Stoljetnu tradiciju Mušine tucane kafe danas na Baščaršiji održava zanatlija Hajrudin Burek sa svojim sinovima. Tu se nalazi njihova obrtnička radnja RM gdje se sirova kafa prži svaki dan i tuca na tradicionalni način. Burek za Agenciju Fena govori o načinu na koji se kafa priprema, nekadašnjim običajima i sarajevskim kafanama.

Burek kaže da se najprije gleda kvalitet sirove kafe, koja se mora pažljivo probrati, pa se prži u mlinu i nakon toga mora da odleži 24 sata da se ohladi i da iz nje izađe sva vlaga. Nakon toga kafa se tuca u kamenom dibeku koji je star više od 150 godina, kao i ćuskija što je uspomena od dede Muše iz turskog “vakta”. Tada se kafa mora prosijati i ono što prođe kroz sito ide na pakovanje, a ono što ostane u situ ide natrag u dibek da se dalje tuca.

“Ovo je nastavak stogodišnje tradicije s Vratnika. Tamo je nekada bila najstarija sarajevska kafana koju je otvorio rahmetli Muharem Bekrić Mušo, dedo od moje žene, 1895. godine i po njemu se zvala Mušina kafana”, priča Hajrudin Burek.

U Mušinu kafanu uvijek su dolazila sarajevska raja. Njena se unutrašnjost vremenom mijenjala, ali je atmosfera ostajala ista. Imala je mindere, štokrle za sjedenje, prozore s mušepcima i demirima. Bila je čuvena po lijepoj bašti i po velikim vanjskim dibecima u kojima se kafa tucala.

Kafu je tu pio i nobelovac Ivo Andrić koji je jednom prilikom poklonio svoju knjigu s posvetom toj kafani i vlasnicima, koju Hajrudin čuva i danas. Tucanu kafu pio je i poznati putopisac Zuko Džumhur koji je jednom zapisao “Ova se kahva tuca i pije, ko može i ko smije”. Taj simbolični natpis i danas ukrašava pržionicu kafe porodice Burek na Baščaršiji.

Hajrudin priča da nekada oni koji nisu poznavali običaje nisu mogli piti kafu na javnim mjestima. Tako je ostala anegdota da je dedo Mušo zamolio mušteriju da napusti kafanu jer nije znao piti kafu po adetu.

“Običaj je bio da se pojede rahatlokum, popije voda i tek se onda pije kahva. Pošto gost za to nije znao, popio je kahvu i zalio je vodom. Kada je htio platiti, Mušo mu je rekao da je njegova kahva plaćena, da je on lično platio, te da tu više nikada ne dolazi da pije kahvu jer je ‘njegovu kahvu sapr’o vodom'”, ispričao je Hajrudin.

Iako tucana kafa danas na prvi pogled ne izgleda kao unosan biznis, Hajrudin kaže da mušterija ima dosta, većina ih je stalnih, a od stranaca najjači kupci su Turci, Hrvati i Slovenci.

U Bosni se ipak sve vrti oko kafe. Pije se ujutru, na poslu, na pauzi u gradu, navečer, a kada dođu gosti prvo se postavlja kafa i ona se zove “dočekuša“. Ženski razgovori nastavljaju se uz kafu “razgovorušu”, a nakon ispijanja kafe “sikteruše” red je da se polazi kućama. U mahali su tako, priča Hajrudin, nastali i drugi nazivi za kafu kao što su “sehur kahva, krmeljuša, dibekuša, drijemuša, merakuša, rastjeruša, srkletuša, doljevuša, potrkuša, ječmenuša, iftar kahva…”

Zanatlija Hajrudin priča da je njegovu radnju prije više od godinu dana tokom boravka u Sarajevu posjetio i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović kojem je ispričao kakva je to kafa i ko je pije.

Brižno čuva i ponosno pokazuje brojne isječake iz novina iz cijelog svijeta koji govore o njihovoj nadaleko poznatoj kafi koju ljudi nose čak i u SAD.

(TIP/Fena)