Promocija monografije Željka Ivankovića „Vareš i vareški kraj kroz stoljeća“ koja je upriličena u Ateljeu Ismeta Mujezinovića u okviru Napretkovih dana kulture u Tuzli privukla je pažnju brojnih Tuzlaka.

Značajno je ovo povijesno djelo u kojem su na 400 stranica  sadržane brojne činjenice,  više od 600 fotografija i ilustracija o Varešu,  gradiću koji je kroz stoljeća zanimljiv govoto svima, kako povjesničarima tako i brojnim istraživačima, ponajprije rudarsko-geološke struke, znanstvenicima najrazličitijih struka diljem europskog kontinenta.

Više od 45 godina Željko Ivanković kroz prozu, poeziju, eseje piše o temama koje se tiču Vareša, njegovog rodnog grada. Njegova privatna arhiva je kroz skoro pola stoljeća intenzivnog istraživanja postala prebogata i u njoj se danas nalazi veliko blago što se može nazvati znanstvenom građom o Varešu.

Koliko je ova knjiga važna dovoljno govori činjenica da je unutar  nje konzultirano gotovo 700 znanstvenih djela.

„Mi smo mislili ovu knjigu objaviti na 250 do 300 stranica. Na kraju je ona postala ogromna što dovoljno govori o njenom bogatstvu. U međuvremenu, sve ono što sam htio napisati nisam mogao staviti ni u ovako veliku knjigu. Zato radim na drugom dijelu, koji će doduše imati samo tekstualni dio“, rekao je tijekom promocije Ivanković.

Kaže da ga mnogi pitaju, otkuda ovakva knjiga? Odgovara, Vareš i vareški kraj su u povijesti „barem dvadeset i jedno stoljeće“.

„Batonov (Batonianum)  ustanak protiv Rimljana u Bosni završava zadnjim bitkama u Varešu ili vareškom kraju i u Vranduku. Tada Rimljani zarobe Batona i odvode ga u Rim. U petom stoljeću, u mjestu Dabravina arheolozi su pronašli kasno-antičku crkvu i na tom lokalitetu je pronađena avarska strelica. Poznato je da s Avarima, na naša područja dolaze Slaveni. Vareš je danas jedino mjesto koje u svom okruženju ima imena iz vrha slavenske mitologije, slavenskog antagona“, istaknuo je Ivanković tijekom promocije.

Zanimljivo je da nigdje na prostorima bivše Jugoslavije nema toliko imena, kao na ovom malom prostoru, a koja su dio slavenskog antagona.

Iza toga slijedi  Srednjovjekovna Bosna s Bobovcem kao stolnim gradom, kada bosanski kraljevi vareški kraj, kojem i sami pripadaju,  Dubošticu i Borovicu zovu riznicom kraljevstva zbog željezne rude koja je po kvalitetu ravna još samo jednom rudištu u Švedskoj.

Međutim, veoma je važno da su se u prošlosti u vareškom kraju kopali željezo, zlato i srebro. Rudarstvo je ovdje bilo veoma značajno i za Rimljane i Osmanlije. Zanimljivo je da su ti rudarski krajevi, kako stoji u monografiji, bili specijalno povlašteni. Tu nije bilo kmetstva i ti krajevi su imali posebne povlastice, uključujući i sve one koji su se bavili kopanjem i proizvodnjom željeza, proizvodnjom drvenog uglja, zemljoradnike, stočare. Ovakav odnos se nastavio kroz povijest i u vrijeme Austro-Ugarske. Tome u prilog govori činjenica da nije bilo sasvim slučajno da se baš u Varešu grade pruge, željeznice, ceste, Željezara…

Iako je otkrićem Amerike pala cijena zlata i srebra, osmanlije su 1516. godine dale poseban status Varešu. Zašto?! Zato što je od vareškog željeza i čelika  iskovano oružje kojim su Osmanlije dobile sve svoje bitke. Sve ovo govori da cijela povijest Vareša počiva na rudarstvu, odnosno na željeznoj rudi.

Ivankovića je povijest njegovog rodnog grada, sam kaže, zanimala sve do onog trenutka kada Vareš izlazi iz okvira povijesti, kada prestaje proizvodnja željeza, do početka rata devedesetih godina.

Naime, ta željezna ruda je Varešu oduvijek donosila poseban društveni i politički status, tako da su se kroz povijest i Varešani mogli drugačije odnositi i nametati.

„Zato je u Varešu moguć i fra Matija Divnković, čovjek koji je prvi napisao djela na bosanskom jeziku, čak ih je išao sam salijevati u Veneciu i tamo ih tiskati. Iza njega dolazi još jedan veliki fgratar koji je također moguć Varešu u jednom takvom ambijentu, a to je fra Filip Lasić koji je bio prvi historiograf u BiH. Kasnije dolazi jedna cijela generacija ljudi uglednika, umjetnika, profesora, liječanika, pravnika, ekonomista  i znanstvenika“, ističe Ivanković.

Cijela ova priča o Varešu, autoru monografije je bila interesanstna,  jer se s njom susretao od najranijeg djetinstva kada je slušao priče o Bobovcu i kraljici Katarini, Perunu u kojeg je gledao dok se budi kao i u Bogoš koji mu je iza leđa. Slušao je i  priče o vareškoj Željezari kao najstarijoj na Balkanu u kojoj je zapaljena prva visoka  peć 1891.godine, zatim priče o Zvjezdangradu, Divićgradu…

Ipak, Vareš je mnogo više od radničke i socijalne povijesti.

„Ovakve knjige ne pišu timovi. Ovakve knjige radi  jedan čovjek. Da je ovakvu knjigu pisao tim,  ona bi bila šarena, šarolika, možda bolja. Ali u njoj je danas prisutan rukopis samo jednog čovjeka i mislim da je to veoma važno, a cijelu knjigu je oblikovao  vareški rukopis. Naime, dizajner je iz Vareša, fotograf i urednik su iz Vareša, autor je iz Vareša“, podvukao je Željko Ivanković

Veliki doprinos izradi monografije „Vareš i vareški kraj kroz stoljeća“  dao je Mladenko Marijanović, urednik fotografije koji je također bio jedan od predstavljača u Tuzli. Istaknuo je da je ova monografija osobna iskaznica Vareša.

Na samom početku promocije posjetiteljima se obratio Ivica Kovačević, predsjednik HKDNapredak Glavna podružnica Tuzla te dva gradonačelnika, Jasmin Imamović gradonačelnik Tuzle i Zdravko Marošević gradonačelnik Vareša. Svi su iskazali veliko zadovoljstvo zbog promocije ovako važnog  djela smatrajući da je neophodno da se o bogatoj povijesti BiH neprestano govori.

Ova knjiga ostaje kao spomenik jednom Varešu kojeg više nema niti će ga više ikada biti kao takvog. Možda će u budućnosti biti i bolji, ali ovakav kakav je posložen kroz činjenice  u monografiji Željka Ivankovića više nije moguć. Stoga je monografija „Vareš i vareški kraj kroz stoljeća“ čitanka za sve one  koje je prigrlila dijaspora. Jer, podaci govore da se Varešani danas nalaze u 64 zemlje svijeta. Čitajući monografiju, vjerojatno su danas ponosni na ono što jesu i odakle su.

(TIP/Izvor: hrvatskiglasnik.ba/Autorica: Maja Nikolić)