Možda sjećanje vara, ali mi se čini da sam, prije gotovo pedeset godina, kao sarajevski student iz Tuzle u glavni grad Republike autobusom stizao prije i s manje problema nego danas putujući autom. Cesta je skoro ista, a vozila, opasnosti i problema je danas mnogo više nego tada. Protutnjale su decenije, a drum Tuzla – Sarajevo je – s izuzetkom svojevremenih radova i izgradnje tunela na dijelu puta Paklenik – Olovske Luke i nedavnog skraćivanja puta, uz tunel, preko Karaule – i dalje ostao mučan, težak i riskantan. Uz ostalo, to je amanet bivšeg sistema i države, koji nikad, i pored privrednog i ekonomskog značaja i vrijednosti ovog kraja, nisu ozbiljno uljudili taj put, što su preuzeli i novi poredak i novo stoljeće (milenijum).

Stariji Tuzlaci pamte da je u bivšoj državi to, po svemu sudeći, bio plod pakosno tumačene naopake navike gotovo svih funkcionera, koji su išli na položaj u Sarajevo, da Tuzlu zaborave još dok su se – vele cinici – spuštali niz Karaulu. Malo njih se namjeravalo vratiti u Tuzlu, tako da nisu imali nikakvih, pa ni drumskih obaveza prema njoj. U novoj državi nastavljena je ta navika. Sa rijetkim izuzecima onih koji su svjesni nasušne potrebe tuzlanskog boljeg putnog vezivanja s ostatkom države i “bijelim svijetom”, u likovima dvojice bivših federalnih ministara saobraćaja iz tuzlanskog kraja – Naila Šećkanovića i Envera Bijedića.

Poseban “biser” u đerdanu paceraja, promašaja i nebrige za ovaj problem ogleda se u redovnom, teško svarljivom, ali tvrdokornom običaju, sada sa dodatkom “demokratskih” višestranačkih mirođija, da aktueliziranje tuzlanske veze modernim i boljim cestama bljesne samo u izbornim godinama. Pošto ova godina to nije, ne treba očekivati ni pominjanje ove teme. Ali, svaka poratna izborna godina prosto je cvjetala od obećanja: najprije temeljite rekonstrukcije (modernizacije i skraćivanja) postojećeg puta od Tuzle do Sarajeva; prije tačno 20 godina, u centru pažnje je bila javno obznanjena brza cesta Tuzla – Brčko, posve novom trasom kroz Majevicu, koja bi omogućila dolazak do Save za 40-ak minuta; onda je lansirana, s takođe objavljenom trasom i, čak, potencijalnim ulagačima, brza cesta od Tuzle do Žepča, kojom bi se za manje od sata stiglo do koridora 5c; uslijedilo je uključivanje Tuzle u kombinacije s autoputem Beograd – Sarajevo, iako je nejasno koji bi to krak obuhvatio ovaj dio zemlje i kako bi se to Tuzla uklopila u trasu; da bi, za lokalne i potrebe prošlogodišnjih izbora bivša Vlada TK-a ponudila slatkastu priču o rekonstrukciji postojeće u modernu saobraćajnicu od Šićkog Broda, preko Husina i Živinica, do Đurđevika (15-ak kilometara), što bi rasteretilo to usko grlo druma do Sarajeva.

Od toga, naravno, ništa nije bilo. Ništa više od priče. Ove godine neće biti ni priče, ali nije zgoreg sjetiti se, uz dobrodošlu pomoć nostalgije, davnog početka sedamdesetih godina, kada je – uz nove putne pravce od Tuzle do Zvornika, Bijeljine i Doboja – realizovan posljednji veliki drumski projekat u ovom kraju cesta Tuzla – Orašje, čime je kompletiran put Županja – Opuzen. Tada je to bio ozbiljan državni projekat, a dionicu su svečano otvorili visoki funkcioneri Hrvatske i BiH. U potonjim decenijama sve je bilo samo priča, obećanja, predizborne šarene laže… Od čega, dakako, nema nikakve koristi. Tuzla i tuzlanski kraj (više od samo Tuzlanskog kantona) će, po svemu sudeći, do daljnjeg ostati u drumskom zapećku, sa cestama istih gabarita i s lošim održavanjem, kao prije četiri-pet decenija, a sa neuporedivo više putničkog i teretnog saobraćaja, uskim grlima, mukama i problemima, ne baš svojstvenim drugoj petini 21. vijeka. I opet će nam se – uz iduće predizborne parade – oči mazati “dežurnim” ublehama o izgradnji i kraka autoputa Beograd – Sarajevo koji bi zakačio Tuzlu i brze ceste do Žepča i…
Na logično pitanje – zašto je to i dokad tako? – nema ne samo pravog već ni iole suvislog dogovora. Niko ozbiljan ne smatra da ga je dužan dati, jer zna da mu uskraćivanje tog odgovora neće nauditi. Zato ostaje prostor za (uglavnom lokalne) sužnjeve teorije zavjere, ubijeđene u to da će ovakav odnos prema Tuzli i tuzlanskom kraju trajati do daljnjeg, jer se tako najbolje “nagrađuje” dio Federacije i države, koji je “previše crven”, koji “neće u suru” i koji je uporno sklon političkim opcijama i vlasti, različitoj od one koja je “normalna”. Ma koliko bila (ili ne) diskutabilna ova verzija objašnjenja, sve dok nema druge – ona nije za bacanje. I ide ruku pod ruku s oporom istinom o tome da Tuzla i ovaj kraj zemlje čame u drumskom i, uopšte, saobraćajnom zapećku (željeznica je posebno turobna tema), iskihavajući ono što nekome, očito je, ide naruku.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić/Foto: Ilustracija)