„Povećanje akciza na gorivo dovest će zamaha u cestogradnji, masovnog zapošljavanja i novog investicijskog ciklusa“, govorili su nam zagovornici povećanja akciza na gorivo tokom 2017. godine.

Obećavan je dolazak investitora, otvaranje fabrika, pa čak i dolazak IKEA-e.

Danas, nakon što su prošle tri godine, niti je došla IKEA, niti imamo zamah u cestogradnji od akciza kako je tada obećavano. Zato imamo masovno iseljavanje, nova zaduženja za gradnju cesti i rast cijena životnih proizvoda.

Šta su ustvari te akcize na gorivo?

Akciza, kao dio indirektnih poreza, direktno se ubire na određene proizvode. Kao primjer, može se navesti akciza na gorivo i duhan. Iako se kao takva namjenski ubire, što je slučaj i za druge proizvode, ona se umjesto namjenskog usmjeravanja prema zdravstvenom sektoru ili cestogradnji, usmjerava prema tekućoj budžetskoj potrošnji, bez bilo kakve jasne namjene.

Država uzima pola

U Bosni i Hercegovini, pored akciza na gorivo, postoje i putarine, kao posebni oblik indirektnih poreza, i kao takvi su regulisani Zakonom o akcizama u BiH. Radi boljeg pojašnjena, na litri goriva se ubiru sljedeći nameti, s tim da nivo akcize zavisi od vrste goriva. Tako imamo: 0,15 eura za dizel, 0,18 eura za bezolovni benzin, 0,20 eura za motorni benzin, 0,08 eura po litru proizvoda za izgradnju puteva i 0,13 eura po litru proizvoda za izgradnju autoputeva i izgradnju i rekonstrukciju drugih puteva.

Drugim riječima, na svakoj litri dizelskog goriva ukupno se naplaćuje 0,31 eura, po litri motornog bezolovnog benzina 0,34 eura, a po litri motornog benzina 0,41 eura. Jezikom običnog građanina, kada neki naš građanin natoči goriva za 25 eura, gotovo 12,5 država uzima sebi kroz razne akcize, putarine i PDV.

Postavlja se pitanje, kada se godišnje u BiH potroši preko 1,5 milijardi litara goriva, gdje sav taj prikupljeni novac od akciza ide i zbog čega su one uopšte povećavane?

Prema trenutnom važećem zakonskom rješenju, akciza koja se ubire na litri goriva, usmjerava se u tekuću budžetsku potrošnju. Od ovog novca, finansiraju se plate administracije, službena putovanja i automobili, penzije, invalidnine, regresi, reprezentacije izabranih zastupnika i sve što je ustvari budžetski izdatak.

Tako se stotine miliona KM godišnje, prikupljene kroz akcize na gorivo, nenamjenski troše. Sa aspekta kreatora politike, to je opravdano, jer je lakše narodu objasniti da nema para za cestogradnju, nego da nema para za penzije. Kako se to popularno kaže, sve po zakonu.

Prikupili 3,6 milijardi eura

Samo jedan manji dio prikupljenih sredstava kroz putarine na litri goriva, ide namjenski u cestogradnju, što nas dovodi do suštine priče iz 2017. godine i zagovaračke kampanje da treba povećati putarine na gorivo, kako bi se osigurao „zamah u cestogradnji“. Problem nije bio ni tada, a ni sada u nedovoljnoj količini prikupljenih finansijskih sredstava po osnovu akciza i putarina na gorivo, već u njihovoj raspodjeli.

Do tog novog povećanja akciza na gorivo prije tri godine, po osnovu akciza i putarina na gorivo, prikupili smo preko 3,6 milijardi eura. Da je taj cjelokupni iznos usmjeren u cestogradnju, danas bi imali, ne jedan, već dva završena koridora Vc i to iz vlastitih sredstava. Toliko smo imali novca na raspolaganju da smo mogli povezati autocestom Savu sa morem i Unu sa Drinom. Sve iz vlastitih sredstava, bez ijednog eura kredita.

Danas, tri godine nakon povećanja nameta na gorivo, kako bi se pokrenuo novi investicijski ciklus, kako je to tada obrazloženo, svjedoci smo da u promet nije puštena niti jedna nova dionica autocesti u BiH. Istina, završena je Zenička zaobilaznica, koja još uvijek nema upotrebnu dozvolu i koja se je krenula graditi i prije povećanja akciza na gorivo.

Masovnog zapošljavanja nema. Umjesto usmjeravanja prikupljenih sredstava u cestogradnju, podignuti su krediti, kako bi se finansirale skupe dionice izgradnje autocesti u FBiH. Nedavno je objavljeno da je gradnja Zeničke zaobilaznice koštala oko 255 miliona eura, za dužinu od 10 km, jer je građena na vrlo nepovoljnom području.

Paušane procjene i izostanak odgovornosti

Ako smo se već zadužili za taj novac i ako ćemo svi mi građani to vraćati u budućnosti, zašto taj novac nije uložen u neku drugu dionicu, gdje bi se umjesto 10, izgradilo 30 kilometara autoceste? Zbog čega Tuzlanski kanton, koji ima najviše stanovnika u državi, još nije dobio ni metra autoceste? Isto važi i za Unsko–sanski kanton, koji je u potpunoj saobraćajnoj izolaciji u odnosu na ostatak države?

Sa tih 255 miliona eura, mogla se kompletno rekonstruisati cesta Tuzla – Sarajevo i tako napokon povezati ova dva grada u državi pristojnom magistralom. Ekonomski je naravno isplativije graditi prvo one dionice gdje je cijena koštanja jeftinija i gdje će se moći naplatiti više putarine, čime se brže dolazi do novog kapitala za ulaganje.

Činjenica je ipak, da se mnoge odluke u državi ne donose na osnovu analiza, argumenata i pokazatelja, već na osnovu paušalnih (pr)ocjena, populizma i izostanka odgovornosti.

Danas nakon tri godine, vidi se koliko je progresivni dio struke bio upravu kada je kazao da uvođenje novih nameta neće biti usmjereno u cestogradnju, već će se podizati krediti, a da će i dalje značajan dio prikupljenog novca ići u razne budžete. Potvrdilo se da će se novac uzeti iz džepova građana i kao takav usmjeriti iz tekuće potrošnje na račune gdje će stajati i neće se trošiti. Također se potvrdilo i da će pogoršati standard građana, kao i da će doći do masovnog iseljavanja zbog izostanka vizije za napretkom.

Ali nije sve tako crno. Ako ništa drugo, veliki broj virtualnih dionica otvoren je na YouTubeu, pa da na taj način gledamo automobile kako se voze autocestama.