hrvatskim liderima sa obje strane Une. Treći entitet, treći entitet… ponavljaju sada već horski samoproglašeni “čuvari” Daytona iz Mostara i Zagreba, tražeći izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje bi nekako osigurala da člana bh. Predsjedništva zauvijek bira isključivo Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, a ne svi građani entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, u kojem, istina, ima previše onih koji misle da Bošnjake u državnom Predsjedništvu mora zauvijek predstavljati neko ko se preziva Izetbegović, a ako to nije moguće, da to obavezno bude neko iz Stranke demokratske akcije. Novo je samo to što se, danas više nego ikad ranije, iz Sarajeva bolje vidi kako su antibosanski pritisci iz Zagreba podjednako jaki kao i oni iz Beograda.

Šta Finska i Švedska imaju s Izbornim zakonom BiH?

Stvar sa izmjenama Izbornog zakona otišla je toliko daleko da se umiješao čak i reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović, otvoreno prozivajući Hrvatsku da se “miješa u politička pitanja u Bosne i Hercegovine”. “Istina je da Bosna i Hercegovina treba bolje zakone, ali njih trebaju donositi njeni politički predstavnici, bez prijetnji iz Hrvatske ili Srbije”, poručio je poglavar Islamske zajednice. Iako to reis nije eksplicitno spomenuo, nije mu to ni posao, direktni povod za njegov “upad” na vrući politički teren zarobljene države Bosne i Hercegovine svakako je sintagma o “legitimnom predstavljanju Hrvata” u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, koja je najednom postala temom svih tema još prvog dana otkako je Željko Komšić, a ne Dragan Čović, izabran za člana bh. Predsjedništva.

U boj protiv navodnog “obespravljivanja Hrvata u Bosni i Hercegovine” poslije propalih pregovora u Neumu, uz posredovanje Evropske unije i SAD-a, uključio se cjelokupni državni vrh Hrvatske, a koliko je to daleko otišlo najbolje se može ilustrovati izjavom predsjednika Milanovića kako će ulaganjem veta blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO dok Bosna i Hercegovina ne dobije izmijenjeni Izborni zakon. Krajnje je vrijeme da se i službenom Zagrebu kaže “ne” i dosta je, uzvratio je sam Komšić u ovom međumedijskom “dijalogu”, u kome je zaboravljena svaka vrsta diplomatskog govora predstavnika dviju susjednih i prijateljskih zemalja. Što više Zagreb pokušava da se miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, to će “naš odgovor biti sve tvrđi i tvrđi”, odgovorio mu je je Komšić, koji je najavio još jednu kandidaturu za člana bh. Predsjedništva, koja mu je unaprijed osporena kao “nelegitimna”.

Da se Bosna i Hercegovina nalazi u dobokoj političkoj krizi potvrdio je i predsjedavajući državnog Predsjedništva Šefik Džaferović u nedavnom obraćanju Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, ne propustivši priliku da na glavnoj svjetskoj političkoj sceni bh. entitetu Republika Srpska pripiše secesionizam, a Srbiji i Hrvatskoj miješanje u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. “Zabrinjava nas stav predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, koji podržava treći entitet u Bosni i Hercegovini. Izborni zakon u Hrvatskoj je njihova unutrašnja stvar, mi se u to ne miješamo. Isto tako, očekujemo da se Hrvatska ne miješa u Izborni zakon Bosne i Hercegovine”, poručio je Džaferović. Iako Bosna i Hercegovina nikoga ne ugrožava, kako je rekao, “zabrinuti smo zbog signala iz susjednih država, posebno iz Srbije, koja se ubrzano naoružava… Zabrinjava nas i zaštita koju Srbija daje presuđenim ratnim zločincima. Pred srpskim pravosuđem se proganjaju državljani Bosne i Hercegovine koji su je branili”, rekao je Džaferović.

‘Legitimitet naroda u BiH je isključivo građanski’

Nema sumnje da je mnogo energije i u Bosni i oko nje sasvim nepotrebno utrošeno u razjašnjavanje šta bi precizno mogao označavati termin legitimnog predstavljanja, na kojem se, evidentno, gube ili dobijaju politički poeni u susret novim izborima u Bosni i Hercegovini. Nakon što su otvorena i druga doskora nedodirljiva pitanja samog Daytona, ne samo ono o broju entiteta, nego i o konstitutivnosti tri naroda, tek onda se otkrilo, naprimjer, kako sintagma o legitimnom predstavljanju i ne postoji u dejtonskim ustavnim rješenjima.

Žestoko kritikujući međunarodnu zajednicu, o tome je govorio i Nedim Ademović, profesor ustavnog prava i zamjenski član Venecijanske komisije pri Vijeću Evrope, ne libeći se da istakne kako nas razni međunarodni medijatori “tretiraju kao smo plemena… “Legitimno predstavljanje ne postoji ni u Ustavu Bosne i Hercegovine od 1995. godine do danas, niti u bilo kojoj državi svijeta. Zašto? U Daytonu je potpisano da će u dva organa – Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Domu naroda – svaki narod imati jednako pravo na učešeće u vlasti. Međutim, u Ustavu Bosne i Hercegovine njihov legitimitet nije vjerski, plemenski, krvni, etnički ili partijski, već isključivo građanski”, kazao je on.

Sve je vrlo jednostavno, kako kaže Ademović: Srbina biraju građani sa teritorije RS-a, a Bošnjaka i Hrvata građani sa teritorije Federacija Bosne i Hercegovine. Pri tome, pojmovi “Srbin”, “Bošnjak” i “Hrvat” su stvar subjektivnog određenja, a ne politike neke etničke stranke. “Sve je to najtananije objasnio Ustavni sud Bosne i Hercegovine još 2000. godine. Evo, čak i da zanemarimo da članove Predsjedništva biraju građani, već srpski, bošnjački i hrvatski građani, opet je i za takvu situaciju Evropski sud za ljudska prava, u jednom belgijskom slučaju, naglasio da tu nema ništa nedemokratski. Prema tome, Ustav Bosne i Hercegovine je jasan: nema tu nikakvog prostora za hadezeovska tumačenja ustavnog života poslije 25 godina”, tvrdi Ademović.

Zloglasna formula ‘jedan narod, jedna država, jedan vođa’

Činjenica je, nažalost, kako su međunarodna zajednica i njeni predstavnici odavno odustali od rješenja u skladu sa civilizacijskim, evropskim, međunarodnim, ustavnim ili drugim prihvatljivim i logičkim standardima, već se priklanjaju tezi da je prihvatljivo sve ono o čemu se lideri tri konstitutivna naroda dogovore. Isto tako, činjenica je i da će se i najgorljiviji nacionalističko-etnički “čuvari” Daytona i njegove temeljne formule, dakako one o jednoj državi, dva entiteta i tri konstitutivna naroda, založiti za promjene, ali samo dijela postojeće formule, onog koji im odgovara.

U svojim politikama Dodiku odavno smeta sve što je bosansko i što jača jednu državu, jer on zagovara “državu u državi”, po zloglasnoj formuli “jedan narod, jedna država, jedan vođa”; Čoviću, pak, ne odgovara broj od dva entiteta, dok bi Bakir Izetbegović najradije upravo konstitutivnost izbacio iz konstitutivnog akta, odnosno Ustava.

Kako izaći iz ovog začaranog kruga i pokrenuti sve Bosance i Hercegovce da naprave iskorak u svom najboljem interesu nakon što je silno vrijeme potrošeno u tapkanju u mjestu? Naravno, potrebno je, prije svega, najbližim komšijama otvoreno poručiti da je Bosna i Hercegovina predugo bila u političkom sendviču Srbije i Hrvatske i da će navodnu brigu za svoje sunarodnike u Bosni i Hercegovini uvijek prepoznati kao direktno miješanje u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Svaki dijalog o tome i svim drugim odnosima zemalja na ravnopravnim osnovama, naravno, biće dobrodošao. Jedno od rješenja jeste i tranzicija Bosne i Hercegovine u građansku državu, koja ne samo u Sarajevu, barem je takav utisak, ima sve više pristalica.

‘Instrument zadovoljavanja manipulacije i kriminala’

Ilustartivan je i skorašnji apel bivšeg bredsjednika Hrvatske i posljednjeg predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije Stjepana Mesića, koji je izrazio zabrinutost zbog pogoršavanja prilika u Bosni i Hercegovine. I on kao moguće rješenje izlaska iz krize vidi pretvaranje Bosne i Hercegovine u građansku državu, jer “zaklinjanje u Dayton nije ništa drugo nego osporavanje unaprijed svakog pokušaja da se promijeni ‘daytonski sustav’, sam po sebi nakaradan i u stvarnosti neprovediv (osim što je osigurao prekid otvorenih sukoba)”. Ovaj fosilizirani Dayton, kako ga naziva, kojega neki tretiraju kao spomenik svoje političke umješnosti, a drugi koriste kao instrument ostvarivanja vlastitih interesa, bez stalnog prilagođavanja poslijeratnoj realnosti, nije mogao preživjeti na korist države i društva, nego se nužno pretvorio ”u instrument zadovoljavanja manipulacije i kriminala”.

Kao i mnogi drugi, Mesić ocjenjuje kako se susjedne države, Srbija i Hrvatska, moraju prestati – bilo izravno, bilo neizravno – miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. “Supotpisi Srbije i Hrvatske na Dejtonskom sporazumu ne daju tim zemljama nikakva posebna prava, ali ih obvezuju da se suzdrže od bilo kakvih pretenzija na dijelove teritorija Bosne i Hercegovine (u što je, naravno, uključena i podrška onima koji bi, izravno ili neizravno, željeli razbiti Bosnu i Hercegovinu)”, napisao je Mesić u apelu dostavljenom svim relevantnim subjektima u Evropi i svijetu.

Može li se Bosna i Hercegovina, čijih polovina građana ima i dvojno državljanstvo Hrvatske ili Srbije, konačno izvući iz srpsko-hrvatskog sendviča? Naravno da može, ukoliko bude onog što se obično naziva političkom voljom, koja bi, nakon godina nacionalnih i etničkih homogenizacija te potenciranja identitetskih razlika napokon usmjerila čamac prema Evropi i vrijednostima savremenog svijeta, pogotovo u vrijeme velikih svjetskih kriza, kao što je pandemija korona virusa ili rat u Ukrajini. Da bi se to i postiglo, moraju se postići ozbiljni dogovori o vlastitoj unutrašnjoj, ali i vanjskoj politici. Kada toga bude, onda će i osiguranje novca za redovne izbore, naprimjer, biti nešto posve obično i normalno, a ne politička rasprava sa pucanjem i pjevanjem o mogućem neizlasku na glasačka mjesta.

Sjeća li se još iko presude u slučaju ‘Sejdić – Finci’?

Ili da, nedajbože, bilo koje bosanskohercegovačko mjesto u svijetu ostane prazno kao što se to dogodilo u Davosu, gdje su zajedničku sesiju imali predstavnici iz svih balkanskih država osim iz Bosne i Hercegovine. Zbog takvih stvari rijetko ko danas može i zamisliti Bosnu u kojoj Republiku Srpsku predstavlja neko drugi koji nije etnički Srbin ili Federaciju Bosne i Hercegovine koju predstavlja neko drugi koji nije Bošnjak ili Hrvat, ili da u zajedničkim organima sjedi i neko iz reda Ostalih? Jevrejin ili Rom, naprimjer? Ili, smije li se i pomisliti o rješenju da Bosna i Hercegovina ima izabranog predsjednika i vladu, kao i sve druge države, a da ne dobije etiketu unitariste? Sjeća li se još iko presude Evropskog suda u slučaju “Sejdić – Finci”?

Dijalozi o ovakvim pitanjima mnogo su važniji od toga hoće li i ko (pri)kupiti dovoljno glasova radi pukog opstanka na vlasti i zadržavanja statusa quo, koji takozvanim nacionalnim liderima osigurava sve veću težinu napunjenih džepova. Ogromna većina bh. građana su taoci upravo ovakvih dugogodišnjih praksi.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Goran Mišić/Foto: EPA)