Patriotizam, domoljublje ili rodoljublje je plemeniti osjećaj ljubavi prema domovini. Stiče se u ranim godinama, ponajviše odgojem i kroz školstvo, koji ispravno uče djecu da je domovina neka vrsta zajedničke majke svih ljudi koji su se u njoj rodili i razvili, zbog čega je valja čuvati, štititi i njegovati. Mladi ljudi, koji još uvijek nisu stupili ni na tržište rada, ni u arenu beskrajne birokratije, imaju tu sreću da vide svoju domovinu lijepim očima, od čega budu u nju nježno zaljubljeni. Kasnije, kad uslijed iskustva porastu mogućnosti za sagledavanje vlastite države, ta zaljubljenost obično iščezne i ustupi mjesto osjećaju da je domovina nešto poput ljubavnice, kojoj se mora plaćati, u Bosni često i darove donositi, ako želiš da te pogleda.

Najveće bh. patriote u posljednjih četvrt stoljeća su političari, ljudi kojima je domovina dala ono o čemu svaki čovjek sanja – bogatstvo skopčano s društvenim počastima, priznanjima u vidu plaketa, ordena i medalja, koje ljudskoj sujeti sve više gode što su manje zaslužene. To su ljudi koji Bosnu ne napuštaju nikad, jer ona je za njih uistinu najbolja zemlja na svijetu, jedina u kojoj se takvi pokvareni ljudi mogu domoći visokog blagostanja, još prijatnijeg kad se uzme u obzir da kao političar zauzvrat trebaš dati samo praznu priču, što je isto što i ništa.

Narodni patriotizam nije tako stabilan

Narodni patriotizam, premda i on umije biti vatren, nije tako stabilan. Bosanci i Hercegovci od svake vjere bježe iz svoje države, ne samo siromašni, već i imućniji, pri čemu bi se moglo reći da bježe upravo od patritizma političara, koje se najvećim dijelom sastoji od udaranja u bubnjeve rata, nekad slabijeg, nekad jačeg, a najjačeg u vrijeme izbora, što je svake dvije godine. Najveće narodne patriote jesu ljudi koji su napustili državu, odaljili se od nje dovoljno daleko da je više ne mogu osjetiti na vlastitoj koži neposredno, što im daje veću mogućnost da se sjećaju onoga što je u njoj lijepo, te je tako doživljavaju lirski, poput nesvjesne djece. Što se tiče istinskih narodnih patriota u samoj zemlji, osim među omladinom, uglavnom ih susrećemo među pjesničkim dušama, osobama čiji je dar ili prokletstvo u tome što s godinama ne gube osjećaj za prirodnu ljepotu, koje u Bosni ima u tolikom izobilju da to ne može uništiti nijedna vlast.

Da je vlast u Bosni i Hercegovini nepatriotska i – paradoksalno, al’ je tako – legalno uzurpatorska, pokazalo se na hiljade puta u ovo 25 pet godina, ali nikada tako potpuno kao u proteklih godinu dana. Aktuelna pandemija virusa korona, pored sveg zla, donijela je i mrvicu dobra, tako što je na vidjelo izbacila da nema te nesreće koja bi natjerala sadašnji sistem u Bosni i Hercegovini da odustane od svojih principa, koji se sastoje od pljačkanja naroda, uz obmanjivanje istog kako je vlast tu da ga brani od svakog neprijatelja.

Nakon ratnih, i mirnodopski zločini

Slično kao u ratu, narod je prepušten sam sebi, dok vlast razmišlja samo o tome kako da se narodnom nesrećom što bolje okoristi. Afera “Respiratori”, kao centralni kriminalni dogođaj u ovom haosu, sama od sebe se nametnula kao sjajna metafora za vlast koja ne da narodu disati. Iako je protiv odgovornih pokrenut sudski postupak, mnogi ljudi su skeptični da će iko zbog toga ponijeti odgovornost, vjerovatnijim se doima da će se umjesto kazni za razna pandemijska nedjela na kraju dijeliti državne počasti; kad može za ratne, što ne bi moglo i za mirnodopske zločine?

Odmah za respiratorima vuče se nabavka vakcina, problem koji još uvijek nije ponio titulu afere, ali je svejedno raskrinkao vlast u njenom oponašanju sebe same, što bi bilo komično da situacija nije tako ozbiljna i da iz dana u dan – opet kao u ratu – nemamo sve više zaraženih i preminulih. No, naša bezobzirna vlast snašla se i u toj situaciji te našla načina da je predstavi kao vlastiti patriotizam, s čime se stekao dojam da se ona obraća u prvom redu dementnim ljudima, kojima se bez ikakvih problema može govoriti od crnog da je bijelo i obratno.

Jedan dio političara, među kojima i neki čije je zaduženje baš nabavka vakcina, optužio je ljude koji su prihvatili prijateljsku ruku Srbije za izdaju, želeći valjda s time reći da je bolje i zaraziti se, pa i umrijeti na kraju krajeva, nego prihvatiti pomoć onih koji se u određenim dijelovima Bosne i Hercegovine smatraju jednim od dva glavna uzroka zašto u našoj zemlji ništa nije kako treba, naravno, osim političkih funkcija i njihovih platurina, jačih nego i u Njemačkoj. Za potpuni poraz zdravog razuma postarali su se pojedinci koji su, u maniru najluđih  antivaksera, javno postavili pitanje, može li iko garantovati da ono što je našim ljudima ubrizgano u Srbiji nije obična destilovana voda, ili, još gore, voda tehnološka, s mikročipovima i genetskim tretmanima za posrbljavanje? Taj oblik politikantskog patriotizma, u kojem se ljudima, između redova, savjetuje da se ne vakcinišu, zalazi već u sfere ozbiljnog zločina.

Jesu li glasači izvukli pouku?

Interesantno će biti na izborima iduće godine, kada će se vidjeti da li je narod Bosne i Hercegovine izvukao ikakvu pouku iz cijele ove situacije te sazrio u dovoljnoj mjeri da mu demokratije ne predstavlja više oruđe za samoubistvo. Vladajuća kakistokracija će zasigurno udariti u bubnjeve rata još jače nego prošle godine, najgori Hrvati, Srbi i Bošnjaci će nabacivati jedni drugima lopte za usmene patriotske voleje, sve u pokušaju da svaki navede svoj narod da po ko zna koji put na izborima postigne autogol, birajući one koji otimaju puno za ništa. Ukoliko narod izdrži tu mentalnu opsadu, moguće je da će progledati makar toliko da ne glasa više za manjinu kojoj je jedinoj dobra ova naša groteska od države, u kojoj su najveće patriote oni koji državu najviše pljačkaju.

Bože, samo zdravlja, pa da vidimo i to. Možda se ovdje stvarno nema za koga glasati, ali se uvijek može ne glasati za oni koji su sad, jer ovo što oni rade je politika egzodusa  Bošnjaka, Srba i Hrvata.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Boris Lalić/Foto: Ilustracija)