Ako bi se od stanovništva Zapadnog Balkana zatražio jedinstven stav o nečemu što ima kontinuitet, vjerujem da bi odgovor bio – kriza i život u grču. Ovdje se to ne prekida i samo se dodaje predznak, kao smjernica za novo skretanje pažnje. Sigurnosna, ekonomska, finansijska, zdravstvena, kriza sistema… Ovdašnji ljudi su ubijeđeni da ostatak svijeta ima slične pojmove u svome vokabularu, te sporadične i periodične izazove, ali kako su njihovi permanentni toliko da su se srodili s njima.

Još kao djeca iz bivše države i sistema smo napominjani da nam se zemlja graniči sa BRIGAMA, riječi koja je sastavljena od prvih slova imena država koje su okruživale Jugoslaviju [Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska, Austrija]. No, brige iz osamdesetih prošloga vijeka su bile još i sitnica za ono što će nas čekati kasnije. Ali ne možemo tvrditi da nismo bili pripremani, čak ni sa nekim ograničenjima u kupovini – tačkice, par-nepar vožnja automobila, inflacija…

Uslijedile su serije ratova, brutalnosti, zvjerstava, sankcija, neimaštine, podjela i raseljavanja kada se Evropa ujedinjavala. Ko je imao sreću da preživi, priča da je i u tim najturobnijim vremenima, vođen životinjskim instinktom za preživljavanje, imao dozu ljudskog digniteta – onoga što će umnogome nestati u poslijeratnoj tranziciji društvenih dobara. Stariji smo i iskusniji, te bolje shvatamo pojam krize, koju sada dijelimo na individualnu i opštedruštvenu. Grč je sada prisutan na svakom koraku.

Grč nas nosi od krize do krize

Individualna kriza starta još od poroda i brige kome ili čemu se obratiti? Kome i kako ponuditi novac da ti na svijet donese potomstvo? Smijem li biti crna ovca je pitanje koje se na Balkanu najčešće sebi postavlja. Protezat će se kroz slavljenje dječijih rođendana, upisa u vrtić, osnovnu školu, izbor učiteljice, školskih zabava i aktivnosti, te ekskurzija, vannastavnih aktivnosti… Sve do prvih diploma obrazovnih institucija. I čekaj, tu nije kraj. Mogli bismo reći da je to tek pretpranje i da do centrifuge ima još.

Mi, takvi, kreiramo i društvene okolnosti. Uljuljkani u svoje ubjeđenje o mizernoj moći promjene paradigme u socijalnim kretanjima na mikroplanu, kusamo kašu istih takvih kreatora stvarnosti. Shvatamo probleme nejednakosti, mediokritetstva, nepotizma, devalvacije pozitivnih normi… koji proizvode nezaposlenost, iseljavanje, demografsko propadanje, urušavanje obrazovnog i zdravstvenog sektora, stagnaciju na naučnom i tehnološkom planu. Grčimo se pri pomisli o ekonomskom razvoju i prosperitetu. Grč nas nosi od krize do krize i na sve to dolaze globalni procesi.

Ona polovina od ukupnog stanovništva pojedinih zemalja Balkana, koja je odlučila napustiti svoja ognjišta i potražiti svoju sreću u uređenijim sistemima, nalijeće na probleme koje nije imala u tuzemstvu. Od integracije, starosjedilačkih navika koji se graniče sa šovinizmom i rasizmom, strukturalne razlike u dodjeljivanju posla i pripadajuće plate za domicilno stanovništvo i strance, preko subvencija za prevazilaženje poskupljenja, sve do bojazni da neće moći pomoći svojim porodicama na Balkanu.

Brige i grčevi sve češće postaju globalni fenomeni. Psiholozi i psihijatri su sve prisutniji u medijima. Poželjniji su publici od ekonomskih i geopolitičkih analitičara. Jasno je da se od posljednjeg preslagivanja moći, iz devedesetih godina prošloga vijeka, srlja u novi globalni poredak. Neizvjesnost i popratni sadržaji su popalili signalne lampice, koje razbuktavaju stres.

Pad berzi, COVID-19, Ukrajina…

Počelo je Velikom ekonomskom krizom iz 2008. godine, padom berzi i slomom nekretninskog sektora. Nekoliko ogromnih svjetskih banaka u zapadnoj hemisferi, na kojima se oslanjao neoliberalni kapitalizam je nestalo. Finansijski sektor, glavna poluga težnji za neprestano povećanje dobiti se napuhavao. Sve do zdravstvene krize oličene virusom COVID-19, zatvaranjem stanovništva, usporavanjem globalne ekonomije i (ne)kontrolisanog štampanja novca. No, ko je brinuo o tome? Ograničena sloboda kretanja i strah od zaraze nepoznatim virusom, uz nepostojanje adekvatne zaštite je traumirao humanoidnu populaciju dvije godine, uskratio planove i sveo život na borbu sa nevidljivom prijetnjom. Pokidane su društvene veze u individualnom smislu, te opskrbni lanci na privrednom i ekonomskom planu. Online život postaje stvarnost.

Rat na evropskom istoku, ruska invazija na Ukrajinu, svakojaka mobilizacija resursa i svrstavanja na očito duopolarni svijet, donosi (ne)očekivano natezanje materijala do krajnjih granica. Puklo je i nema nazad! I dok još nismo u potpunosti maknuli zdravstvene prijetnje, jer odnekud se stidljivo pojavljuju „majmunske boginje“, nemamo vremena brinuti te brige. Grčevi u stomacima su prvenstveno od životnih pitanja – pukog preživljavanja u periodu strašne inflacije, najavljenih nestašica, svakodnevnih poskupljenja osnovnih životnih namirnica, energenata i svega potrebnog za goli opstanak.

I dok kao miševi počinjemo izvirivati na životnu svjetlost, dočeka nas niz strahota povezanih sa prefiksom “cyber”. Pa zapažamo prijetnje od cyber prevara, krađom identiteta i sredstava sa bankovnih kartica, cyberbullyinga, sve do cyber napada i prijavljivanja postavljenih bombi u škole i ostala javna mjesta sa masovnim okupljanjem stanovništva. Da se raspadneš – ili ti sam ili da svojom paničnom reakcijom uzrokuješ prekid lančanog niza. Otići po dijete je prioritet. Neka trpi posao, neka se stvaraju gužve u gradu, uz brigu gdje, s kim i koliko dugo ostaviti svoje najrođenije dok opasnost ne prođe?

Primijetili ste, većina nabrojanih stavki jednako tretira, brine i ugrožava sve ljude ovog podneblja, Evrope ili svijeta. Bez obzira na nacionalnu, vjersku, rasnu, seksualnu, socijalno-ekonomsku pripadnost. Brige imaju svi, žive u grču i oni koji imaju i oni koji nemaju. Ujedinjeni u stvarnosti punoj nepredvidivih izazova. U eri društvenog rizika. U svijetu koji je geopolitički, sigurnosno i ekonomski sve kompleksniji, a gdje demokratija, socijalna i pravna država, te poštovanje ljudskih prava gube smisao.

I bogati strahuju – za rast profita

Bogati se suočavaju sa nemogućnošću neometanog nastavka bogaćenja i brige sklanjaju opijatima. U grču da sačuvaju rast profita, prebacuju sve veći teret na one ispod sebe, koji su s brigama rođeni. Pitanje je koliko će ovih to moći izdržati prije potpunog sloma redistribucije i hoće li se točak historije ponovo okrenuti naglavačke? Podsjetimo, kolijevka demokratije, kako tepamo Evropi, već se iz ekonomskih kriza vadila ubrzanom proizvodnjom oružja koje se kasnije moralo trošiti. Upravo Stari kontinent je baštinik spaljivanja ljudi na gradskim trgovima i odsijecanja glava vješticama, preko uspostavljanja najtotalitarnijih i najzloglasnijih režima poput nacizma, fašizma, staljinizma, pa sve do zooloških vrtova u kojima su se damama i gospodi predstavljala crnačka djeca, kada se već moralo raskinuti sa robovlasničkim društvom.

Iz očitih društvenih anomalija se izlazi ulaskom u sljedeću. Još pogubniju, za život, zdravlje i okoliš neprihvatljiviju stanicu historije. I što je najgore, cijena koju plaćamo je sve veća i nema sigurnih područja na zemaljskoj kugli. Brige se množe progresivnom brzinom.

Nestankom sa scene svih ideologija, koje su poput religije držale ljude na bilo kakvom fizičkom i mentalnom skupu oko neke stvari, pred ljude se samo nameće breme i norma, kao uzus savremenog života i trenutka kojega živimo. Ljudi su stvorili mašine i oružje, kvarljivu i potrošnu robu. Ljudi su sebi stvorili brige, pa i onaj točak koji se okreće. Briga me!

(TIP/Izvor: Al Jazeere/Autor: Alen Jazić/Foto: Ilustracija)