Odrastanje u sarajevskoj kotlini nije baš pružalo mnogo prilika devedesetih godina prošlog stoljeća. Osnovnu školu sam upisao 1989. godine, a prva učiteljica mi je bila Ljeposava Lepa Ćeranić, Crnogorka sa Žabljaka. Lepa je vjerovatno posljednja generacija učitelja koja je tukla djecu, tako da se svi dobro sjećamo udaraca linijarima, gađanja kredom, pa čak i šamaranja. Niko se od nas nije bunio, a mislim da nismo roditeljima to ni govorili jer vjerujem da bi tada neko od toga napravio problem.

Kad su naši roditelji birali demokratiju na prvim izborima 1990. godine, Lepa nas je sve ispitala za koga su roditelji glasali. Tada sam druga Dejana iz klupe, nagovorio da kaže „SDA“, a kad je trebalo da kažemo kako bismo se izjasnili na popisu stanovništva, jedini sam u razredu, pored Dejana kojeg sam opet nagovorio na to, bio Musliman. Većina ostalih su tada bili Jugosloveni. Buntovnički duh mi nije mnogo toga dobrog donio u tim godinama, a najveća je šteta što sam se i na jedinoj slici iz tog doba okrenuo i ne gledam u fotoaparat.

Lepa je na početku rata nestala, a ocjene iz trećeg razreda su prepisane s polugodišta. Budući da nisam imao sve petice, izostala je pohvala, a pobjeda na takmičenju “Titovim stazama revolucije” mi nije mnogo značila u maju 1992. godine. Drugovi i drugarice iz razreda su takođe počeli nestajati, neki su završili na Palama, neki u Beogradu, a neki daleko od nas – u Kanadi, Francuskoj, Americi i sl. Više niko nije bio Jugosloven.

Nisam ništa shvatao, iako je tata konstantno trubio da “moramo glasati za svoje jer i oni glasaju za svoje”. Predvidio je da do rata nikad neće doći, a kad je počelo, govorio je da će sve prestati za mjesec dana, pa čak i onaj dan kad je na Sarajevo palo 3.777 granata. Nije dočekao da prestane.

Prvi susret sa ‘drugim i drugačijim’

Nakon ratnih punktova, mijenjanja učitelja i nastavnika, odlazaka pod granatama i smrzavanja, školu sam završio u miru, 1997. godine. Kao i mnogi, izašao sam ograničenog znanja, ali s mnogo uličnog iskustva. Bio sam među najboljim u matematici, ali je moja razrednica, koja je inače predavala matematiku, bila ubijeđena da sam kadar napraviti mnogo više štete po okolinu nego koristi, što je redovno dijelila s mojom mamom koja bi se onda s roditeljskog vraćala bijesna.

Nekim čudom sam uspio upasti u Drugu gimnaziju, i to kao posljednji na listi. Položio sam prijemni i to je bilo dovoljno, bez obzira na opšti uspjeh koji nije bio odličan. U Drugoj gimnaziji sam po prvi put poslije rata došao u kontakt s nekim “s one strane”, a tada smo to moderno nazivali “drugim i drugačijim”.

Bili smo drugi razred, godina je bila 1998, a srednjoškolke s Pala su došle igrati košarku protiv djevojaka iz moje škole. Budući da sam bio jedan od predvodnika belaja, već smo se dogovarali kako napraviti međunacionalni incident, ali kad smo vidjeli da su djevojke mnogo veće od nas, ipak smo odlučili pregovarati i poželjeti im dobrodošlicu. Te “druge i drugačije” djevojke su živjele 12 kilometara od nas, pričale potpuno istim naglaskom kao i mi, bile bolje u košarci od naših djevojaka, sportski su se ponijele lijepo, a kasnije su nas častile ćevapima, rekavši nam kako su sve one ustvari iz Sarajeva. Poslije ćemo im uzvratiti posjetu, a na Jahorini postati redovni gosti.

‘Iz kojeg Sarajeva dolaziš?’

Prije nego ću završiti školu, počeo sam putovati automobilom. U to vrijeme to je bio stanoviti luksuz jer se vrlo rijetko viđalo da tinejdžeri imaju sredstava da odu recimo na more autom, osim ako su bili sinovi bogataša i/ili političara. Prvi put ću 2000. godine otići na more sa svojom muškom ekipom, gdje ćemo posjetiti Pelješac, Korčulu, Dubrovnik, a kasnije i Crnu Goru. U Crnoj Gori su se trošile njemačke marke i dinari, a nije baš bilo uobičajeno da Jasmin, Harun, Ado i Mirza Wartburgom iz 1992. godine, doduše s Golfovim motorom, dolaze u Herceg-Novi.

Kad smo stigli, iznenadili smo se kako je sve jeftinije i do triput nego u Bosni i Hercegovini, te da na svakom koraku imamo gdje izaći, sjesti i nešto pojesti i popiti. Ipak, na tom dijelu crnogorskog primorja su tada bile redukcije vode, pa nije bilo moguće popiti kafu, niti dobiti čašu vode s česme jer bi vode na česmama bilo samo rano ujutru. More nam se nije svidjelo, ali smo uvidjeli da je to potpuno drugi koncept ljetovanja od onoga na šta smo navikli, pa smo se ipak dobro zabavili.

Ipak, prilikom jednog nesporazuma gdje me moja ekipa nije sačekala, bio sam primoran stopirati. Stala su mi dva momka s nekim starim Opelom, na retrovizoru je visila srpska trobojka, a u kasetofonu ratne borbene pjesme.

“Kako se zoveš, brate”, bilo je prvo pitanje, a ja sam kao iz topa ispalio: “Marko”. Na pitanje odakle sam nisam mogao baš mnogo lagati, pa sam rekao iz Sarajeva, a onda je došlo ono čuveno pitanje, uz gledanje u mene ispod oka: “A iz kojeg Sarajeva?”

Brzo sam se snašao i rekao da živim u Kanadi, što je bilo dovoljno dobro za njihove uši. To pitanje “iz kojeg Sarajeva” ću čuti još mnogo puta, posebno putujući Srbijom. S vremenom ću postati hrabriji i reći da “postoji samo jedno Sarajevo”. Tu sam frazu prvi put upotrijebio učestvujući na “Ruskom ruletu”, kvizu koji je vodio Sarajlija Irfan Mensur. Bio sam prvi koji je došao u Beograd, a Irfanu sam donio sarajevsku Drinu, cigarete kojih tada nije bilo kupiti u Srbiji. Svi do jednog učesnika su me pitali “iz kojeg Sarajeva dolazim”, svi su me na kraju izljubili tri puta, i sa svima sam ostao u kontaktu.

Nigdje nije bilo ružnih iskustava

Wartburg nas je slušao na mnogim putovanjima i nikad se nije kvario. Moj drug Jasmin koji je bio njegov vlasnik ga je teška srca prodao mnogo kasnije, ali uspomene na njega nikada nisu izblijedile.

Naša drugarica Maša je upravo odselila za Beograd da tamo studira kineski jezik, a nas dvojica smo se ukrcali u noćni autobus koji je polazio iz tadašnjeg Srpskog Sarajeva. U autobusu smo bili manji od makovog zrna, a gledali smo da niko ne sazna ko smo i odakle smo.

Nakon što je Beograd već postao druga kuća, moje društvo i ja smo se naglo i oparili, pa smo počeli s raznim nevladinim organizacijama putovati po konferencijama širom bivše Jugoslavije. Obišli smo uzduž i poprijeko cijelu bivšu zemlju, a spisak gradova i malih mjesta u kojima sam bio ne bih mogao završiti do kraja stranice, pa tako danas poznajem ljude u Ljubljani, Mariboru, Kopru, Kranju, Umagu, Zagrebu, Vinkovcima, Splitu, Dubrovniku, Rijeci, Banjoj Luci, Trebinju, Mostaru, Novom Sadu, Beogradu, Kladovu, Užicu, Arilju, Podgorici, Ulcinju, Baru, Gusinju, Plavu, Prištini, Gnjilanama, Prizrenu, Skopju, Kruševu, Ohridu, Nišu itd. U svakom tom mjestu sam se osjećao kao kod kuće, i nigdje nisam imao ružno iskustvo, čak ni u mjestima koje biju ružni glasovi.

Svi imaju neki problem s onim drugim

Ono što je zajedničko svim ljudima s kojima sam pričao je to da su ili veoma dobri, ili ispijeni propagandom, ili oboje, ali vrlo rijetko sam sretao loše ljude, pa je tako bilo normalno da u julu odem s gej parom u portorošku diskoteku, u avgustu sjedim u durmitorskom restoranu iz čijeg ugla me gleda slika Draže Mihailovića, a u septembru zajedno sa Sašom Cvetojevićem, hrvatskim poduzetnikom i jednim od najutjecajnijih ljudi na hrvatskom internet nebu, s makedonskim Romima guram karavan Ladu punu ukradenih drva na nekom makadamu na kom smo završili zahvaljujući tome što smo vjerovali Guglu.

Jednostavno, gdje god bih došao, ponašao sam se kao da sam domaći, i to je svugdje prolazilo. Naročito je bilo zanimljivo na Kosovu jer kad tamo progovorite neki južnoslavenski jezik, uvijek se prvo pomisli da ste Srbi. Sa Srbima to nije problem, a Albancima kada kažete da ste iz Bosne, onda pogotovo ne bude problema.

Bilo je tu i nacionalista, liberala, komunista, vjerskih fanatika, LGBT osoba, političara, masona, programera, ekonomista, doktora, milionera, kokuza, novinara, ljubaznih, agresivnih, bezobraznih, čudnih i svakakvih drugih ljudi, često i sa nekoliko ovih osobina u jednom, nerijetko dijametralno suprotnih, i mogu reći da su svi oni imali u sebi nešto dobro.

Danas svih naših sedam državica imaju nekakav problem jedna s drugom, i kada slušate političare, to su često neke nepremostive razlike. Slovenija je svojedobno blokirala hrvatski put u EU zbog ribarske zone u Savudriji, Hrvatska je danas nezadovoljna izbornim zakonom u Bosni i Hercegovini dok besplatno crpi vodu iz Buškog jezera, Bosna i Hercegovina je nekako u isto vrijeme sa svima u love/hate relaciji, crnogorski i srpski zvaničnici se redovno sukobljavaju po raznim pitanjima, Bosanci čekaju isplatu iz Ljubljanske banke, srpski odnosi s Kosovom su uvijek na rubu konflikta, hrvatski sa Srbijom na rubu incidenta, Kosovo i Bosna i Hercegovina se međusobno ni ne priznaju tako da ljudi čak ne mogu ni putovati jedni drugima, itd. A Makedonci? Danas me prijatelj iz Rima pita hoću li bodriti Italiju protiv Sjeverne Makedonije, a ja mu samo kažem: “Ne diraj mi Makedonce – oni se jedini ni s kim od nas nisu posvađali”.

‘Uzmi, sine, dokument koji god možeš’

I dok tako običan narod “ratuje” po društvenim mrežama, nerijetko i uživo, pametni ljudi nastoje skupiti što više pasoša, kako bi mogli koristiti dokumente ako im slučajno zatrebaju. Kada sam ljetos razmišljao da li da se prijavim da dobijem srpsko državljanstvo, sjetio sam se riječi dr. Isufa Dedušaja, prištinskog profesora, koji mi je uz čašicu jedne večeri u Tirani rekao: “Krajem devedesetih bi me prvo tukli Srbi, misleći da dojavljujem svojima, a onda bi me istukli ovi moji, misleći da sam srpski špijun. A ja ne dojavljujem nikome ništa. Da barem danas imam neke koristi, ali ni to. Uzmi, sine, dokument koji god možeš”.

Sigurno neću biti manje Bosanac ako imam tri-četiri pasoša. Nije da mi svakodnevno koriste, ali nikad čovjek ne zna. Barem sigurno mogu do Kosova i nazad, a internet ratnici, pojedini političari, huškački mediji i ostali koji propagandom ispiraju mozak svima jednog će dana otići. I u grob neće ponijeti ni novac koji su pokrali, a ni utjecaj koji su imali. Tada ćemo svi biti isti, upravo onako kao i moje komšinice s Pala ’98. godine.

A ljudi koji imaju više pasoša, kojima carina i granice predstavljaju samo još jednu u nizu administrativnih prepreka, ti ljudi nemaju vremena da čekaju da prođe blejanje ovaca koje će trajati 40 godina, po riječima Džonija Štulića, a i to ako Bog da. Dekan mog fakulteta je to rekao malo ljepše. Na pitanje kada će se iščistiti primitivizam i nacionalizam, odgovorio je: “Kad nacionalisti i primitivci umru, dakle za 40-ak godina”. I zaista ispade da je tako. Ono što nam je nuđeno 1990. godine, a to su ulazak u NATO i Evropsku uniju preko reda, sada ćemo svi dočekati možda oko 2030, “nezavisni”, ali pred smrt. Ili u najboljem slučaju pred penzijom, umorni, zadojeni i nezadovoljni. Siguran sam da možemo mnogo bolje od toga.