Decenijsko oslanjanje bosanskohercegovačkog energetskog sistema na rudnike mrkog uglja i termoelektrane u kojima on sagorijeva su ozbiljno dovedene do prekretnice, nakon koje više neće biti dilema hoće li, nego kako i kada će se obustaviti proizvodnja energije na taj način. Na terenu se još uvijek provode aktivnosti koje su u koliziji sa već potpisanim dokumentima i preuzetim obavezama. U pitanju su nova ulaganja u rudnike i termoelektrane, poput Ugljevika. Vlasti, javna preduzeća i strukovni eksperti stidljivo prezentuju hodogram sudbinskih dešavanja i pogotovo planova.

„Eksperti su do prije godinu-dvije vagali da li se isplati govoriti protiv izgradnje novih termoelektrana na ugalj ili ne. To je legitimno jer se oni, sa svoje ‘ekspertske’ strane, nisu željeli zamjeriti vlastima. Politika je, s druge strane, posljednjih 10 godina branila i promovirala ugalj, zbog finansijskog i političkog profita koji su nesmetano ubirali iz tog sektora“, objašnjava Denis Žiško iz tuzlanskog Centra za ekologiju i energiju.

Navodi da je struja koja se plaća u ovoj zemlji samo na prvi pogled jeftina, jer se rudnicima ne plaća tržišna cijena uglja, a novcima iz budžeta se namiruju obaveze prema radnicima. Tako građanin više puta plaća istu stvar. Napuhao se balon i vrijeme je za novi plan.

„Plan za što bržu dekarbonizaciju društva do 2050. godine u sektorima energetike, transporta i poljoprivrede, koji naviše doprinose emisijama stakleničkih plinova. Proces će se u energetici sasvim izvjesno završiti do 2035. godine, zato što će ekonomija zatvoriti termoelektrane. Kao posljedica taksi na CO2 emisije koja će se uskladiti sa EU regulativom, konkurentnost cijene energije koju Elektroprivrede BiH i Republike Srpske proizvodu iz uglja neće biti moguća, tako da će postojeći blokovi u termoelektranama moći raditi još najviše 10 do 15 godina“, smatra Žiško.

Tranzicija kasni deset godina

Poručuje da se kasnilo s početkom tranzicije desetak godina, da se gubilo vrijeme i novac na priče o Bloku 7 i termoelektrani u Banovićima, umjesto da se to vrijeme, energija, znanje i novac uložilo u vjetroelektrane, solarnu energiju, energetsku efikasnost, digitalizaciju, pametne mreže. Rezultat bi bio daleko više instaliranih kapaciteta u obnovljivim izvorima energije.

„Vlasti u BiH su trenutno u fazi definisanja tranzicionih ciljeva i ciljeva dekarbonizacije kroz pripremu Nacionalnog energetskog i klimatskog plana do 2030.godine. Iz tog dokumenta, kada postane javno dostupan, moći ćemo sagledati nivo ambicija koje bh. vlasti imaju po tom osnovu“, kaže Damir Miljević, član Upravnog odbora Centra za tranziciju održive energije (RESET) i stručnjak za ekonomiju, finansije, analizu i evaluaciju razvojnih politika iz Banje Luke.

Dodaje i da nije pretjerani optimista po tom pitanju, jer mu se čini da „vlasti ne razmatraju ozbiljno opciju ubrzane tranzicije i dekarbonizacije, pravdajući to potrebom za osiguranjem sigurnosti snabdijevanja i mogućim socijalnim i ekonomskim problemima zbog zatvaranja rudnika uglja i termoelektrana, odnosno očitom željom da se rješavanje ovih teških pitanja odgodi što je više moguće u budućnost“.

„Iako su tranzicioni procesi u principu dugoročni, specifičnost energetike je u tome što je u ovoj oblasti i 10-15 godina vrlo kratak rok, s obzirom na sve izazove i faktore koji utiču na ovaj proces“, napominje Miljević.

Novce treba ‘osvojiti’

Pored preuzetih obaveza iz potpisanog Pariškog sporazuma i Sofijske deklaracije, nosioci aktivnosti će biti stimulisani i sa devet milijardi eura bespovratnih sredstava, plus 20 milijardi garancija namijenjenih za zemlje Zapadnog Balkana. Međutim, te novce treba „osvojiti“ konkretnim programima.

„Već prva raspodjela navedenih sredstava govori da su za BiH neke druge stvari, kao što je putna mreža i novi gasovod, veći prioritet nego zelena tranzicija. Sjeverna Makedonija je istovremeno povukla dio ovih sredstava za izgradnju novih kapaciteta iz obnovljivih izvora energije. Drugim riječima, sve zavisi od percepcije prioriteta bitnih za državu“, poručuje Miljević.

Nažalost, misli da je „percepcija prioriteta bh. vlasti, bar u ovoj oblasti, ako ne pogrešna, onda nedovoljno ambiciozna, što će se svakako odraziti i na ‘dio kolača’ koji ćemo dobiti“.

Logično je pitanje, ima li ova zemlja resurse za brzu i kvalitetnu tranziciju, prirodne, materijalne i stručne ljudske kapacitete? Kako i zašto odabrati alternativu uglju i termoelektranama?

„Alternativa su obnovljivi izvori energije čiji potencijali u BiH su više nego dovoljni da se do 2050. godine proizvodnja električne energije u potpunosti zamijeni, pa čak i prevaziđe dosadašnju proizvodnju iz termoelektrana. Tu se prije svega misli na velike vjetroparkove i solarne elektrane, kako male tako i velike, ali i okolinski prihvatljive velike hidroelektrane, te korištenje biomase prije svega za grijanje“, ukazuje Nihad Harbaš, generalni sekretar RESET-a.

S druge strane, napominje da je „paralelno potrebno raditi i na unaprjeđenju energijske efikasnosti, odnosno smanjiti potrebe za energijom kako bi se manje proizvodilo, a efikasnije koristila energija“.

„Energijski intenzitet BiH, odnosno potrošnja energije po BDP-u, je znatno veći od prosjeka EU28, što znači da se energija troši na neefikasan način. Neki projekti su urađeni, ciljevi do 2020. godine preuzeti potpisom Ugovora o uspostavi Energetske zajednice su skoro ispunjeni. Ostaje da se vidi kako će BiH planirati proces dekarbonizacije energetskog sektora do 2030. godine“, kaže Harbaš.

Zbog čega vlasti ulažu u gubitaše?

Ipak, Bosna i Hercegovina trenutno ima tek 37-38 posto proizvodnih kapaciteta u obnovljivim izvorima, iako po stručnjacima ima daleko bolju polaznu osnovu od mnogih zemalja Evropske unije. Rudnici uglja i termoelektrane se pod izgovorom energetske suverenosti još održavaju, često i pod velikim finansijskim gubicima. Zaposlenici i glasačka baza bi mogli biti uzrok.

„Vlasti to brane pričom o energetskom suverenitetu zemlje. Ako ćemo pričati o energetskom suverenitetu, nema veće nezavisnost od proizvodnje vlastite energije, solarnim fotonaponskim panelima, na vlastitoj kući. Tu dolazimo do ključnog problema. Centrima moći nije u interesu da se poveća broj proizvođača energije, nego da ih ima što manje, jer tako lakše njima upravljaju – manipulišu. Odgovara im i da povećavamo potrošnju, jer povećana potrošnja znači više para za uhljebe, umjesto da potiču energetsku efikasnost i samim tim smanjenje potrošnje energije“, rezonuje Denis Žiško.

Nejasno je kada će se javnosti ponuditi planovi za tranziciju i čeka li se neki određeni moment? Prema Harbaševim riječima, „BiH zbog niza barijera još uvijek nije spremna za proces dekarbonizacije“.

„Prije svega zbog određenog otpora donosioca odluka i kupovine socijalnog mira, tromosti velikih energetskih kompanija u državnom vlasništvu, socijalnih cijena električne energije, netransparentnosti u procesu planiranja i izgradnje kapaciteta, složene nadležnosti i drugih sličnih svakodnevnih političkih tema zbog kojih se zapostavljaju suštinski neophodni procesi u energetskoj tranziciji ka održivoj, zelenoj ekonomiji“, smatra Harbaš.

Potencijali svakako postoje, kao i finansijska sredstva u većoj mjeri, no primjećuje da „stručnost i kompetentnost kadrova nije na odgovarajućem mjestu gdje bi trebala biti“.

„Ipak, tržište i privreda idu korak ispred i potrebno im je samo omogućiti adekvatnu klimu za ulaganje i vladavinu prava“, dodaje.

Tranzicija puna neizvjesnosti

Ova vrsta tranzicije nije bezbolna i zahtjeva široku involviranost u procese definisanja ciljeva, politika i mjera implementacije – građana, privrede, stručnjaka, univerziteta, nevladinih organizacija, investitora i političkih faktora, da bi se postigla saglasnost i društvena podrška za period sa mnogo izazova.

„Nažalost, nisam do sada vidio neke ozbiljne pomake na tom planu. Bojim se da, ukoliko u vrlo kratkom periodu, ne redefinišemo svoj pristup prema ubrzanoj i efikasnoj energetskoj tranziciji, da će se čitav proces odvijati stihijski i pod uticajem tržišta. Kako to izgleda kada se ozbiljni i društveno značajni tranzicioni procesi odvijaju bez jasno definisanih ciljeva, plana i šire društvene podrške, imali smo nažalost priliku da vidimo na primjeru privatizacije, a nedavno i na mostarskom Aluminiju“, poručuje Miljević.

Sve češće otkrivanje afera u sektoru energetike, kojih je vjerovatno bilo i ranije, ali se nisu prezentovale daje naznake da se bliži moment objave nove strategije energetskog sektora u BiH. Sagovornici očekuju izmjenu legislative koja blokira razvoj i izgradnju kapaciteta obnovljivih izvora, ali i ukidanje Zakona o „fid-in“ tarifama, koji donosi enorman prihod probranim pojedincima, dok u isto vrijeme blokira masovniju upotrebu obnovljivih izvora zainteresovanim građanima da postave solare na krovove svojih domova.