Faruk Hadžić: Vakcinacija svijesti

01.04.2021 16:50
 

Ako nas je pandemija covida zatekla potpuno nespremne prije godinu dana, možda možemo i naći izgovor, jer ipak nas je zadesilo nešto potpuno nepoznato, do sada neviđeno, sa mnogo neizvjesnosti i straha. Da li je to, međutim, izgovor da radimo iste stvari i nastavljamo po starom?

Majstori političkog spina godinama su jahali na temi nacional-patriotizma. Zamaskirani cilj je uvijek bio i ostao dočepati se budžetske sigurice, pravdajući nenormalno visoke i nezarađene plate ugroženošću od tamo nekog drugog i drugačijeg. Nema te cijene koju moramo platiti, samo da nas ne bi napao tamo neki neprijatelj, koji čeka svoju priliku. Generišu se stalno iste teme od reforme policije, hoće li ili neće preći entitetsku liniju, na koji način ćemo birati „legitimne predstavnike naroda“, dok legitimni predstavnici građana ne postoje, takmičimo se u formiranju broja rezervista, pa onda žandarmerije, usvajamo pa obaramo tekst himne, mjesecima se svađamo o broju i položaju zastava u Predsjedništvu i sve tako ukrug. Jedna za drugom igranka za narod.

Ta igranka je ustvari kao na ulici kada se narod okupi oko ljudi koji se kao svađaju, okruže ih sa svih strana i posmatraju, pa se svi guraju da vide šta se dešava. Kada skontaju o čemu se radi, ovi koji su dalje jednostavno odlaze, nemaju vremena za gubljenje, dok nekolicina njih ostaje u krugu i frenetično navija „za svoje“. Ovi što se svađaju misle da ih gledaju mase naroda, a sa poda i iz političkog blata ne vide širu sliku da naroda iza prvog reda ustvari nema.

Tako vam je i kod nas. Ovi koji su dalje, vidjevši šta se dešava, jednostavno su otišli van države u uređene sisteme. Sigurno i tamo ima korupcije i kriminala, ali ima i uređenog društva, politike, ekonomije. Plati porez i imat ćeš sve. Kod nas platiš porez, nemaš ništa i još strahuješ, da li će ti izmisliti još nešto novo da platiš. U takvom okruženju živi većina građana, koja nema, ili možda bolje što nema, tu privilegiju da „navija“ za svoje u ringu.

Valjajući se u blatu političkih spletki i svađa, uzimajući novac iz džepova građana kroz razne poreze, kako bi finansirali svoje navijače stvarajući tako iluziju ugodnog života za sebe, uništili su ono zdravo tkivo koje je trebalo zamijeniti bolesno, kako bi organizam ozdravio. Interes, iz perspektive navijača i tih koji su ih finansiraju je zadržati status quo koliko god je duže moguće. Mijenjanje stanja znači ukidanje privilegija i lagodnog života. Svi koji ukazuju na takvo stanje etiketiraju se kao kvazi-stručnjaci, populisti, negativci, mrzitelji države i plaćenici. Ad hominem napadi su normalna i česta pojava, umjesto razgovora kako bi se stanje u državi unaprijedilo.

Ali, vratimo se koju godinu unazad. Masovno iseljavanje iz Bosne i Hercegovine, krenulo je 2014. godine. Te godine djeca rođena odmah iza rata slavila su svoj 18. rođendan. Nisu znali za rat, pucanje, odlazak u školu pod granatama i sve opasnosti koje su tada vrebale. Ali su znali i osjetili kako njihovi roditelji žive, ili bolje reći preživljavaju. Roditelji, koji su izašli iz rata početkom svojih tridesetih, sada su već bili u poznijim godinama, pripremajući se lagano za penziju. Kako jednom takvom osamnaestogodišnjaku objasniti da za svog života nije mogao osjetiti obećani napredak. Kako mu objasniti da postoje neke osobe koje su te godine sjele u poslaničke, parlamentarne klupe i još uvijek sjede, praveći pomake iz jedne u drugu fotelju, kojima je kroz teško zarađeni novac i platu država uzela poreze, kako bi dala platu takvom političaru. Kako mu objasniti da u tih 18 godina nije izgrađeno više od pedesetak kilometara autoceste, iako svaki put kada sipa gorivo, pola tog novca daje državi za gradnju, a umjesto toga troši se na plate preglomaznog javnog sektora. Kako objasniti da mu roditelji ne mogu kupiti novi računar ili da će još toliko godina, do svoje penzije otplaćivati kredit za stan u kojem sada žive. Isto i njega čeka. Vrlo vjerovatno, da će i on isto do svoje penzije raditi kako bi otplatio stan za svoju porodicu.

Logični korak u razmišljanju takve osobe koja gleda politički mulj koji finansiraju hiljade porodica poput njegove, bit će odlazak u uređenu zemlju, gdje ga čeka puno truda i rada, ali i nagrada za svoj trud. Upravo od te 2014. godine, takvih poput njega je otišlo preko 108.000 samo u EU da tamo pronađu svoju sreću. Ovaj broj je neto povećanje stalnih, dugoročnih boravišnih dozvola za naše građane. Razočaranim roditeljima je upravo to posljednja karta za spas, kad već ne za njih, bar za njihovu djecu. Paradoksalno, branili smo svoju domovinu u ratu, sanjajući da ćemo u slobodnoj državi nakon rata, ponosno graditi svoju budućnost. Brzo smo razočarano spalili svoje iluzije i snove, teškog srca priznajući da smo doživjeli poraz bez ispucanog metka. Nije teško pogoditi čija je to zasluga.

Sistem zasnovan na lažima, podvalama, ucjenama, korupciji, prljavštini – nije održiv sistem. Honore de Balzac je u svojim djelima opisao svu moguću prljavštinu, podvale i prevare tadašnjeg francuskog društva. Ali ovakve prljavštine bosanskog realizma su izvan svake kategorije. Kroz stalnu borbu protiv drugih i drugačijih, stvarna borba se vodila za kontrolu i upravljanje javnih preduzeća. Zato sada imamo situaciju da ta preduzeća imaju milijarde maraka dugova za poreze i dobavljače. Umjesto kamenog dvorca, napravili smo kućicu od papira, lijepo smo je obojili bojicama, ali suština i unutrašnjost je prazna.

I onda je došla pandemija. Sve ono što smo trebali uraditi prethodnih godina, od rasterećenja poreza, smanjivanja i ukidanja nameta, ubrzavanja registracije preduzeća, dobivanja dozvola, digitalizacije javnog sektora, smanjenje preglomaznog broja radnika u administraciji, sada je došlo na naplatu.

Struka je upozoravala godinama da je potrebno smanjiti poreska opterećenja i tako smanjiti troškove poslovanja i uvesti više onih koji rade na crno u sistem. Porezi nisu smanjeni, nego čak i povećani. Ekonomija je rasla, ali nedovoljno brzo. Hrvatska, Srbija i Crna Gora su rasle brže. Alanfordovski rečeno, ako nisi pobijedio, onda si izgubio. Nama treba danas preko 20 godina da budemo gdje je Hrvatska danas. Ovo je odgovor zašto jedan osamnaestogodišnjak želi napustiti državu, da ne mora tužno gledati svoju djecu na isti način kako su njega gledali njegovi roditelji.

Upravo svu nesposobnost ovih koji se kao svađaju, ogolila je pandemija covida na koju se sada možemo vratiti sa početka ovog teksta. Nivo nesposobnosti vlasti da se nosi sa krizom će se izučavati u godinama koje dolaze. Postavka igre na terenu je bila takva kao da će se vječno kroz svađe i strah održavati postojeće stanje. Ipak, drugi strah od preživljavanja kod ljudi je eliminisao prvi strah i odjednom su političke svađalice skontaleda ta njihova igra više nije interesantna.

Zahtjevi za pomoć privredi, građanima, zdravstvu su natjerali vlasti da rade, a to nije domaći teren na kojem se oni snalaze. Hitne nabavke medicinske opreme nekako su po inerciji dovele do toga da se probaju ugraditi kao da je normalno stanje, što je brzo otkriveno i prezentovano od strane novinara. Novac od MMF-a koji je ekspresno uplaćen bez bilo kakvih uslovljavanja za pomoć privredi je mjesecima stajao na računima jer su vlasti zaboravile da je ovo vanredno stanje i da treba hitno reagovati pa su se svađali oko toga šta piše na papiru, a ne koliko će novca ko dobiti. Umjesto pomoći privredi i ohrabrujućih riječi optimizma i nade, dobili smo strah, paniku, neizvjesnost i desetke hiljada otkaza. Umjesto značajne pomoći, privreda je dobila sadaku, što će kasnije biti zvanična politika naše vlasti. Skupljanje sadake po svijetu u vidu vakcina.

Bilo je za očekivati da će vlast, koja je dovela zemlju u ovu situaciju, koja je kasnila u svemu, osim u podjeli plata i raspodjeli pozicija, da neće biti u stanju nabaviti na vrijeme vakcine, koje znače šansu i nadu za preživljavanje mnogih naših sugrađana. Kako objasniti našoj djeci da bi im roditelji bili živi da su se neki htjeli igrati onoga za što su plaćeni i da zbog toga nisu nabavili šansu i nadu za život. Kako objasniti nekom privredniku da mu vozač ne može ući u EU, jer nije vakcinisan. Kako očekivati bilo kakav budući napredak kada na državnom nivou naši ministri i zamjenici imaju pravo na 70-ak savjetnika, koji nas koštaju bar 12 miliona maraka za mandat. Znate li ime nekog od njih? Znate li šta rade uopšte? Znate li za šta ih plaćamo? Zašto nisu neki od njih savjetovali kako i gdje kupiti vakcine? Da li su poslani po svijetu da lobiraju za naše privrednike, da direktno pregovaraju u ime države koja ih plaća za bilo šta što nam može dobro doći u ovom trenutku? Da li su išta uradili osim što su navijali svaki sa svoje?

Sada možemo pokušati odgovoriti na pitanje zašto su mnogi naši sugrađani otišli u susjednu zemlju kako bi primili vakcinu. Prošle godine građani i privrednici iz FBiH uplatili su vlastima 1,45 milijardi KM doprinosa za zdravstvo + milijarde maraka drugih poreza. Za očekivati je bilo da će bar osigurati nadu za bolje sutra kroz vakcine. Umjesto toga, dobili smo novi šamar od vlasti, koja uzima, a ne daje. Na sreću mnogih, nadu i optimizam su ponudili, ne naše vođe, iako se hvale uspjesima koje samo oni vide, već vođe drugih zemalja. Mnogi su uvidjeli da ako budu vjerovali onim koji samo misle o sebi, da će možda oni sutra biti dio statistike koja će pokazivati broj umrlih.

Optimizam može biti vrlo moćno oružje u rukama onih koji kreiraju politiku. Putem optimizma možete vratiti nadu, perspektivu u bolje sutra, ojačati ekonomiju, stimulisati potrošnju i ubrzati rast. Međutim, strah od promjena nam ne da naprijed. Bojimo se sistema, bojimo se sudova, bojimo se inspektora, bojimo se otkaza, bojimo se hoćemo li moći platiti ratu kredita, djetetu kupiti hranu i dati džeparac, bojimo se apsolutno svega, a bojeći se, bježimo od problema i okrećemo glavu. Problem je u našoj svijesti, što sumnjamo da možemo u našoj zemlji imati perspektivu i da ne trebamo više da se bojimo. Ne trebamo okretati glavu i slati našu djecu u daleke zemlje gledajući ih preko kamere. Ne trebamo više okretati glavu od nepotizma i korupcije. Trebamo se boriti, trebamo kritikovati one koji od naših para plaćaju svoje grlate navijače, a ne rade ono što bi trebali da rade da nam osiguraju bolje sutra. Da bismo uspjeli, trebamo hitno provesti vakcinaciju naše svijesti, koja će skinuti okove u našim zarobljenim glavama i reći dosta je više.

(TIP/Izvor: Nomad.ba/Autor faruk Hadžić/Foto: Dženat Dreković)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.