Prije 26 godina, u julu 1995-te godine, Tuzla je bila najveći i jedini izbjeglički centar u Bosni i Hercegovini- za sve ljude koji su dolazili iz Srebrenice. Podsjećamo vas na one koji su bli prva ruka spasa tim ljudima.

Dvadeset i šest godina nakon dolaska iz Srebrenice, Zuhdija živi u Tuzli, gradu koji joj je nakon svega pretrpljenoga bio jedino mjesto spasa.

“Ne daj Bože da se više ikome ikada ponovi. Kada neko priča o ratu, ja se sva ukočim. Ne volim na to da se podsjećam. Ne daj Bože nikada nikome da se ponovi. Nije bitno ko je kakve nacije, da li Srbin, Hrvat, Rom. Ali u ljude se uvukla neka mržnja. Ja ne znam šta je ovo, niko nikoga ne podnosi. Ali nema razloga da neko nekoga mrzi”, ističe Zuhdija Šabić.

Iako se vratila u Srebrenicu još 2003. godine, Šehida Abdurahmanović se i danas prisjeća trenutaka kada je stigla u Tuzlu.

“To je kanton u kojem sam ja boravila. Ne znam kako je bilo drugima, ali za Tuzlu zaista samo ko nema dušu može reći nešto loše. Zaista su u to vrijeme bili jako organizovani. Ja sam se nekada čudila. Kao Bože da su znali da Srebrenica pada, jer tu nije došao mali broj ljudi niti se ikada znaju tačne cifre, ali nas je bio veliki broj. Veliki broj nas je pao na tom putu smrti, ali i veliki broj nas je došao. Tako da hvala”, kaže Šehida.

Selim Bešlagić, gradonačelnik Tuzle 1995. godine odlučio je da se sve škole i sportski centar Mejdan otvore za Srebreničane. Vodio se samo jednom mišlju, ljudima se mora pomoći.

“Ali danas kada čujete Srebreničane da kažu da se zahvaljuju Tuzli, onda vas taj jedan teški trenutak obuzima jednim zadovoljstvom što su i oni sami procijenili da smo pružili ono što smo mogli. Samo bih želio da kažem, ne ponovilo se više nikada. Ali mislim da takva humanost, takva žrtva građana Tuzle i svih onih koji su radili na prihvačanju, zaslužuje veliki respekt”, naglašava Bešlagić.

Doktorica Branka Antić Štauber se i sama prisjeća trenutaka iz devedeset i pete. Kaže, svi su bili zbinjeni i uplašeni, ali su željeli pomoći. Najviše je danas boli činjenica da brojni ljudi iz Srebrenice i danas žive u izbjegličkim kampovima.

“Moram priznati u to vrijeme sam vrlo intenzivno radila kako u školama, tako u izbjelgličkim naseljima. U tim kućicama je u 30 kvadrata živjelo i po 25 osoba. Zamislite koji je to bio prostor i koji je bila kvaliteta života. Ja se vrlo živo sjećam jedne situacije, kada smo u prognaničkom naselju Ježevac došli i ta kućica prepuna žena koje sjede, a u maloj jednoj sobici se jedna od ženica porađala. Mi smo upravo došli u tom trenutku, moja kolegica i ja. Prihvatile smo bebu i nekako evo porodile ženu”, priča Antić Štauber.

Tuzla je i danas za mnoge grad dobrodošlice, ali i mjesto u kojem su Srebreničani pronašli svoj drugi dom.

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autorica: Maja Nikolić/Foto: tztz.ba)