Hrabra djevojčica iz Sarajeva pomjerila granice u borbi s karcinomom; Anela iz Tešnja prebrodila najgore: Vedrim duhom porazila opaku bolest

Dok sam živa neću zaboraviti taj osjećaj kada me Merjem nazvala nakon operacije, koja je trajala dvanaest sati. Iz anestezije se probudila nakon sat i po i odmah tražila od medicinskih sestara da me pozovu.

Doktor mi je već bio javio da je operacija završena i da je prošla u najboljem redu. Vama je u tom trenutku bitno samo da je ona živa, sa svim ostalim ćemo se izboriti. I onda mi dodaju telefon i govore mi da me dijete zove, uzimam slušalicu i čujem njen glas i “mama”, prisjeća se trenutka koji nikada neće zaboraviti Minela Spahić, majka djevojčice Merjem, kojoj je prošle godine dijagnostikovan tumor na malom mozgu, s kojim se uspješno izborila.

Iako žive i rade u Semizovcu, Spahići su se odlučili da njihova kćerka bude operisana u Turskoj, nakon čega je hemioterapije i zračenje nastavila u Sarajevu.

“Bolest smo otkrili prošle godine u septembru. Prije toga na mjesec dana Merjem se počela žaliti na otežano hodanje i na bolove, ali u tom trenutku to nije izgledalo strašno, nalazi koje smo radili su bili uredni. Međutim, kako je vrijeme odmicalo ona se sve teže oslanjala na desnu nogu i koljeno joj je klecalo, te su nam nakon jednog pregleda predložili da se javimo neuropedijatru”, ispričala je Minela, koja tada još nije bila svjesna šta se dešava.

Doktori su im predložili da ostanu na hospitalizaciji te je Merjem urađen magnet glave, nakon čega su im saopštili dijagnozu.

“Kada je došao neurohirurg i kada su nam saopštili koja je dijagnoza, ostala sam u potpunom šoku. To je zdravo dijete koje nije tri puta u životu otišlo doktoru. Trenirala je košarku i baš u potpunosti bila zdrava. U tom trenutku nam je najbitnija informacija bila da se tumor može odstraniti operacijom”, još kao u nevjerici priča Minela.

Nakon što su dobili nalaze i razgovarali s ljekarima, Spahići su odlučili da Merjem bude operisana u Turskoj.

“Nismo prihvatali odgovore poput ‘možemo probati’, ‘pokušaćemo’, stoga smo nakon dosta razmišljanja i savjetovanja sa stručnjacima odlučili da operaciju nećemo raditi ovdje. Jedan doktor u Sarajevu nam je rekao kada je pogledao magnet da on nije najbolje vidljiv, međutim mi nismo mogli ulaziti opet u tu proceduru i ponavljati ga”, ispričala je majka djevojčice.

Sliku magneta kakvu su imali su poslali u Tursku na nekoliko klinika i dobili odgovore nakon sedam dana. Rečeno im je da će u svakom slučaju magnet biti ponovljen kod njih te da će se onda odlučiti za operaciju.

“Kod njih je išla potpuno drugačija procedura. Nakon operacije samo jedan dan intenzivna i poslije toga 15 dana oporavka i hospitalizacije. Zatim smo dobili predračun i pokrenuli se maksimalno, jer to je ipak velika suma novca u pitanju. Novac smo uspjeli sakupiti, otišli smo u Tursku i Merjem je operisana 13. oktobra prošle godine”, priča Minela i dodaje da ogromnu zahvalnost duguje svima koji su u tom trenutku bili uz njih, prijateljima, porodici, ali i ljudima s kojima rade i gdje su zaposleni.

“Firma u kojoj moj muž radi nam je zaista izašla u susret maksimalno, ja sam tek bila zaposlena, nisam imala ugovor za stalno i rekli su mi da se ne brinem ništa, da će me posao čekati kada se vratim. Znate, takve stvari u tim trenucima znače puno, više nego što možete da zamislite”, iskrena je Minela.

Operacija je uspješno prošla i trajala je cijelih dvanaest sati. Dvanaest sati potpune agonije, naglašava Minela.

“Operacija je bila uspješna. Doktor je odstranio tumor koliko je mogao, rekao je da nije htio da rizikuje. Neko bi možda rizikovao pa ga u potpunosti odstranio, ali postoji bojazan da uništi nerve, jer se nalazi na nekom spletu tih nerava od disanja do pokreta svega ostalog. Doktor nam je objasnio da je uklonjeno najviše što se moglo te da ćemo ga dalje uništavati kemioterapijom i zračenjem”, priča ona.

Po samom dolasku u Tursku Merjem nije znala svoju dijagnozu, kako njena majka priča, ona nije dijete od dvije-tri godine koje ne zna ništa, nego je pametna dvanaestogodišnjakinja koja i te kako zna sve.

“Znala je ona da treba u Tursku, ali nije znala za operaciju. Tog dana kada je trebalo da bude operisana bila je svjesna gdje ide. Naveče kada je doktor došao rekao je da je operacija završena, da je sve uredno što se toga tiče i da je ona na intenzivnoj i u redu je. Dva sata nakon toga ona je nas zvala iz intenzivne. Uspjela je nekako na google translate sestrama govoriti i otipkati ‘zovite mi mamu’. Poslije dvanaest sati operacije ona se probudila i odmah tražila da zovu mene”, sjeća se Minela svake sekunde tog dana.

Sutradan je Merjem odmah otpuštena s intenzivne. Djevojčica koja je herojski podnijela operaciju kao da nije ostavljala prostor da poklekne, cilj je pobijediti bolest, a vođena sportskim duhom kojeg ima u sebi znala je da se mora boriti.

“Operaciju je dobro podnijela, ona je generalno zdravo dijete, njen organizam je zdrav. U Turskoj smo ostali 21 dan, oni su odmah uključili i fizioterapeuta te je Merjem odmah počela s oporavkom. Korak, dva naprijed, samo je bilo bitno da ima taj pokret, ostalo će sve doći na svoje”, Mineline su riječi.

Nastavak liječenja, odnosno hemioterapiju i zračenje su odlučili raditi u Sarajevu jer, kako Minela ističe, Merjem se već poželjela brata i kuće.

“Nakon što smo se vratili u Sarajevo u konsultacijama s nekoliko stručnjaka rečeno nam je da što se tiče hemioterapije ona je ista svuda. Protokol po kojem rade naši ljekari rade i u cijeloj Evropi, stoga smo odlučili ostati ovdje. Radili smo kontrolni magnet i odlučili su prvo da krenu sa kemioterapijom od šest ciklusa potom 30 zračenja”, objasnila je Minela.

Kako dodaje, Merjem se herojski nosila i s tim ostalim stvarima koje su stavljene pred nju, a njen oporavak i pozitivni rezultati koje je imala na posljednjem magnetu prije mjesec dana govore da za nju više ne postoje granice i da ona svaku brobu završava pobjedom.

“Kada je krenula sa zračenjem ponovo smo joj uključili i fizikalne terapije, jer u periodu dok je imala hemioterapije bukvalno je skoro šest mjeseci bila vezana za postelju. Sve to dosta ju je iscrpjelo. Zračenje joj je izazivalo mučnine i dosta je smršala, ali u februaru je opet krenula s fizikalnim terapijama koje finansira Udruženje ‘Srce za djecu'”, govori ona.

Kontrolni magneti su nadalje samo pokazivali da se tumor smanjuje i doktorica je prezadovoljna njenim nalazima.

“Na početku se tumor smanjivao, što je nama dalo podstrek i krila za dalje. Vidjelo se i na njoj da je fleksibilnija, pokretnija. Danas Merjem gotovo da samostalno hoda, malo se tu i tamo pridrži za nas, ali postignut je ogroman napredak”, sada već s osmijehom priča majka djevojčice.

Tumor je trenutno smanjen i, kako nam majka objašnjava, on je učauren, uspavan. Međutim, Spahići, borci kakvi jesu, predvođeni Minelom koja ostavlja utisak snažne osobe, koja ništa ne prepušta slučaju, sigurni su oko jednog cilja, a to je da ga odstrane u potpunosti.

“Sada je najbitnije da je njoj imunitet dobar, da je čuvamo od virusa, da se ne bi desio neki okidač dok ne vidimo šta ćemo dalje. Klinički je poslao njene nalaze u Ljubljanu da čujemo njihovo mišljenje, oni imaju te terapije održavanja, pametne lijekove, svašta nešto, ali je kod nas sve to teško dostupno. U principu kaskamo dosta u odnosu na druge države. Vidjećemo u narodnom periodu s doktorima šta oni dalje predlažu. Postoje ti pametni lijekovi koji mogu tumor da uništavaju dalje, što je nama i cilj, da se to u potpunosti uništi. Postoje gama noževi i struje kojima se neoperabilni tumori uništavaju. Mi kao roditelji čačkamo i tražimo jer, naravno, svom djetetu želimo najbolje”, zaključila je Minela.

Njoj i mužu je najbitnije da je Merjem danas dobro i da se osjeća dobro. Prati školu, uredno je završila sedmi razred, sada pohađa osmi. Nastavu još prati online, potrudili su se da joj škola omogući praćenje nastave. Kako ističu, bitno je da ima obavezu, da joj se život nastavlja dalje i da je ovo bila jedna borba na putu do zvijezda i do velikih stvari, koje ovu predivnu djevojčicu svakako čekaju.

Merjem danas u potpunosti zna svoju dijagnozu, na Instagramu prati influensere koji su prošli kroz istu borbu kao i ona, a kako priča njena majka – to joj sve daje hrabrost da nastavi dalje.

“Naravno da ima momenata kada padne i bude joj teško, plače, pita kada će ovo sve prestati, što je i razumljivo. I nama kao roditeljima dođe da zaplačemo, ali čim je ona bolje, mi smo svi bolje i odmah je sve lakše”, objasnila je majka najvećeg malog heroja.

Anela iz Tešnja prebrodila najgore: Vedrim duhom porazila opaku bolest

Najveću podršku i moj pozitivni svijet od početka su činili moji roditelji. Uz njih sam sve prebrodila lakše. Posebno mi je značajno da je u cijeloj situaciji u bolnici mjesecima sa mnom bio i moj otac Adel, dok je majka Jasminka svakodnevno dolazila i putovala iz Tešnja u Sarajevo samo da nas vidi. Ona je morala da radi i zaradi novac za liječenje, riječi su ovo velike pobjednice i istinskog borca, danas osamnaestogodišnje Anele Vejsić iz Tešnja, koja je izliječena od akutne mijeloične leukemije (AML), koja joj je dijagnosticirana 2016. godine.

Treniranje fudbala, druženje sa prijateljima i jednu sasvim običnu svakodnevicu prije pet godina prekinuli su loši nalazi krvi i Anela je tada započela jednu od najvažnijih bitaka u svom životu.

No, kako priča, dobila ju je najviše zahvaljujući pozitivnoj energiji bližnjih, koji su, uprkos opakoj bolesti, bili njen prozor u svijet pozitive, šale te su joj na sve moguće načine olakšavali proces liječenja.

“Normalno sam se bavila sportom, nisam imala nikakve simptome i ništa nisam osjećala, ali ustanovljeno je da imam težak oblik leukemije. Teško mi je palo to saznanje te, kada sam došla na odjel i vidjela da su djeca ošišana na kratke frizure, pitala sam mamu: “Da li ću i ja imati kratku kosu?” Od nečeg što mi se u tom trenutku činilo strašnim na kraju smo došli do toga da je postalo šala, sve vrijeme dok sam imala kratku kosu, roditelji su me zvali sin”, priča danas kroz smijeh ova osamnaestogodišnjakinja.

Danas ima širok osmijeh na licu za dva svijeta. Najveća borba života, koja je pred nju stavljena u julu. 2016. godine, završena je nešto više od godinu dana kasnije, a Anela je danas izrasla u osobu kojoj više ni zvijezde nisu granica.

“Nisam imala nekog izbora da budem tužna. Znala sam da moram ići samo jako i pravo i ne gledati ništa oko sebe. Ništa nije isto i ničija bolest nije ista, zato je potrebno gledati svoj pravac i najvažnije je imati podršku bližnjih. Ja sam roditeljima govorila: ‘Hajde da se izliječim pa da onda nastavim da trošim novac koji zaradite na gluposti, a ne na ovo'”, opet kroz smijeh, ali i suze govori Anela.

Ističe i da je tokom liječenja teško podnosila i odvojenost od sestre i majke. Uprkos tome što su često dolazile, odvojenost od kuće joj je teško pala.

“U to vrijeme mi se nekako sve svelo na četiri zida, dva prozora i jedan krevet. Otac je bio sve vrijeme sa mnom, ali je i on tada imao veliki problem sa kičmom i znam koliko se mučio”, prisjeća se Anela.

Tokom Anelinog liječenja majka Jasminka je svakodnevno radila u svom frizerskom salonu kako bi zaradila novac za liječenje, ali i sve ono što ide uz njega.

“Na odjelu se troši dosta novca, morali smo sve kupovati. Roditeljska kuća u Sarajevu nas je spasila, jer ipak nismo morali plaćati stan i hranu. Ja sam putovala svaki dan do Sarajeva. Znači, radim od osam do 17 časova i odmah idem tamo, odnesem šta treba pa ujutro na posao. I tako svaki dan. Nekad na auto-putu ne vidim naplatnu kućicu u kolikoj sam žurbi da sve nekako uspijem obaviti. Pored toga, imamo mlađu kćerku kojoj smo morali posvetiti pažnju i koja je trebalo da razumije sa čim se mi borimo”, kaže Jasminka.

Prisjeća se Jasminka danas da su ona i muž jedno drugom bili najveća podrška u cijeloj toj borbi te da bi teško izdržali da nisu imali jedno drugo.

“Tokom cijelog perioda dok se Anela borila sa leukemijom, ja sam jednom zaplakala, ali nekako kada odu svi, zatvoriš se sam u sobu i plačeš. Mi smo bili najveća podrška našoj kćerki, ali i nama je trebala neka podrška, sreća je da imamo jedno drugo, pa smo te teške trenutke lakše prošli. Imamo i mnogo bliskih ljudi, koji su bili tu sve vrijeme, no niko nije blizak kao nas dvoje i niko to nije tako direktno proživljavao, ali naša porodica je to zajednički uspješno prošla”, naglasila je Jasminka ponosna na njihovu zajedničku pobjedu.

Otac Adel, koji je sve vrijeme bio s Anelom, rekao je da su uvijek imali neki rezervni plan za sve, ali i cilj koji je bio jasan – ova situacija se mora prevazići.

“Anela je bila jedan od najtežih slučajeva na odjelu, neka djeca, nažalost, svoju bitku nisu dobila. Ja sam tada svaku noć sa bolom u stomaku razmišljao o tome da li će i moje dijete ovako sutradan. Ležiš u krevetu, a telefon ti je uvijek kraj glave i čekaš neki poziv”, prepričava najteže trenutke Adel.

Kako ističe, veliku podršku imao je i od firme u kojoj je zaposlen, koja mu je u ovoj situaciji izašla u susret.

“Rekli su mi samo da se posvetim svojoj kćerci i da ne moram dolaziti na posao, ali da ću, bez obzira na to, primati punu platu i sve to dok se ona ne izliječi. To je bilo jedno veliko olakšanje i problem manje. Takođe, sve kolege s posla su bile od velike pomoći, zvali su, pitali šta treba, sakupljali novac za liječenje. Ovo su stvari koje se nikada ne mogu zaboraviti”, Adelove su riječi pune iskrenosti.

Nakon više od godinu dana liječenja i većine vremena provedene u bolnici u Sarajevu, vijest da su nalazi uredni i da je izliječena, dočekana je sa oduševljenjem.

“Rekla sam majci: ‘Idemo hodati odmah, u šoping, svuda.’ Imala sam i doček od strane mojih školskih drugara i zaista sam bila srećna. To je neopisiv osjećaj”, navela je Anela.

Takođe, Adel se prisjetio i situacije kako su sa nestrpljenjem dočekali nalaz koji je potvrdio da je Anela izliječena.

“Mi smo sve to nekako priželjkivali, napravili smo ukupno 39 poziva na odjel samo da nam kažu rezultate. Svi su zvali, mi, rodbina, prijatelji, samo da saznamo. Na kraju, kada smo dobili informaciju da je nalaz uredan, uslijedilo je veliko olakšanje. Pisani nalaz kad god dođe, bitno mi je bilo samo da je moja kćerka izliječena”, ističe Adel.

Na kraju svega Anelina poruka djeci koja trenutno vode svoje herojske bitke za ono što im je najvažnije, a to je život, jeste da pokušaju biti pozitivna, jer koliko god da je teško, uvijek se može naći neka vedrija strana te da su te stvari njoj pomogle da danas bude tu gdje jeste.

Ona je trenutno na praksi kod majke Jasminke u frizerskom salonu i redovno ide u treći razred srednje škole u Tešnju. Jasminka ističe kroz smijeh da nema protekcije za kćerku te da ona mora redovno dolaziti na posao i raditi sve vrijeme.

“Anela ima svoju platu koju zaradi, ali najbitnije je da uči i da želi da uči i radi, a posla ima”, navela je Jasminka.

Porodica Vejsić dokaz je koliko zajedništvo i pozitivna energija mogu uticati na to da se prežive najteži i najbolniji trenuci u životu.

Nakon što smo popili kafu i ispričali se s ovim sjajnim ljudima, koje je bila čast upoznati, uz srdačne pozdrave i želju za sreću, ali prvenstveno zdravlje u budućnosti, možemo zaključiti da su Anela, ali i njeni roditelji i sestra heroji današnjice i veliki pobjednici.

(TIP/Izvor: Nezavisne novine /Foto: D.Pozderović)