Zijad Lugavic
 

Tuzlak Denis Bećirović: Omiljen među studentima i nije predsjednik

12.11.2022 10:06
 

Denis Bećirović uspješan je asistent na Mašinskom fakultetu u Tuzli gdje je rođen i odrastao. Srednju Mašinsku školu završio je kao učenik generacije, te je slijedom događaja upisao Mašinski fakultet i okončao ga Srebrenom plaketom za uspjeh sa prosječnom ocjenom od 9.21. Danas znanje prenosi mlađim generacijama, a u intervju za portal Akta.ba Denis je otkrio sve o ljubavi prema mašinstvu, ali i radu sa studentima među kojima je omiljen.

Kada se javila ljubav prema mašinstvu, s obzirom da ste završili srednju Mašinsku, a kasnije i Mašinski fakultet?

– Srednja Mašinska škola je došla sasvim slučajno, nakon neuspjelog pokušaja da upišem srednju Medicinsku školu. Kao kapiten sekcije Crvenog križa u osnovnoj školi, razvio sam afinitet prema medicini. Međutim, sudbina je odredila da budem prvi ispod boldirane linije te promijenim kurs na mašinsku struku. Inače, dolazim iz porodice u kojoj je većina muških članova završila istu školu. Zahvaljujući razrednoj Sabiri Paočić, odlučio sam ostati u Mašinskoj školi, te uz ogromno zalaganje njenog supruga Nermina Paočića, jednostavno sam zavolio ovu struku. Njih dvoje su mi pomogli da mašinstvo bude dio mene, jednostavo ga osjetim, vizualiziram te na taj način i proživljavam sve procese koji se dešavaju.

denis

Radite kao asistent na Mašinskom fakultetu, kakav je osjećaj prenositi znanje drugima, da li je zahtjevno s obzirom da predstavlja veliku odgovornost?

– Osim odgovornosti, svoj poziv posmatram kao veliku čast koja mi je Bogom data u amanet. Prenositi znanja mlađim generacijama je zaista nešto najljepše što mi se dešava. Odnosno, cijela transformacija ličnosti djece koja dođu iz srednjih škola, do okončanja procesa obrazovanja i odgoja. Na kraju procesa djeca postaju ljudi koji imaju zaista moćan alat u svojim rukama. Uzet ću za slobodno reći da je interakcija i povjerenje koje imam kod studenata moj najveći uspjeh. Trudim se da im ne budem samo predavač, nego osoba od povjerenja. Ne želim zasnovati kruti odnos među nama, nego odnos zasnovan na obostranom poštovanju. Jedne prilike sam čuo jednu jako pametnu stvar o autoritetima koja kaže: „Postoje dvije vrste autoriteta. Prvi je po funkciji a drugi po djelu. Prvi autoritet traje sve dok je na funkciji, dok je ovaj drugi, zasnovan na djelu i odnosu i traje cijeli vijek“. Zaista, dajem svom maksimum da budem ovaj drugi, autoritet po djelu i lider kome vjeruju. Prošle godine sam proglašen za Nastavnika godine i Totalno pozitivnu ličnost 2021. godine. Želim napomenuti da su me studenti izabrali.

denis

Tokom pandemije sa studentima ste izrađivali vizire na 3D printeru, možete li nam reći nešto više o tome?

– Već sa proglašenjem pandemije u našoj državi, okupio sam tim studenata sa kojima sam u prostorijama Kampusa Univerziteta u Tuzli krenuo u akciju izrade medicinske opreme i sredstava. Nedjelja 22.03.2020. godine odlazim u pratnji mlađeg brata Tarika i kolege Ivana Čagalja u Mostar kako bi kupili jedan 3D printer i 10 kilograma materijala od koga ćemo printati vizire. Ideja je nastala od kolega sa drugih fakulteta koji su u svojim ustanovama imali pristup 3D printerima.Godinu dana smo našu prostoriju koristili kao skladište sredstava za dezinfekciju, maski i ostalih potrepština neophodnih za funkcionisanje zdravstvenog sistema našeg kantona. Putem projekta UNDP-a na naš fakultet je donirana oprema u vrijednosti preko 200 000 KM, putem IOM-a oko 50 000 KM.  Cijenu ljudskog života ne želim kalkulisati, neprocjenjiva je. Nakon toga, opremu smo iskoristili kako bi naše studente oplemenili novim znanjima i vještinama, te smo poslije toga realizovali niz projekata. I ono najvažnije bili smo tu kad je bilo najvažnije.

denis

Da li se u nastavku vaše karijere vidite isključivo u akademskoj zajednici ili imate u planu nešto drugo? 

– Najveća želja bi mi bila doživjeti dan da univerziteti budu embriji razvoja privrednih subjekata i aktivnosti u našoj državi. Dakle, da se ne bavim isključivo nastavom nego i tehničkim aktivnostima. Aktivnostima koje će finansijski potpomoći razvoj naučno-istraživačkog rada, rasterećenja nastavnika, povećanje broja nastavnika. Samim tim rasterećenjem, nastava bi bila kvalitetnija. A vjerujem, studenti i uposlenici zadovoljniji. Da bih ostao u akademskoj zajednici, potrebno je upisati doktorski studij. Međutim, zaposlenicima je onemogućeno finasiranje studija, te su neophodni ogromni finansijski izdaci. Na moju nesreću, ministar obrazovanja Baraković je odbio Zaključak Skupštine TK u kome se nalaže Vladi TK i Ministarstvu obrazovanja i nauke finansiranje III ciklusa studija zbog aktivnosti za vrijeme vanrednog stanja. Obzirom da sam optimista, naći ću način da na ovom putu ustrajem, kako zbog sebe, tako i zbog studenata i mlađih generacija.

Koliko je važna podrška profesora u razvoju studenta, te kakav vi pristup i način rada koristite sa vašim studentima?

– Odnos studenata i profesora treba biti izgrađen na poštovanju i povjerenju. Nastavnici studentima nisu šefovi, nego uzori i lideri. Naš posao je poziv, odnosno misija u kojoj za svakog od njih dajemo sebe. Gradimo ih, širimo im krila i ne očekujemo isti odziv prema nama. Pogrešna je konstatacija da fakulteti nisu odgojne ustanove. Itekako jesu, te se tako i nastavnici trebaju postaviti. Konkretno, sa studentima koristim interaktivan pristup. Na vježbama zahtijevam da budu aktivni, da iznose svoja mišljenja o određenim problemima, te ih kroz nastavi proces navodim do rješenja. Jednom zadobijeno povjerenje nemate pravo uništiti, nego ga graditi svaki dan. Osim nastavnih procesa, družim se sa njima kroz projekte, sekcije i sport. Jedna zanimljivost se proteže, naime imenovali su me za Selektora malonogometne ekipe. Naši momci su Univerzitetski prvaci u malom nogometu a ja sam imao čast da primim nagradu za najboljeg selektora. Drugi vid predstavljaju stručne posjete privrednim subjektima, seminarima, takmičenjima i druženjima. Na tim manifestacijama upoznaju studente i ljude iz drugih oblasti, drugih gradova, ustanova itd. Šire mreže ljudi sa kojima sarađuju ili će sarađivati u budućnosti. Dakle, dajete im priliku da budu sposobni kreirati vlastite prilike i događaje povoljne za njih.

denis

Da li je mašinstvo dovoljno razvijeno u našoj zemlji, te koliko su nam zaista potrebni novi mašinski inžinjeri u ovim privrednim okolnostima?

– Bit ću slobodan da kažem da Tuzlanski kanton, kao i naša država kroz historiju baštine mašinsku struku. Sjetimo se samo giganata poput Energoinvesta, Feringa, Hidrogranje itd. Danas imamo nove firme koje polako prerastaju u velike korporacije i sve su vezane za mašinstvo i tehničke nauke generalno. Novi inženjeri su nam itekako potrebni. To su pokretači svih aktivnosti, kako privrednih tako i društvenih, umjetničkih itd. Inžinjeri su zaslužni za razvoj proizvoda, prodaju i upliv novih sredstava unutar jednog ekonomskog sistema. Navedimo primjer jedne Njemačke. Društvo koje svake godine treba oko 700 000 novih radnika, a pola od toga su inženjeri. Trenutno u našem društu dolazi do razvoja malih privrednih preduzeća, ali uz porast obima poslova koje imaju, bit će neophodno proširivanje kapaciteta, veći broj radne snage a samim ti i inženjera koji će ovaj trend nastaviti u pozitivnom smjeru.

Da se ne bavite mašinstvom i radom sa studentima, koji bi to drugi posao bio?

– U osnovnoj školi jedan od omiljenih predmeta mi je bila Historija. Volim historiju Bosne i Hercegovine. Tako da bih vjerovatno bio vezan za tu oblast. Međutim, trenutno stanje mi sasvim odgovara, ponekad mogu kazati da ni dana nisam radio, nego uživao maksimalno.

denis

Kakvi su planovi za budućnost, da li trenutno radite na nečemu zanimljivom?

– Volio bih ostati u našoj domovini. Graditi je, jačati i očuvati. Oformiti svoju porodicu i odgajati djecu ovdje. Što se struke tiče, želim naći poveznicu između mašinstva i medicine. Trenutno mi je to polje najzanimljivije, pruža mi širinu ali i spaja dvije ljubavi. Od projekata se priprema I Hakaton u Tuzli u okviru BH engineering week-a, polako počinju pripreme za naredni Ljetni univerzitet, izgradnju Kampusa i sve u svrhu da 2026. godine proslavimo 50 godina Univerziteta te da Tuzlanska regija bude Evropska prestolnica mladih za tu godinu.

Denis je ovaj intervju posvetio svojim studentima, mladim herojima svoje generacije. Omladincima koji su na tren podsjetili na svijetlu historiju naših naroda i krajeva, kada su radne akcije i aktivizam bili čast.

(TIP/Izvor: Akta.ba/Razgovarala: Erna Salkić)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.