U posljednje vrijeme u fokus javnosti je stavljena neizvjesna sudbina izgradnje zamjenskog bloka 7 TE Tuzla, koji je već odavno postao predmetom rasprava koje se vode između  naučnih i stručnih krugova, ekoloških udruženja ali i šire BH javnost.

U javnom prostoru dominiraju oprečni stavovi kada je riječ o opravdanosti realizacije ovog dugo najavljivanog generacijskog projekat, a mnogi od njih su više rezultat  lobiranja nego li uvažavanja činjenica i naše realnosti.  Činjenice govore sljedeće.

Bez obzira na sve veće pritiske svjetske zajednice na smanjenje i postepeno ukidanje potrošnje fosilnih goriva, njihovo učešće u energiji (elek. energija, transport i grijanje) trenutno iznosi 84,3%, što je za samo 1,8% manje u poređenju sa 2000. godinom, kada je učešće fosilnih goriva u proizvodnji energije iznosilo 86,1%.

Konkretno, učešće uglja kao energenta u svjetskoj potrošnji iznosi 27%, dok se 36,7% uglja upotrebljava za proizvodnju električne energije. Navedeni procentualni odnosi se u posljednjih 30 godina nisu značajno mijenjali. Primjećuje se da su USA, EU, Južna Afrika i Rusija smanjili potrošnju uglja, a istovremeno su potrošnju uglja povećale  jake azijske ekonomije poput Kine, Indonezije i Vijetnama.

Težnja da se prestane sa korištenjem uglja do 2030. godine je sve veća, međutim gašenjem velikog broja nuklearnih elektrana uz stalni rast potreba za energijom koje će biti sve teže zadovoljiti, učiniti će gotovo nemogućim izbacivanje uglja iz upotrebe u tako kratkom vremenskom roku.

Kada je u pitanju situacija u Evropi,  Njemačka i Italija su u grupi članica EU za koje se predviđa da će na kraju decenije imati najprljavije sisteme proizvodnje  električne energije. U narednih 10 godina, 90% proizvodnje el.energije iz uglja na prostoru 27 država EU će ostvarivati Njemačka, Poljska i Češka. Štaviše, u Njemačkoj i Poljskoj će se emitovati više od polovine štetnih gasova iz evropske proizvodnje električne energije. Najveće emisije, 566 grama CO₂/kWh, očekuju se za Poljsku. Češka, Bugarska, Njemačka, Belgija i Rumunija su takođe znatno preko prosjeka EU (153 g CO₂/kWh). Sudeći po tekućim planovima, prijedlog Evropske komisije da se do 2030. godine emisije gasova s efektom staklene bašte smanje za 55% neće moći da se ispuni, ako gore nabrojane zemlje ne ulože najveće napore. Planovi za izgradnju vjetroparkova i solarnih elektrana morali bi da se utrostruče za postizanje navedenog cilja.

U Poljskoj, Češkoj, Bugarskoj i Rumuniji planirano je veoma ograničeno smanjenje učinka elektrana na ugalj. Belgija je s njima u grupi za koju se očekuje ograničen napredak ili stagnacija na polju suzbijanja emisija, a poboljšanje u Njemačkoj i Italiji ocijenjeno je kao sporo. Bugarska i Rumunija, kao najgore rangirane države EU kada je riječ o emisijama CO₂, nemaju strategije za prestanak korištenja uglja. Izvještaji Sekretarijata Energetske zajednice o napretku svake od članica, kao i izvještaj Energy Transition Tracker, ukazuju da suštinskih pomaka u modernizaciji sektora, posebno elektroenergetskog, ni nakon 15 godina, nema.

BiH kao zemlja izvoznica el.energije, koju dominantno proizvodi iz uglja, može se pohvaliti da spada u malobrojnu skupinu zemalja koje karakteriše najniža cijena el.energije kako za domaćinstva tako i za industriju.

Struktura proizvodnje el.energije u BiH se najbolje može sagledati iz slijedeće tablice, gdje vidimo da je na prostoru čitave BiH oko 60% el.energije proizvedeno iz uglja, odnosno u termoelektranama (poređena radi, Poljska ima  nešo ispod 80%, Češka približno 50%, Bugarska oko 40%, Njemačka nešto ispod 40%). Kada je riječ o EPBiH, odnos obnovljivih i neobnovljivih izvora el.energije je još nepovoljniji sa čak 75% el.energije proizvedene iz uglja u dvije termoelektrane TE Tuzla i TE Kakanj.

Uzevši da je u 2019. godini, prema podacima DERK-a, potrošnja el.energije na distributivnom području EPBiH iznosila 5.089,64 GWh, dolazimo do zaključka da bi bez termoelektrana, EPBIH bila u el.energetskom deficitu od oko 3.600 GWh a negativni efekat bi se odrazio i na čitavu BiH koja bi takođe došla u el.energetski deficit i bila prinuđena kupovati el.energiju na svjetskom tržištu. Pri tome treba istaći da su cijene energenata pa tako i el.energije na svjetskom tržištu podložne stalnim i značajnim fluktuacijama, tako da je značaj energetske neovisnosti jedne države nemjerljiv za njen društveni razvoj i ekonomsku stabilnost a često je i od strateškog značaja.

Iz predhodno prezentiranih podataka, može se zaključiti da Bosna i Hercegovina svoje energetske potrebe ne može zadovoljiti bez proizvodnje električne energije iz uglja te da postrojenja koja proizvode el.energiju iz obnovljivih izvora još dugo neće dostići kapacitet potreban za supstituciju naših termoelektrana.  Stim u vezi, potrebno je ulagati u unapređenje tehnike i tehnologije eksploatacije, ublažavanje negativnih efekata eksploatacije uz izgradnju zamjenskih, okolišno povoljnijih termoenergetskih kapaciteta sa većim stepenom iskorištenja toplotne energije od dosadašnjih. Prelaz na obnovljive izvore energije treba razvijati, međutim u postupku energetske tranzicije koju treba provesti u narednim decenijama, izgradnjom zamjenskog bloka 7 u TE Tuzla (ili generalnom rekonstrukcijom blokova 5 i 6 ka savremenim termoenergetskim postrojenjima), bi se olakšala energetska tranzicijai amortizovali negativni efekti po društveno-ekonomski sistem prvenstveno FBiH ali i cijele BiH.

Izvor podataka: Balkan Green Energy, European Association for Coal and Lignite, Europe Beyond Coal, International Energy Agency, Državna regulatorna komisija za električnu energiju (DERK).

Autori:

Dean Osmanović, MA inž. rud.

Mr.sc. Eldar Jašarević, dipl. inž. geol.

Nermin Bijedić, dipl. inž. el.

(TIP)