Mirza Softić: Ako na biciklu svugdje mogu sjevernjaci, zašto ne bi i Balkanci

27.05.2022 09:39
 

Ako ljudi na sjeveru Evrope s mnogo lošijim vremenskim uslovima to mogu, zašto biciklizam i na Balkanu ne bi mogao postati normalan vid prijevoza.

Prvi bicikl koji sam dobio još kao šestogodišnjak je bila mala dječija Violeta, proizvedena u vogošćanskom Unisu. Tata je imao Pony, proizveden u istoj fabrici, koji sam kasnije naslijedio, i često bismo nas dvojica izlazili ispred zgrade na rekreaciju. Nije me puštao da idem daleko biciklom, pa sam se smio kretati samo u parku ispred zgrade koji je bio pješačka zona.

Tokom rata je taj Pony poslužio za transport vode i posjetu familiji koja je živjela daleko od nas, a poslije rata sam ga nastavio rekreativno voziti. Ipak, bio je već u lošem stanju, pa sam od prvog honorarmog rada na izborima kupio nov 18-obrzinac nepoznate marke. Pošto tada nisam znao mnogo o biciklima, ispostaviće se da sam bio prilično prevaren jer je bicikl bio užasan, ali vrlo brzo sam skupio novac i kupio sebi svoj prvi brdski bicikl marke Kellys, s kojim ću proći mnoge bh. gradove i planine, i koji će me dovesti čak i do mora.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Saobraćajna kultura u regiji na niskom nivou

Krajem devedesetih bi nam se ljudi po bosanskim vrletima često obraćali na engleskom jer nije bilo toliko uobičajeno za domaće ljude da se bave biciklizmom, posebno da prelaze stotine kilometara dnevno. To je više ličilo na pripadnike SFOR-a ili druge strance koji su živjeli u Bosni i Hercegovini. Saobraćajna kultura je bila na vrlo niskom nivou i bilo je opasno kretati se cestom zajedno s autima. Vozači automobila bi u većini slučajeva legli na sirenu kada prolaze pored bicikliste, valjda da nas upozore, ili da nam opsuju jer smo se zaboga usudili naći tu, na njihovim cestama, udišući isti zrak koji je rezervisan da ga oni zagađuju.

Do danas kultura nije došla na mnogo viši nivo, ali su biciklisti koliko-toliko viđeniji po našim gradovima, a izgrađene su i mnoge biciklističke staze, posebno po Beogradu i Zagrebu, dok je Slovenija već druga planeta za nas “južnjake” i tamo se ljudi ozbiljno bave biciklizmom i koriste bicikle u svrhe transporta. Kod nas u Bosni i Hercegovini je nekoliko trotoara ofarbano i to je nazvano biciklističkim stazama. I dalje je opasno voziti cestom, dok je trotoarom zabranjeno, ali se toleriše. Vrlo rijetko ljudi koriste bickl da bi otišli na posao, a biciklizam se uglavnom i dalje smatra rekreacijom.

Bicikl servis u Beogradu na obali Dunava, duž staze od 83 kilometara koja vodi do Sremskih Karlovaca (Mirza Softić / Ustupljeno Al Jazeeri)

U Amsterdamu bicikl po snijegu nije problem

Kad sam prvi put došao u Amsterdam, tadašnja djevojka, a danas supruga, je osmislila da zajedno na jednom biciklu odemo do centra grada. Pokušao sam voziti, ali sam nas zanio i udarili smo u drvo, pa je ona preuzela guvernalu i dovezla nas u grad, vidno iznervirana. Bilo mi je fascinantno kako grad ima više bicikala nego stanovnika, a još fascinantnije da ljudi taj vid prijevoza koriste svaki dan. Pošto smo još bili studenti i svaki euro nam je bio bitan, išli smo svugdje isključivo biciklom, bez obzira na vremenske prilike. Veliki je broj dana kada bih na posao stigao mokar jer bi kiša počela padati usred moje vožnje, ali sam se u međuvremenu istrenirao da ne pokisnem, pa bih uz pomoć ponča ostajao suh, a eventualno bih samo promijenio pantalone.

Po snijegu bicikl nije bio problem, a ni po vjetru. Nekad mi se činilo da vjetar uvijek puše u suprotnom smjeru, a svakodnevna vožnja mi je pomogla da ostanem u dobroj formi i savršeno upoznam grad. Svaki bicikl je bio potrošna roba i kada bi jedan dotrajao samo bih na pijaci kupio drugi za 40-50 eura. I nikad ne bih bio siguran je li ukraden ili ne, jer je to jednostavno bilo nemoguće otkriti. Prodavnice su mi tada bile preskupe i sam popravak bi često iziskivao velike troškove, ali sam se i tu snašao, te pronašao ljude iz Subotice koji bi mi zakrpili gumu za pet eura, iako je to u drugim radnjama koštalo triput više.

‘Po vrletima su nam se često obraćali na engleskom jer nije bilo toliko uobičajeno za domaće ljude da se bave biciklizmom’, piše autor (Jasmin Pozderac / Ustupljeno Al Jazeeri)

Apetiti tu nisu stali. Kako sam rjeđe igrao fudbal, bilo mi je potrebno da sebi osmislim neku aktivnost, pa sam si kupio trkaći bicikl, s kojim ću vrlo brzo preći sve biciklističke staze u zoni od 100 kilometara van Amsterdama. Tada sam uvidio da je bukvalno svaki komad zemlje povezan biciklističkim stazama, a po podacima stranice Vivid Maps, to je više od 35.000 kilometara (tu ne računaju biciklističke trake unutar automobilskog kolovoza, nego samo namjenski sagrađene staze koje su fizički odvojene od automobila). Na tim stazama je dozvoljeno voziti i manjim skuterima, električnim biciklima i romobilima, te manjim automobilima dizajniranim za ljude s poteškoćama u kretanju. Bicikl je moguće unijeti i u voz po cijeni od sedam eura dnevno, ili u metro za dva eura, na trajekt možete besplatno, te čak i u neke tramvaje. Zbog toga je, recimo, moguće osmisliti biciklističku turu duž željezničke pruge, a željeznica je takođe vrlo razvijena, pa to može biti u bilo kom smjeru, a kada se umorite, samo se vratite kući vozom. Holandija broji gotovo 23 miliona bicikala.

Bicikl kao najbrži vid prijevoza

Ipak, najveći dio biciklističkih vožnji proveo sam odlazeći na posao i obavljajući druge stvari za koje mi je potreban prijevoz, a u svim ovim godinama zaključio sam da je bicikl ubjedljivo najbrži vid prijevoza, posebno ako se radi o električnoj verziji. Ti bicikli inače koštaju po nekoliko hiljada eura. Ako želite imati tzv. bakfiets, što ja odmilja zovem smetljarskim biciklom, a ustvari se radi o posebnoj verziji za prijevoz djece, ljubimaca, tereta ili svega toga zajedno, za taj luksuz ćete morati izdvojiti i više, čak do iznosa za koji možete kupiti dobar polovan BMW. I pored toga, ljudi ih kupuju kao ludi, a primijetio sam i ogromnu razliku između današnjeg i vremena prije pandemije. Na ulici se jednostavno vidi da ima mnogo više skupih verzija bicikala, a osim što ih voze obični ljudi, dostavljači često donose hranu, namirnice i poštu pomoću električnih verzija koje koštaju basnoslovne sume.

Plaža u Hagu: od malih nogu se uči biciklizmu (Mirza Softić / Ustupljeno Al Jazeeri)

 

Nakon što sam shvatio da se bukvalno svugdje može doći biciklom, te uvidio i da premijer države na posao ide biciklom, bude mi uvijek čudno što se kod nas bicikl ne koristi mnogo više. Umjesto toga, javni prijevoz je krcat, kolone automobila se kreću u toku špice, a u većini njih je samo jedna osoba. Osim što bi bilo brže, mnogo je zdravije kretati se vani, ali valjda su potrebne godine da se promijeni svijest, i da ne bude sramota doći na biciklu od 100 ili 200 eura na posao.

Svako ko živi na ravnom, pored bicikla, može koristiti i električni romobil. Danas su sve te opcije daleko jeftinije od automobila, a time bismo riješili i dio problema zagađenja, te radili na svom zdravlju bez nakupljavanja masnih naslaga tokom vožnje. Ako ljudi na sjeveru Evrope s mnogo lošijim vremenskim uslovima to mogu, možemo onda i mi – i to od malih nogu, pa sve do pred smrt. Stoga, biciklizirajmo se što prije, pa da to ne bude samo rekreacija, nego i normalan vid prijevoza za bilo gdje.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Mirza Softić/Foto: Anadolija)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.