U vrijeme kada se u Velikoj Britaniji poslije nekoliko decenija otvara novi rudnik uglja, u Njemačkoj bez obzira na otpor javnosti nastavlja sa proširenjem eksploatacije uglja, u Rumuniji otvara novi ogroman rudnik lignita a Srbija mijenja zakone kako bi ubrzala investicije od nekoliko stotina miliona eura u svoje rudnike, u FBiH se nastavlja ubrzana stagnacija rudnika uglja i rudarskog sektora.

Obzirom na preuzete obaveze i trendove širom svijeta posebno kroz forsiranje obnovljivih izvora energije, jasno je da se i BiH mora suočiti sa energetskom tranzicijom i svime onim što ona nosi sa sobom. Svakako da je tu na prvom mjestu postepeno smanjenje proizvodnje i upotrebe uglja u proizvodnji električne energije i smanjenje i zbrinjavanje viška rudara uz postepeni prelazak ka proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora.

Međutim, u svemu ovome nameće se ozbiljno pitanje da li se stagnacija i propadanje naših rudnika uglja ipak odvija previše brzo i da li je BiH spremna da u kratkom roku, a danas sve ukazuje da će to biti u narednom desetljeću, izvrši bezbolan prelaz sa proizvodnje električne energije iz uglja na skoro potpunu proizvodnju iz obnovljivih izvora. Naravno ostaje i pitanje da li su obnovljivi izvori energije u proizvodnji električne energije dovoljni za ukupne potrebe BiH za električnom energijom kako nas ubjeđuju, ili ćemo u nekoj bliskoj budućnosti nesagledive posljedice osjećati svi.

Trendovi u proizvodnji uglja u FBiH

Proizvodnja uglja u FBiH vrši se u sedam rudnika u sastavu koncerna i rudniku Banovići koji su u državnom vlasništvu, kao i u privatnom rudniku Kamengrad.

Rudnici u državnom vlasništvu su 2017.godine proizveli više od 7,1 miliona tona uglja, od čega rudnici koncerna 5,58 miliona tona a rudnik Banovići 1,6 miliona tona, što je bila maksimalna proizvodnja u zadnjih deset godina. Od 2017.godine pa do danas, iz godine u godinu, proizvodnja uglja se smanjivala da bi u 2022.godini iznosila 5,2 miliona tona od čega u rudnicima koncerna blizu 3,7 a u Banovićima malo više od 1,5 miliona tona. Znači u proteklih pet godina proizvodnja uglja je smanjena za 27 % i obzirom na stanje u rudnicima očekuje se daljnji pad proizvodnje uglja a naši termoblokovi, i pored visoke cijene električne energije, sve češće ne rade zato što nema dovoljno uglja. Ovim tempom za desetak godina proizvodnja uglja u FBiH biti će još značajno manja, ukoliko se nešto radikalno ne promijeni. Smanjenje proizvodnje znači smanjenje i prihoda a što opet povlači i potrebu smanjenje broja potrebnih rudara i njihovog standarda.

Zbog nedostatka potrebnih investicija u rudnicima uglja koncerna teško da će proizvodnja uglja 2023.godine biti na nivou iz 2022.godine a o povećanju se može samo maštati. Vjerovatno će u najneizvjesnijem položaju, odnosno najtežu 2023.godinu će imati rudnik Banovići, i obzirom na trenutno stanje u ovom rudniku godišnja proizvodnja iz 2022.godine bit će nedostižna a proizvodnja uglja značajnije veća od milion tona uspjeh.

Posebno je to izvjesno na osnovu odnosa koji trenutno vlada u energetskom sektoru, odnosno opšte konfuzije kod onih koji njime trenutno upravljaju i borbe ko će u budućnosti upravljati ovim sektorom. A u konačnici sve to utiče na ubrzano gašenje sektora ugljarstva koji generira još uvijek veliki broj radnih mjesta i značajno učestvuje u ukupnom BDP-u.

Što se tiče privatnog rudnika Kamengrad, tu je situacija radikalno drugačija. Ovaj rudnik znao je iskoristiti pozitivne trendove na tržištu uglja u posljednje dvije godine tako da je godišnju proizvodnju od 9 000 tona iz 2019.godine povećao na nevjerovatnih 800 000 tona u 2022.godini. Razlog za ovo je samo u cijeni koju ovaj rudnik ostavaruje za ugalj koji prodaje bilo domaćim ili inozemnim kupcima, a ne u nekom njegovom super kvalitetu ili povoljnim uslovima eksploatacije. Uslovi eksploatacije i kvalitet uglja u većini državnih rudnika daleko su bolji nego u Kamengradu, pa ipak svi državni rudnici propadaju i svi znaju razloge za to bez bilo kakve želje da se to promijeni.

I u vrijeme kada vlada ogromna potražnja za ugljem, kada njegove cijene nikada nisu bile veće, kada svima treba ugalj i rijetki pokreću pitanje štetnosti njegovog spaljivanja u termoelektranama, možda je primjer rudnika Kamengrad putokaz u kojem se kraće ugljarstvo FBiH, devastacija i urušavanje rudnika uglja i na kraju njihova privatizacija, bar onih koji budu još nešto vrijedili.

Rudarima i rudnicima predstoji još jedna teška godina, izvjesno je najteža, dok vlast ne zna ili neće da spašava bar one perspektivne državne rudnike novim investicijama, stabilizacijom poslovanja, stručnom reorganizacijom i pravednijim vrednovanjem rada. Čini se da nikog više nije briga za stanjem u rudnicima.

(TIP/Autor: dr.sc. Safer Demirović, dipl.inž.rudarstva/Foto: Ilustracija)