Kad bismo zavrnuli rukave i u svojim zemljama onako kako zavrćemo čim u retrovizoru ugledamo tunel Karavanke, gdje bi nam bio kraj?

Prvih 28 godina života sam proveo u Sarajevu. Školu sam završio 2001. godine, a deset godina nakon toga sam otišao iz Bosne i Hercegovine. Ostao sam u kontaktu sa svim svojim školskim drugovima i drugaricama, a budući da nam je ove godine bila dvadesetogodišnjica mature, ponovo smo se pronašli zahvaljujući Viber grupi koja je formirana tim povodom.

Kada smo prije 10 godina slavili godišnjicu mature, tada smo izbrojali da je skoro polovina generacije van zemlje – od Aljaske do Novog Zelanda, od Japana do Brazila. Primjedba svih nas koji živimo vani je bila upravo ta da nam je nemoguće takvo što planirati dvije-tri sedmice unaprijed i da je potrebno organizovati susret na vrijeme. Ipak, želje nam nisu uvažene, pa tada većina dijasporaca nije ni došla na susret.

Ove godine smo, zahvaljujući pandemiji korona virusa, takođe bili brojčano kratki, ali smo se uspjeli “uganjati” na vrijeme. Budući da smo se onako sektaški, kako samo sarajevski drugogimnazijalci znaju, prisjetili školskih dana, počela je i priča o tome gdje ko radi i čime se bavi, a još od ljeta se na Viberu svako malo čujemo i razmjenjujemo iskustva.

Ogromna razlika u rječniku

Ono što sam primijetio je ogromna razlika u rječniku onih koji rade za državu i onih koji su u privatnom sektoru. Ovi drugi uglavnom nemaju ni vremena da previše pišu, često kažu kako sve ni ne pročitaju, a obično onda ispišu roman nakon nekoliko dana i nestanu. DS, što je skraćenica za državne službenike, a za koju nisam ni znao, često se gađaju terminima poput sistematizacije, tenderskih ugovora, službene dužnosti, instrukcije, poboljšanja procesa, stranačkog ili nestranačkog kadra, pravilnika, budžetske organizacije, podobnosti… Raspravljalo se ko je čiji, ko kome drži leđa, ko zabada noževe i šta se može od koga očekivati. Jedino nije bilo mnogo riječi o samom poslu i radnim zadacima.

Kada sam ih pitao smijem li ih “staviti” u tekst, svi su oduševljeno prihvatili, nudeći mi da pišem o stvarima za koje se ne smije znati, polulegalnim transakcijama, uhljebljavanju rodbine… ne znajući, zapravo, da ću samo spomenuti razliku između privatnog i javnog sektora i ne uplitati se mnogo u sam sadržaj njihovog radnog dana, ne spominjući imena i detalje.

Nakon što većinu tih konverzacija nisam ni shvatio, počeo sam pričati o svom holandskom iskustvu, gdje me nikad niko nije pitao ni čiji sam, ni ko mi čuva leđa, nego isključivo šta znam raditi i koje su moje kvalifikacije, a ovo drugo ne baš tako često. Tada sam shvatio da je i većina drugih koji žive vani prošla slično kao i ja; svi su radili niže plaćene poslove prije nego su se snašli u novoj zemlji, drugoj kulturi i stranom jeziku.

Na početku si samo broj

Kada sam stigao u Holandiju, marta 2011. godine, moja djevojka i ja smo počeli s minusom od 4.000 eura, ilegalnim socijalnim stanom, koji smo unajmljivali od jedne Hrvatice koja ga nije smjela izdavati, jednom platom, nešto ušteđevine u kešu i mojom diplomom, za koju nije mario niko. Završio sam žurnalistiku u Sarajevu, što mi je koristilo otprilike kao i nuklearna fizika za šankom, a da bismo uopšte preživjeli, bilo nam je potrebno minimalno 2.500 hiljade eura, od kojih smo bili veoma daleko.

Nikoga nije bilo briga šta sam ja u Bosni radio, kakva sam imao iskustva, koliko su me ljudi poznavali i jesam li bio nekakav faktor promjene ili član političke stranke. Nikog nije zanimalo što sam imao hiljade komentara na svojim tekstovima, niti što mi je prijećeno kad bih pisao ono što nije trebalo da pišem. Već tada sam osjetio da ću na početku inostranog iskustva veoma dugo biti samo broj, što mi je u početku i odgovaralo.

Napravio sam plan, koji se sastojao od toga da upišem neki magisterij, a u međuvremenu da radim poslove za koje mi nisu potrebne nikakve kvalifikacije. Nisam ni sanjao da će se to odužiti na duge četiri godine.

Mašina iz koje se više ne izlazi

Ušao sam u mašinu, iz koje kasnije nikad više neću izaći, i već u aprilu sam imao dva posla, jedan u irskom pabu, a drugi u najvećem lancu supermarketa u Holandiji, zvanom Albert Heijn. U pabu sam uglavnom konobario, ponekad sam bio i za šankom, a u samoposluzi sam slagao proizvode na policama, istovarao i družio se sa Stjepanom, kolegom iz Makarske.

Zarađivao sam dovoljno da smo početkom 2012. godine uspjeli unajmiti legalan stan. Uselili smo u tih 80-ak kvadrata, a najvažnije je da nije bio na crno, s obzirom da nas je prijašnja gazdarica u svakom trenutku mogla izbaciti. Imali smo gdje i biti prijavljeni, pa više nismo morali moliti prijatelje da to urade za nas. Nije da oni to nisu htjeli, ali svakome dodatni stanar utječe na određene beneficije, porez i druge stvari, pa je takvo što i pitati uvijek tlaka. Polako smo vraćali dugove, ali to nije išlo tako lako.

U početku sam bio veoma zadovoljan što mogu raditi bilo šta, a ni novci nisu bili loši, pogotovo kad ih usporedim s onim što sam dotad imao. U kafiću sam zarađivao 10 eura po satu bruto, a u supermarketu 15 eura. Radeći tridesetak sati sedmično, uspijevao sam zaraditi i po 1.500 eura, što je bila mjera, ali i neki minimum da se uopšte mogu plaćati režije i hrana. Kad mi odbiju porez, ostajalo bi mi oko 200 eura manje. Porez nije bio veliki, jer sam zarađivao malo.

Tri posla, studiranje i učenja jezika

Početkom studija dobio sam i državnu stipendiju. Budući da mi je djevojka već imala holandsko državljanstvo, imao sam ista prava kao i ona, pa sam mislio da se mogu posvetiti studiju i raditi manje, ali ne lezi vraže – u jednom momentu sam se uhvatio kako imam tri posla, studiram puno radno vrijeme (to se ovdje zove full time studij i obično je predviđeno da se student bavi samo time) i devet sati sedmično učim holandski.

Nakon nekoliko mjeseci me uhvatila takva gripa da je se nisam riješio cijelu zimu, a radeći uporedo toliko različitih stvari, bilo je nemoguće negdje ne kiksati, a izbor je pao na jezik. Ni danas ga ne znam toliko dobro da bih mogao na holandskom raditi ozbiljan, uredski posao, ali to je bila nekakva žrtva koju sam u tom trenutku morao podnijeti.

Kao šlag na tortu, došlo je ukidanje državne stipendije. Budući da sam prije magisterija morao završiti kurs metodologije i statistike, pogrešno sam informisan da ću moći zadržati stipendiju bez obzira što sam napunio 30 godina. Pošto je pravilo bilo da se studij počne prije tridesete, pauza od jednog semestra mi je “došla glave” i ostao sam bez 992 eura mjesečno, što mi je u tom trenutku bilo krucijalno za nastavak studija.

Administrativna borba sa sistemom

Srećom, naučen sam da uvijek čuvam sve dokaze. Uputio sam se u administrativnu borbu, tvrdeći da nije moja greška što sam preskočio semestar, i zahtijevajući da me univerzitet retroaktivno upiše na fakultet između septembra 2012. i februara 2013. godine. Kontraargument koji su ljudi iz Rektorata navodili je to što je završena fiskalna godina i zbog toga me nikako ne mogu retroaktivno upisati. Nakon nekoliko odbijenica, igranja ping ponga na engleskom i holandskom, došao sam na univerzitetski sud – i pobijedio.

Iako preporuka univerzitetskog suda nije obavezujuća, iako su i nakon nje odbili da mi retroaktivno zakrpe rupu u studiju, nakon prijetnje pravim sudom, gdje bih tražio ogromnu odštetu, osoblje Rektorata je pronašlo rješenje: upisali su me, vjerovali ili ne, na vojnu akademiju, i to samo zato što tu semestar počinje od januara, a onda me prebacili na moj matični fakultet – komunikologiju. Tako nisu morali ispravljati fiskalnu godinu, a ja sam prije tridesetog rođendana ponovo “počeo studirati”.

Prihvatio sam to kao nagodbu i, iako je prošlo već pet mjeseci, u međuvremenu dobio sam zaostatke i nastavio studij, koji ću nakon toga i završiti marta 2014. godine. Vjerovatno je to što su uradili bilo protiv svih mogućih pravila, pogotovo s obzirom da nisam imao ni holandsko državljanstvo, a bio sam polaznik vojne akademije.

Raste li euro na grani?

A onda je ponovo došla finansijska kriza. Oboje smo izgubili poslove. Gazda irskog paba se penzionisao i vratio u Belfast, a supermarket mi je otkazao jer sam tu već bio dvije godine i morali bi mi dati stalni ugovor. Dva magistra komunikacija su se našla na tržištu rada, povremeno radeći u hotelima, kafićima i pozorištu. Izgubili smo sva druga primanja i počeli smo preživljavati tako što bismo ilegalno izdali stan turistima, a mi otišli u neki jeftiniji smještaj na drugom kraju Holandije. Nemoguće je bilo planirati porodicu, i uopšte se uhvatiti za bilo šta.

Nisam imao drugog izlaza nego da malčice “nakitim” CV, te da uljepšam neke stvari. To je upalilo i krajem 2014. godine sam dobio prvi uredski posao u Holandiji, nakon čega su se stvari iz temelja promijenile.

Sjećanja s dozom nostalgije

Ipak, nikad neću zaboraviti hotelskog supervizora Muhameda koji nije znao sastaviti rečenicu, ali bi imao lažni hotelski osmijeh i objašnjavao bi mi kako se cijedi limun ili da mi je kapučino previše pjenast, niti ću zaboraviti Mouada iz Albert Heijna koji bi kontrolisao jesam li dobro poredao proizvode po datumu isteka, iako već mjesecima radim bez greške. Danas se cijelog tog perioda sjećam sa određenon dozom nostalgije jer sam radeći u pabu upoznao i neke sjajne ljude, a hotel i supermarket su me ojačali u svakom smislu.

Vlasnik paba, Irac koji je imao veze sa Sinn Feinom, zapošljavao je isključivo strance koji bi mu se svidjeli na ličnoj osnovi. Tako je nas dvadesetak u jednom momentu u prosjeku imalo univerzitetsku diplomu, a na pauzama bismo raspravljali o mnogo dubokoumnijim stvarima nego što je kako okrenuti čašu kada sipaš pint Guinnessa (malo manje od pola litre tamnog irskog piva). I danas smo u kontaktu, a mogu reći da me svo to iskustvo promijenilo itekako nabolje, dalo mi je dodatnu zrelost i učinilo me boljim čovjekom.

Vlasnik paba, Seamus, čovjek kojeg je u to vrijeme bilo milina slušati, mi se i danas često javi, ponekad se vidimo i prođemo njegova iskustva s Gaddafijem dok je kao “nastavnik engleskog” radio u Tripoliju, jugoslovenski rat o kom zna sve, ali i neke malo kapitalističkije teme. On i danas žali što za 20 godina u Amsterdamu nikad nije naučio holandski i kaže da “koliko je to dobro jer možeš živjeti na engleskom, toliko je i loše jer nema nijednog amsterdamskog prijatelja”.

Svi ti ljudi koji s diplomama rade za šankom

Tokom svih ovih godina u Holandiji, mogu reći da sam putovao mnogo više od prosjeka, pa sam samim tim upoznavao i mnogo drugih ljudi. Ono što mi je zapalo za oko je činjenica da masa bivših Jugoslovena danas radi po Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama i to mnogo slabije plaćene poslove nego što im obrazovanje nalaže, pa tako imam druga koji je magistar sporta, a u Berlinu radi kao medicinski tehničar, kolegu sa žurnalistike koji se istim poslom bavi u Kelnu, dobrog poznanika koji je s diplomom Filozofskog fakulteta u Amsterdamu recepcioner, kolegicu koja je godinama bila šanker s diplomom beogradskog Filološkog fakulteta, itd.

Čak se priča da je i Johnny Štulić svojevremeno taksirao po Utrechtu, a budući da znam kakva je Holandija mašina, vrlo je moguće da je to tačno. Kada sve te ljude pitate zašto to nisu radili u svojoj zemlji, svi bi vam odgovorili isto – potplaćeno je, a vjerovatno mnogima i blam. Prvi nisam nikad pomislio da odem za šank jer znam da u Sarajevu više nikad ne bih bio novinar, a bilo je momenata kada sam prilično zapinjao kao freelancer i kad su mi novci bili prijeko potrebni.

Količina energije koju naši ljudi ulože kada dođu u inostranstvo proporcionalna je količini energije koju korumpirani ulažu da bi nekoga prevarili. Uvijek kažem da, kad bismo svu tu energiju uložili u prave stvari, Bosna i Hercegovina (a i druge ex-YU zemlje) bi bila Švicarska. Zbog toga danas kada srećete naše ljude širom planete, oni uglavnom imaju kule i gradove jer ih vani ništa nije sramota raditi. Svako ima neki posao, skoro niko nije na teretu države, svi pričaju domicilni jezik, djeca su im uglavnom gotovo pa asimilirana, većina ima svoje kuće i automobile, a stopa kriminala među bivšim Jugoslovenima je niža nego ikad. Više se uglavnom i ne spominjemo po negativnom, a najinteresantnije je da se po cijelom svijetu držimo zajedno, tako da jedni drugima pomažemo bez obzira odakle dolazimo, što je na našim prostorima uglavnom teže zamislivo.

Irska slično prošla, pa nije nestala

Kao primjer ću navesti svoju bivšu firmu gdje nas je bilo otprilike tristotinjak porijeklom s naših prostora, i za šest godina, koliko sam na internim društvenim mrežama bio vođa te grupe, nije se desio nijedan jedini incident, pa je normalno bilo da Kosovari i Srbi sjede zajedno, da Bosanci zasmijavaju Hrvate, a da Makedonci i Slovenci pričaju naš jezik. I tada bismo često projektovali svoje živote i zamišljali kako bi to sve izgledalo da nismo otišli, a onda pored toga jedni drugima pomagali pri selidbi, davali finansijske savjete ili pokrivali na poslu. Zajedničko svima nam je da se niko nije vratio na Balkan. Popisi stanovništva govore da su se s naših prostora iselili milioni ljudi, a kraj agonije se i ne nazire.

I Irska je prošla slično, a nije nestala. Jedino što im je skoro nestalo je jezik, ali srećom kod nas još uvijek izmišljaju nove riječi, pa su male šanse da se potpuno međunarodiziramo, da ne koristim strani izraz internacionaliziramo. A kad bismo zavrnuli rukave i u svojim zemljama onako kako zavrćemo čim u retrovizoru ugledamo tunel Karavanke, gdje bi nam bio kraj?

Ono što sigurno ne bismo slušali su sistematizacija, preraspodjela budžeta, podobnost, politička pripadnost, vitalni nacionalni interes, ugroženost, majorizacija, itd. jer bi u jednom momentu bili bitni samo i isključivo kvalifikacije, iskustvo i znanje. Druga opcija je pobjeći van države, i onda nakon tri-četiri ili više godina strpljenja nešto i sagraditi.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Mirza Softić/Foto: Ilustracija)