U slučaju generala Vojske RS Novaka Đukića svaka tvrdnja osim konstatacije da Srbija jasno i nedvosmisleno odbija da izruči ili pošalje na robiju svog visokorangiranog plaćenika dio je gomile izmišljotina i falsifikata kojima se autori neskriveno podsmijavaju civilizacijskim normama i bolu preživjelih u masakru na tuzlanskoj Kapiji. I porodica koje su u tom bezumnom činu izgubile svoje najbliže.

U tom je kontekstu prošlonedeljna vijest iz Višeg suda u Beogradu da je donio je naredbu za obavljanje vještačenja procesne sposobnosti ratnog zločinca Đukića, pravosnažno osuđenog zbog izdavanja naređenja da se 25. maja 1995, ispali topovska granata na tuzlansku Kapiju, tek dio beskrajne morbidne bajke o podrazumijevajućoj nevinosti nebeskog naroda i njihove matične države u masovnim pokoljima i širokoj lepezi zločina tokom ratova devedesetih godina prošlog vijeka.

Đukiću je, pojednostavljeno, istekla konzilijumska pošteda od suđenja; bio je, po mišljenju vještaka, specijalista sa zloglasne Vojnomedicinske akademije (saučesnici u pomaganju osumnjičenima za ratne zločine), nesposoban da se pojavi na identifikaciji i sasluša očekivana izlaganja svoje odbrane i Tužilaštva za ratne zločine (mogao bi odatle i direktno iza rešetaka), a sad je došlo vrijeme da se vještačenje obnovi, u nadi da je generalu bolje.

Laicima ostaje pitanje ko je ovog pacijenta, kako i čime liječio, te je mogao da tvrdi kako mu (pacijentu) godinu dana zasigurno neće biti dobro, te logiciranje nad činjenicom kako se na prethodnim ročištima nije pojavljivao, jer bi mu baš tada pozlilo.

U svakom slučaju, Sud čeka nalaze novog vještačenja, a zlikovca čeka izdržavanje kazne od 20 godina zatvora, na koliko je 2014. osuđen u Sarajevu. I nakon čega se, taktički povukao u Srbiju. Naravno, uz blagoslov i svekoliku zaštitu nekadašnjeg poslodavca.

Zločin, laž i video traka

Slučaj Đukić ukazuje na to da u Srbiji nema više faza u suočenju sa ratnim zločinima, valjda i zbog toga što suočenja nema – ostala je samo gola, bahata, neljudska laž, ljekovita saučesnička omerta kojom se od žrtava stvaraju krivci, u manijakalnim konstrukcijama koje otvaraju pitanje zdravog razuma kreatora i konzumenata.

Bilo je na momente, govore to i rezulltati davnih ispitivnja, i izvijesne zapitanosti koja je daleko od suočenja – budući da je taj posao delegiran posvećenicima i malobrojnim nevladinim organizacijama kojima je misija rasvetljavanje zločina. Nakon srebreničkog genocida, brojnih masovnih likvidacija civila na Kosovu – pomenimo, s razlogom, samo neke krvave mrlje bliske prošlosti, rušenje Slobodana Miloševića značilo je i objavljivanje dijela istine o zločinima kao državnom projektu.

Iz Dunava je isplivala hladnjača sa leševima Albanaca i otkrivena je masovna grobnica na policijskom poligonu u Batajnici. Potom je srbijanska javnost u primetimeu pogledala video snimak na kojem pripadnici državne bande Škorpioni svirepo ubijaju šestoricu zarobljenih muškaraca u Trnovu, nakon pada Srebrenice.

Kratkotrajni muk zamijenili su atonalno uralanje, pitanja ko je dozvolio da se tako nešto objavljuje, salve uvreda na račun postpetooktobarske vlasti, jer, eto, “svi zakopavaju, samo mi otkopavamo”.

Odbrana slobodarskih misionara u ritmu poznatog kontrapitanja “a šta su oni nama radili”.

I nova režimska, poželjna hiperprodukcija laži, kojom posljednjih deset godina komanduje Aleksandar Vučić. “Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo smije li međunarodna zajednica, ili bilo ko drugi, da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”, kazaće za skupštinskom govornicom juna 1995. sadašnji predsednik Srbije.

Ubićemo, zaklaćemo

Masovni ubica tuzlanske mladosti – u masakru na Kapiji je 25. maja od artiljerijskog projektila poginula 71 osoba, prosječne starosti 23 godine – nije sposoban da prati suđenje; ne želi Srbija da ga izruči Bosni i Hercegovini, a bolesnog ne može da ga, prije pojavljivanja u Sudu, uputi na izdržavanje kazne.

Možda je tek realistična dosjetka ocjena da čovijek koji naredi ispaljivanje topovskih granata u centar grada, šetalište na kojem se okupljaju mladi, duže vrijeme ima psihičke smetnje, ali, dio projekta hinjene nevinosti odmetnika su i vještaci koji se na takve smetnje nisu žalili. Tužilaštvo dosad nije pokazalo namjeru da njihove nalaze obara.

Srbija nije žalila novce za poricanje Đukićeve krivice, još 2014, inscenirala je dejstvo projektila sa Ozrena na  artiljerijskom poligonu u Nikincima kod Rume, ispalivši 59 projektila na repliku Kapije. Tada je, kazaće državni eksperti, neki i iz inostranstva, utvrđeno kako su poginuli, zapravo, žrtve sedmorice bombaša samoubica.

Ovaj je igrokaz finansiran iz srbijanskog državnog budžeta, iako zločinac tvrdi da ga je platila fondacija koja nosi njegovo ime. Što je laž, budući da takva fondacija ne postoji u registrima udruženja Bosne i Hercegovine i Srbije. A Đukić kaže da ga pomaže hiljadu ljudi i uvodi u priču poznato opšte mjesto odbrane svih zločinaca, po kojem je suđenje njemu upereno protiv srpskog naroda, odnosno to da je masakr na Kapiji insceniran: “Ljudi su prepoznali ideju i danas poimence mogu da nabrojim najmanje hiljadu mojih kolega, bivših vojnika i civila, koji su na istom poslu sa mnom. Neću da govorim o onima koji dobrovoljno uplaćuju novac u fondaciju koja nosi moje ime, a od kojeg je urađeno vještačenje ‘Kapije’. Vještačenje treba da se radi i za Markale, Račak i mnogo drugih Račaka”, Večernje novosti, mart 2019.).

Ko u Srbiji još sumnja da Bošnjaci ubijaju sami sebe, ne bi li Srbima pripisali krivicu.

Bombaši samoubice i kolektivna dijagnoza

Uprkos teškom mentalnom stanju, Đukić se ukazivao u javnosti, posljednji put u avgustu 2019, kada je gostivao u jutarnjem programu TV Pink i objašnjavao vlastitu ispravnost, koristeći se, između ostalog, navodima iz knjige kolege generala i vještaka Ilije Brankovića Tuzlanska kapija – režirana tragedija. Branković je otišao najdalje, on je oficijelnu istinu o nevinosti zlikovca sublimirao u tvrdnji da su djevojke i mladiće na tuzlanskom korzou pobili bombaši – samoubice.

Što će značiti da su tijela ubica ostala na Kapiji. “Čak 27 osoba, žrtava sa tuzlanske Kapije, se mogu uslovno označiti kao potencijalni bombaši samoubice, jer je sudski utvrđeno da su izgubili život od posljedica bliskog eksplozivnog udara”, izgovoriće Branković na jednom predstavljanju svoje kupusare “Tuzlanska Kapija – režirana tragedija”.

Najmlađa žrtva Đukićevog artiljerijskog projektila je dvoipogodišnji Sandro Kalesić. “Neophodno je predstaviti istinu i raditi na tome da je sazna što veći broj ljudi. Ne želimo osvetu, već samo to da krivac bude u zatvoru”, kazao je pre dvije godine u Beogradu, na predstavljanju izložbe o masakru na Kapiji njegov otac Dino Kalesić. U očekivanju istine i pravde ostaju stihovi Maka Dizdara zabilježeni na spomeniku na Kapiji:

Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo

Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo

Ovdje se i umire

Da bi se živjelo

Riječi balističara Brankovića svojevrsna su kolektivna dijagnoza društva koje više ne poznaje empatiju. Bolest je, po svemu sudeći, mnogo opasnija nego poremećaj Novaka Đukića.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Bojan Tončić)