Nisam bio daleko od onih koji su se, od kraja prošlogodišnjeg januara i formiranja skupštinske većine i Vlade Tuzlanskog kantona, predvođenih SDP-om, u internoj komunikaciji pitali koliko dugo će opstati na vlasti koalicija SDP-a, PDA, Naše stranke, SBB-a i nezavisnog poslanika Smaje Mandžića. Bio sam malo oprezniji prema prognozi da neće dočekati kraj kalendarske 2021. godine, jer su neki potezi te Vlade – ako zanemarimo kadrovske autogolove, naročito u školstvu i zdravstvu – obećavali nove vjetrove, pogotovo antikorupcijske. Ali, kad je potkraj godine Mirsad Kukić, lider PDA, došao na američku crnu listu i kada je manje-više nezapaženo prošlo zakonsko skupštinsko povećanje plata zvaničnicima (utopljeno u veće plate u obrazovanju, kulturi, MUP-u), slika je dobila drukčiji izgled.

NESUVISLO POVEĆANJE PLATA

Neizvjesnost i nesigurnost nove većine (19 od 35 poslanika) mogle su se činiti osnovom za funkcionisanje vlasti, ali samo ako se ignoriše činjenica da je opozicija, predvođena SDA-om, od silaska s vlasti najviše pažnje posvećivala pravljenju registra minusa i propusta, ne bi li nakupila dovoljno argumenata za to da novu većinu zaljulja, a onda je i razbuca. Ne zna se pouzdano šta je prelilo čašu, ali Kukićev poseban američki tretman i nesuvislo povećanje plata zvaničnika početkom februara donijeli su prelom. Među onima koji su to prekasno uočili, umjesto da sve predvide još u decembru, bili su SDP-ovi zvaničnici. Neki im sada (dobronamjerno?) zamjeraju što – jer su morali znati da im se opasno ljulja skupštinska većina – još tada nisu ponudili ostavku Vlade, tvrdeći da bi to bio častan, politički mudar potez, značio bi distanciranje od onoga protiv čega se SDP zvanično bori i vjerovatno urodio poželjnim efektima na ovojesenjim izborima

No, pošto “šta bi bilo da je bilo” sada više nema ni smisla, ni svrhe, oči bode istina da se Tuzlanski kanton učvrstio u statusu dijela države koji je – od 2014. dosad – promijenio sedam vlada. Samo od izbora 2018. dosad, ovo će biti četvrta izvršna vlast, kao dokaz poslovične nesigurnosti, nestalnosti i krajnje labavosti skupštinske većine, kakva god da se uspostavi. Podsjećam: od izbora 2018. do jula 2019. trajao je lov na većinu, dok je na vlasti bila stara PDA-ova Vlada Jakuba Suljkanovića; u julu 2019. SDA uspijeva stvoriti većinu i izabrati Vladu Denijala Tulumovića; tu Vladu SDP uporno nastoji srušiti, u čemu ga je od proljeća 2020. malo omela korona, pa u tome uspijeva tek krajem januara 2021. sa Vladom sa Kadrijom Hodžićem na čelu; SDA se, naravno, s tim ni slučajno ne miri i cijelu godinu skuplja materijal i traga za dvije presudne poslaničke ruke, koje – vjerovatno pod vrlo preciznim i mjerljivim uslovima – nalaze u “nezavisnom” Smaji Mandžiću i zavisnoj Jasmini Lugavić, briše SDP-ovu i, valjda samo slučajno 14. februara, na Valentinovo i Dan zaljubljenih, stvara svoju 18-članu skupštinsku većinu.

Idući čin priče je manje u znaku Valentinova, a odnosi se na minuli petak i saopštavanje imena mandatara za sastav nove Vlade TK-a: riječ je o mlađanom, 34-godišnjem pravniku Irfanu Halilagiću iz Lukavca, koji je 2020. bio kandidat za načelnika ove opštine, pa su cinici brže-bolje došli na svoje, tvrdeći da će mu, zbog gubitka načelničke stolice, utjeha sada biti to što će postati premijer Kantona. Bez obzira na cinike, čini se da Tuzlanski kanton ide u uzburkane dane, jer SDA-ovi koalicioni partneri tek treba da se izjasne o kandidatu za mandatara, a nije sigurno ni da će sa sastavom nove Vlade ići bez problema.

VALENTINOVO-KOALICIJA

Na takvo nešto upućuje ne samo vikend-saopštenje Naše stranke, koja je na saznavanje imena kandidata za premijera reagovala tvrdnjom “Mlada maska za stare SDA priče”, već i prateći niz reakcija (komentara), poput onog da se opet dokazaje SDA-ova slabost u Tuzli, čim tu nema ličnost doraslu premijerskoj fotelji i čim je sve svoje dosadašnje premijere stranka nalazila u drugim opštinama (zaista, SDA-ovi, SDP-ovi, ekspertski i PDA-ov premijer su, do Tuzlaka Kadrije Hodžića, dva iz Banovića, dva iz Živinica, čak tri iz Gračanice, te dva iz Srebrenika), preko indikativnog nereagovanja nove opozicije (uz SDP-ovu ironiju sa “Valentinovo-koalicijom”), sve do zatečenosti prvim javnim nastupom Irfana Halilagića.

Prve reakcije mu ne opraštaju izjavu da će se kao premijer “boriti za interese SDA i građana Tuzlanskog katnona”, što je, u lohotnom tumačenju prioriteta, nazvano neiskustvom mladog kadra, a u tačnijoj varijanti – iskrenim priznavanjem onoga što on stvarno želi. I što se posve uklapa u tezu o tradiciji u Tuzlanskom kantonu: nesigurnost i prolaznost vlasti dokazuje da je interesa iznad idejnih, političkih, moralnih itd. načela, a još kad se to desi na Dan zaljubljenih, obogaćeno je aneksom – trijumfom onih koji su, uz sve drugo, neskriveno zaljubljeni u vlast.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić)