Došao, ali … uzalud.

Pristizali su, jedan za drugim i svi njegovi rođaci, ne bi li ga uspjeli vratiti natrag. Rado bi to i učinili da se njihovi opanci ne prilijepiše za gradski asfalt.

Kada našem ‘seljaku’, naposlijetku i posljednji ‘zemljak’ stiže u grad, ovaj radosno uzvinku: “Ih, sada kad smo svi tu, nemamo se radi koga ni vraćati na staro!”

I tako naš seljak sa sve svojim selom, ostade, za vijek i vjekova u gradu! (Buka)

Zanimljivo je da se ‘seljak’ ne prilagođava gradu i njegovim vrijednostima, nego očekuje da se grad prilagodi njemu!

Grad mu dao sve, obrazovanje, kulturu, vrijednosti… Stranka mu dala zaposlenje (prokleta politika). Ali uzalud mrzi ga.

Mrzi sve što je gradsko…

Mrzi ga jer ga podsjeća na ‘blato’ sa koga je došao…

Tužno je to da je sve više ‘seljaka’ u gradu, dok u međuvremenu sve više ‘građana’ odlazi van granica BiH.

Tu je i šutnja, jer su ‘seljaci’ mnogo glasniji…

Tuzla jeste i treba biti grad otvoren za sve, bez obzira gdje je ko rođen.

Ali do kada šutjeti…

Da budem iskren, ima mnogo i onih koji su rođeni u Tuzli, a zbog interesa su velike ‘seljačine’ i prodane duše.

Ali isto tako ima mnogo više onih (nas) koji volimo svoj Grad.

Napomena: Pod pojmom ‘seljak’ ne mislim na ljude koji su rođeni na selu, nego na one koji su došli su u grad i žive za to da minimiziraju i obezvrijede sve u njemu kako bi se osjećali bolje i vrijednije u svom ‘malograđanskom svijetu’. U svom ‘mentalnom svijetu’ u kojem su omeđeni kao njiva na selu sa koje su pobjegli.

(TIP/komentar: Adis Jašarević)