Mi smo blokirani od Poreske uprave, radi se teškim naporima, nema repromaterijala, ljudi rade od ovoga što ima, nešto se ‘skucka’. Sad mi je u razgovoru direktor rekao da možemo ovako do petka, a da poslije ne možemo više, priča za Radio Slobodna Evropa (RSE) vršilac dužnosti predsjednika sindikata Rudnika mrkog uglja Zenica Izudin Spahijaj.

Rudnicima mrkog uglja (RMU) Zenica i Breza, u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine (BiH), Poreska uprava Federacije BiH je zbog neplaćenih poreza i doprinosa blokirala račune 13. decembra 2020. godine.

Trenutni problemi ne ugrožavaju samo radnike ekonomski, već i sigurnosno. Mnogi, kaže Spahijaj, zbog straha napuštaju posao.

“Ljudi vade stare lukove i stavljaju ih da bi napredovali. Ali, mi nismo za to da se to radi, jer vidite šta se dešava, ljudi ginu. Napredak prema dalje, sumnjam da će ići. Rudari hoće raditi, neće da stoje. Nama treba samo da se odblokira račun, treba nam repromaterijal i rudari će da rade”, tvrdi on.

RMU Zenica i RMU Breza pripadaju Koncernu Javnog preduzeća (JP) Elektroprivreda BiH. U sastavu ovog koncerna posluju i RMU Kreka iz Tuzle, RMU Đurđevik, RMU Kakanj, RMU Abid Lolić iz Travnika i RMU Gračanica iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja.

Poreski dug rudnika u Federaciji BiH (jedan od dva bh. entiteta) iznosi više od pola milijarde konvertibilnih maraka (262,53 miliona eura).

Najveći dužnik je rudnik Zenica, koji je drugi na listi najvećih poreskih dužnika Poreske uprave Federacije BiH sa 153 miliona maraka (78,2 miliona eura). Među deset najvećih poreskih dužnika su još tri rudnika – Kreka, Breza i Kakanj.

Ekonomski analitičar Damir Miljević smatra da je za dugogodišnji problem u rudnicima najzaslužnija entitetska vlast, ali i Elektroprivreda BiH koja je 2009. godine naslijedila poslovanje rudnika koji su “tada bili u lošem tehničkom i ekonomskom stanju”.

“Kao i sva preduzeća u javnom vlasništvu kojima upravlja politika i rudnici su bili partijski plijen i mjesta partijskog zapošljavanja, tako da u pojedinim rudnicima imate situaciju da na jednog rudara dolaze dva zaposlena u tzv. nadgradnji”, navodi Miljević.

Nakon blokade računa rudnika u Zenici i Brezi, iz Elektroprivrede BiH su apelovali da to može “imati negativne posljedice na sve dosadašnje zajedničke aktivnosti na restrukturiranju rudnika pokrenute s ciljem obezbjeđenja njihovog ekonomski održivog poslovanja”.

Restrukturiranje – posljednja šansa za spas rudnika

U trogodišnjem planu poslovanja Elektroprivrede BiH za period od 2021.- 2023. godine navodi se da su strateški ciljevi, između ostalog, usklađivanje rada termoblokova sa nacionalnim planom redukcije emisija, kapitalna ulaganja i restrukturiranje rudnika uglja i Elektroprivrede BiH.

U ovom periodu Elektroprivreda BiH planira nabavku 13,9 miliona tona uglja. Za 2021. godinu planirana je nabavka od pet miliona tona, za 2022. godinu 4,6, a za 2023. godinu 4,3 miliona tona uglja.

Federalna vlada je 22. augusta 2019. godine usvojila Program o restrukturiranju elektroenergetskog sektora u Federaciji BiH. Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH (jedan od dva doma u Federaciji BiH) dao je saglasnost na taj dokument na sjednici 29. januara 2020. godine.

Proces restrukturiranja vrši se u tri faze, od kojih je prva faza o načinu upravljanja već završena. Druga faza je proces održavanja, a treća faza koja se očekuje u martu, je smanjenje broja zaposlenih, rekao je za RSE Nermin Džindić, ministar energije, rudarstva i industrije Federacije BiH. On navodi da je, prema informacijama iz Elektroprivrede BiH, trenutno 2.000 radnih mjesta viška na nivou ovog preduzeća.

“Opet podvlačim da će to biti 2.000 režijskog osoblja, a ne rudara. Što se tiče stanja u određenim rudnicima, imamo problem u rudniku Zenica, Breza, vezano za uplate poreza i doprinosa iz prethodnih perioda”, ističe Džindić, dodajući kako “porezna uprava ne prašta”.

“Mi smo pregovorima to uspjeli deblokirati, pustiti da se isplate plate. Ali imaju dvije opcije za ta dva rudnika, kao i za ostale koji su porezni dužnici, a to je da uđu u proces finansijske konsolidacije, a druga varijanta je neka opcija stečaja”, navodi Džindić.

I direktor RMU Breza, Muamer Omerhodžić, rješenje problema vidi u povećanju produktivnosti, poboljšanju kvaliteta uglja, ali i smanjenju broja radnika.

“Imamo jako nepovoljnu strukturu proizvodnih i neproizvodnih, odnosno potpornih radnika koji daju podršku proizvodnim radnicima, u smislu pripreme tehničke dokumentacije, servisiranja opreme. Znači, moramo poboljšati taj odnos proizvodnih i neproizvodnih radnika, poboljšati kvalitet naših proizvoda i smanjiti broj izvršilaca, da bismo mogli sami sebe servisirati i plaćati obaveze”, kaže Omerhodžić.

U ovom rudniku trenutno je uposleno blizu 1.200 radnika. Planom restrukturiranja, navodi Omerhodžić, predviđeno je da se taj broj svede na oko 750 radnika.

“Da li će to biti odnos 600 proizvodnih-150 neproizvodnih, vjerujte da u ovom trenutku ne možemo reći, ali radimo analize, pratimo, spajamo pogone i proizvodne procese koji su neproduktivni i tu smanjujemo broj izvršilaca, i tražimo tu prostora da možemo povećati broj radnika koji rade u jamama”, kaže on.

U rudniku Zenica bez posla bi, prema informacijama sindikata, trebalo ostati oko 400 radnika. Iz sindikata upozoravaju da “nijedan radnik, da li jamski ili vanjski, ne može otići na ulicu bez socijalno prihvatljivog načina”.

“Znači da se riješi, da li penzija ili podsticajna otpremnina. Da se onako ljudi pošalju na biro, nema od toga ništa, mi iza svakog radnika moramo stajati”, navodi Izudin Spahijaj iz RMU Zenica.

Sinan Husić, predsjednik Saveza sindikata radnika rudnika u Federacije BiH, smatra da je zbog lošeg stanja u rudnicima uglja proces restrukturiranja trebalo završiti prije 15 godina. Sada je, kaže, neophodno stručno, temeljito restrukturiranje koje ne smije biti predmet politizacije.

“Ne znači nama da, ako u naredne tri godine budemo imali za 1.500-2.000 manje zaposlenih u sedam rudnika, da ćemo imati punu bolju sliku. Jer imamo jedan primjer, koji nam može biti pokazni element – rudnici uglja Kreka u Tuzli su 2009. godine imali 4.200 radnika, danas imaju nešto više od 2.100 radnika a nalaze se u težoj situaciji nego što su bili 2009. godine. To govori da nismo imali dovoljnu kvalitetu rukovođenja i upravljanja”, smatra Husić.

Kakva je budućnost rudara u Republici Srpskoj?

U Republici Srpskoj, prema podacima entitetskog Ministarstva energetike i rudarstva, posluju dva rudnika koja su u državom vlasništvu, a to su Rudnik i termoelektrana Ugljevik i Rudnik i termoelektrana Gacko. U privatnom vlasništvu su Rudnik mrkog uglja Miljevina i EFT Rudnik i termoelektrana Stanari, koji su do vlasništva došli kroz proces privatizacije.

Ostali rudnici u Republici Srpskoj su u mješovitom privatno-državnom vlasništvu gdje državni kapital ne prelazi 50%.

U odgovoru Ministarstva na upit RSE navode da je u rudnicima u RS zaposleno pet hiljada radnika, ali nisu odgovorili na pitanje koliki su dugovi rudnika, posebno za poreze i doprinose.

“Smatramo da je stanje u rudnicima u Republici Srpskoj u pogledu proizvodnje na zadovoljavajućem nivou, posebno imajući u vidu pandemiju korona virusa i tešku godinu koja je iza nas. Rudnici su uspjeli da održe broj zaposlenih i postojeći nivo proizvodnje”, ističu u Ministarstvu energetike i rudarstva RS.

Istovremeno, predsjednik sindikata u preduzeću Rudnik i Termoelektrana Ugljevik, koji djeluju u okviru Mješovitog holdinga Elektroprivreda Republike Srpske Zoran Mićanović tvrdi da nemaju dugovanja prema radnicima. No, ipak kaže i da je veliki nesrazmjer broja zaposlenih i obima proizvodnje.

“Nama je suštinski problem što imamo veliki broj invalida rada, posebno na rudniku, oko 300 ljudi, koji nisu uposleni. Znači, imamo veliki broj zaposlenih, ali nemamo radnika. Nema majstora, nema zanatlija, nemamo rukovaoca. Administrativno smo puno toga popunili, a nemamo ovamo, u proizvodnji”, kaže on.

Dugovanja Ugljevika, prema podacima sindikata, premašuju 240 miliona konvertibilnih maraka (122 miliona eura).

Elektroprivreda bi, smatra Mićanović, mogla prestati s eksploatacijom uglja, ali za to je potreban ozbiljan plan reorganizacije, jer, kako kaže, “ovaj narod mora od nečega da živi”.

Iz resornog ministarstva nije bilo odgovora ni na pitanje RSE koliko je radnika viška u rudnicima i kakva će biti njihova sudbina.

“Pitanje eventualnog viška radnika u rudnicima u državnom vlasništvu će se riješiti u okviru aktivnosti restrukturiranja proizvodnih preduzeća koja posluju unutar MH Elektroprivreda Republike Srpske, koje će uslijediti nakon okončanja procesa reorganizacije pet distributivnih zavisnih preduzeća koja je u toku”, navodi se u odgovoru.

Evropska energetska zajednica je, u saradnji s koalicijom nevladinih organizacija koje se bore protiv zagađenja, 2019. godine predstavila analizu u kojoj se navodi kako 16 termoelektrana na ugalj u zemljama Zapadnog Balkana zagađuje region i Evropu više nego sve druge evropske elektrane na ugalj, kojih ima 250.

Među najvećim zagađivačima na toj listi su termoelektrane Ugljevik, Gacko, Tuzla i Kakanj.

Zelena agenda protiv uglja

U novembru 2020. godine, u okviru Samita Berlinskog procesa, Bosna i Hercegovina je potpisala Deklaraciju o Zelenoj agendi za Zapadni Balkan i Deklaraciju o zajedničkom regionalnom tržištu Zapadnog Balkana.

Deklaracija, između ostalog, podrazumijeva podsticanje takse na emisiju ugljen-dioksida, razvoj tržišnih modela za podsticanje korišćenja obnovljivih izvora energije, postepeno ukidanje subvencija za ugalj, ali i gašenje svih rudnika uglja i termoelektrana do 2050. godine.

“Ne vjerujem da ćemo mi dogurati do tog perioda, jer ćemo biti ugašeni sa ovako nerentabilnom proizvodnjom. A alternative se mogu naći, traže se”, mišljenja je Zoran Mićanović.

Analitičar Damir Miljević smatra da je Bosni i Hercegovini u ovom trenutku neophodan program “postupnog i organizovanog napuštanja uglja i razvijanje nove razvojne paradigme za rudarske regione”.

“Što to prije priznamo i počnemo na tome da radimo to će nam biti niži troškovi energetske tranzicije. Svaki dan kašnjenja povećava nam troškove tranzicije za par miliona eura, a na kraju će sve te troškove, zatvaranje očiju pred problemom i kašnjenje, platiti građani i privreda na ovaj ili onaj način”, smatra on.

Međutim, u planu poslovanja Elektroprivrede BiH za period od 2021.- 2023. godine, dugoročni strateški i prioritetni cilj je izgradnja Bloka 7 u Termoelektrani Tuzla, a nakon toga i Bloka 8 u Termoelektrani Kakanj.

Iz Elektroprivrede kažu da je riječ je o zamjenskim projektima za postojeće blokove koji izvjesno moraju biti zaustavljeni zbog isteka životnog vijeka i ograničenja koje nameće EU regulativa za rad termoelektrana nakon 2020. godine.

“Bez ovih kapaciteta rudnici bi ostali bez potrebnog plasmana uglja za termoelektrane, čime bi proizvodnja uglja bila reducirana na nivo koji ne bi omogućio opstanak svih postojećih rudnika”, navodi se u planu Elektroprivrede BiH za naredne tri godine.

Miljević kaže da je subvencioniranje proizvodnje električne energije iz uglja i rudnika uglja dugogodišnja praksa u BiH. U proteklih pet godina, prema njegovim riječima, direktne subvencije u sektor proizvodnje električne energije iz uglja iznosile su oko 170 miliona eura.

“A kada na to dodamo i činjenicu da u BiH termoelektrane ne plaćaju CO2 taksu na proizvedenu električnu energiju kao u EU, što se može smatrati indirektnom subvencijom, ukupan iznos se penje na preko milijardu eura”, navodi on i dodaje da bez toga rudnici ne bi mogli poslovati jer je proizvodnja električne energije iz uglja nekonkurentna u odnosu na proizvodnju iz obnovljivih izvora.

“Ovo je realnost i to vrlo bliska, a meni se čini da ni vlasti a ni elektroprivrede, kao ni bh. privreda i stanovništvo nisu svjesni u kakvom se vrtlogu značajnih energetskih, ekonomskih i društvenih promjena svijet već uveliko nalazi, pa postoji realna opasnost da nas taj cunami promjena prosto pomete”, kaže Miljević.

On je radeći analizu “Ugalj i termoelektrane – strateška investicija ili bacanje novca?” došao do zaključka da će društveni gubitak zbog termoelektrana u narednih tridesetak godina premašiti 750 miliona eura.

(TIP/Izvor: RSE/Autor: Edib Bajrović; Milorad Milojević)