Da li im aplaudirati na domišljatosti ili ostati zabezeknut na hipokriziji uglavnom mladih ljudi u Bosni i Hercegovini koji, kao žrtve vlastite egzistencijalne bitke, nacionalnost koriste za politički uspon, koji je drugo ime za materijalne vrijednosti?

Malo-malo pa nas u ovom našem “tamnom vilajetu” iznenadi “silovanje” demokratije u vidu poigravanja s nacionalnom pripadnošću, s krajnjim ciljem unovčavanja ovog unosnog biznisa.

Posljednji slučaj u Bihaću, kada je gradski vijećnik POMAK-a Zulfikar Handukić “zanoćio” kao Bošnjak, a “probudio” se kao Hrvat i, slijedom stvari, postao predsjedavajući Gradskog vijeća. U gradu na Uni cinično se šale kako će popularnom Zosku, frontmenu benda “The Babe Barbarella” i hodžinom unuku, moći čestitati skorašnji Uskrs.

‘Ljagu i sramotu trpi kompletna nacija’

U ovaj slučaj uključena je i Centralna izborna komisija (CIK) Bosne i Hercegovine, jer je Handukić, kako stvari stoje, kao “novopečeni” Hrvat izabran za predsjedavajućeg Gradskog vijeća a da mu nije uručen vijećnički certifikat, a ostalo je “u magli” da li se kod CIK-a i formalno izjasnio kao pripadnik hrvatskog konstitutivnog naroda.

“Zbog čega ovo sebi dopuštamo, nešto što čine bahati pojedinci medu Bošnjacima, a ljagu i sramotu trpi kompletna nacija. Zašto? Bihać nije takav”, reagirao je na svom FB gradski profilu vijećnik Naroda i pravde Halil Bajramović.

Da bi naglasio nekredibilnost i zloupotrebu nacionalne pripadnosti, on Hrvata Zulfikara kada iziđe za govornicu provokativno selami s kajkavskim “bok, predsjedavajući”. Bajramović je problematizirao činjenicu da je Handukić u prethodnom mandatu Gradskog vijeća bio Bošnjak, a u ovom Hrvat. Sa moralnog aspekta, Bajramović je u pravu, ali Handukića, kako god, štiti Izborni zakon.

“Izborna pravila ne dozvoljavaju da kandidati tokom jednog izbornog, četverogodišnjeg ciklusa mijenjaju nacionalnu pripadnost i drugačije se izjašnjavaju”, kaže Maksida Pirić, glasnogovornica CIK-a, čime nedvosmisleno potvrđujuje slobodu nacionalnog izjašnjavanja. Ali, vonj snažne političke manipulacije i “etičkog sumraka” ostaje.

Najpoznatiji Hrvati iz Krajina i sa Drine

Kolektivna javna memorija tek je zaboravila “u dlaku” sličan krajiški slučaj “hrvatovanja” kada su se biranim riječima žestoko okomili jedan na drugog Razim Halkić (Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine) iz Cazina i Anel Šahinović (Laburistička stranka), oba zastupnici aktuelne Skupštine Unsko-sanskog kantona (USK), o tome “ko je veći ili bolji Hrvat” za Dom naroda Parlemnta entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Tek u demokratskom “foto-finišu” Šahinović je evoluirao u “oficijelnog” Hrvata, a Halkić se, sa svim svojim stručnim, političkim i moralnim vrlinama, morao zadovoljiti pozicijom dopredsjedavajućeg Skupštine.

Prije njih, hrvatske interese i “politička i svjetonazorska gledišta” u federalnom Domu naroda “branili su” Kladušani Mirvet Beganović i Rasim Kantarević, a prije njih Elvira Abdić Jelenović, i za to, naravno, primali dobru državnu platu.

Na drugom kraju države, “najpoznatiji Hrvat sa Drine”, Goraždanin Edim Fejzić iz stranke Goraždanska priča, i dalje koristi blagodati hrvatskog vitalnog interesa u Domu naroda federalnog Parlamenta, a dopredsjedavajući je i Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona (BPK).

U galeriji zanimljivih “konstitutivnih” likova bh. političke scene, uporni Fejzić svako malo bh. javnost podsjeti da je živ – jednom kada 2018. godine na snimku nudi 100 konvertabilnih maraka (50 eura) za šest glasova na izborima, a nedavno kada sa Seadom Tatarinom, opet na objavljenom snimku, pominje 30.000 KM (15.000 eura) za smjenu ministrice unutrašnjih poslova BPK-a i navodnu prodaju kantonalnog Ministarstva unutrašnjih poslova Stranci demokratske akcije (SDA). Sud u Goraždu je u novembru prošle godine potvrdio optužnicu protiv Fejzića zbog kupovine glasova na izborima 2018. godine i on je za sada, koliko je poznato, jedini koji je pravosudno kompromitiran u vezi s promjenom nacionalne pripadnosti.

‘Sposobnost pronalaska svake rupe u zakonu’

“Ja se od početka pišem kao Hrvat i normalno da, kao što znate, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini postoji 300.000 Hrvata islamske vjeroispovijesti”, svojevremeno je izjavio Fejzić, kada je, umjesto Goraždanske priče bio član Stranke za dijasporu u Domu naroda federalnog Parlamenta.

“Ono što se mora političarima u Bosni i Hercegovini priznati je nevjerojatna sposobnost pronalaska svake rupe u zakonu i izvrtanje namjere zakonodavca čak i preko svih moralnih granica. Zakonodavci su željeli svim konstitutivnim narodima osigurati zastupljenost u vlasti, pa su predvidjeli i minimalne kvote za svaki narod. Njima sigurno ni na kraj pameti nije bila mogućnost da će se neko predstavljati drugačije nego što jest i da će radi zauzimanja određene pozicije mijenjati svoju pripadnost narodu, pa time i religiju”, mišljenja je Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva.

Smeta je što zakonodavac nije predvidio kazne za ovakve manipulacije, a moralne osude ovi “prevrtaneri” se ionako ne boje.

“Zbog nedostatka odgovarajuće kaznene politike, Bosna i Hercegovina je u dubokoj zoni moralnog i etičkog sumraka. Koliko je potonuće govore i primjeri predsjednika omladinskih ogranaka mladih SDS-a [Srpska demokratska stranka] i SNSD-a [Savez nezavisnih socijaldemokrata], koji su se izjasnili kao Bošnjaci kako bi ušli u Narodnu skupštinu [bh. entiteta] Republika Srpska, i pomislite kako u vašim ušima zvuči ona narodna izreka da na mladima svijet ostaje”, dodaje Marić.

Nina nije ‘prošla’, ali Denis jeste

Ona je apostrofirala slučaj Nine Bukejlović iz SDS-a, koja se iznenada počela osjećati Bošnjakinjom kako bi preko kompenzacionog mandata dobila mjesto u Narodnoj skupštini, no Sud Bosne i Hercegovine je ukazao mladoj političarki da se dvije godine ranije na lokalnim izborima izjasnila kao Sprkinja, a da bi “postala” Bošnjakinja, i da to ima i zakonsku varolizaciju, potrebno je da prođe cijeli mandat od četiri godine. Ako se Nini Bukejlović nije “posrećilo”, jeste Denisu Šuliću, predsjedniku mladih SNSD-a, koji je, umjesto nje, kao Bošnjak izabran u najviši zakonodavni organ RS-a.

Šulić je odbio govori o nacionalnostima u Bosni i Hercegovini, jer je ova tema “plodno tlo za nove sukobe”.

“Smatram da bi se prvenstveno trebalo govoriti o radu, rezultatima i budućnosti. U Bosni i Hercegovini je važan nacionalni identitet, ali nacionalna pripadnost se često koristi kao negativni vjetar. Mi, kao društvo i mladi političari, trebali bi imati drukčiji pristup”, izjavio je svojevremeno za Deutsche Welle.

Haris Pleho i Nermin Bjelak svojevremeno su se izjasnili kao zastupnici iz reda “ostalih” u Skupštini Kantona Sarajevo, “odradili” su mandat i onda, jer im sloboda opredjeljenja to nalaže, na kandidatskim listama evoluirali u Srbe. Kolektivna memorija je nakratko zabilježila ovo poigravanje s nacionalnom pripadnošću i na tome je i ostalo.

‘Baš ih briga za glasače, obećanja programe’

U zemlji u kojoj nacionalne stranke dva desetljeća vode glavnu riječ fenomen promjene nacionalnosti “od mandata do mandata” naprosto zaziva, ako ništa, kaznene sankcije, makar se u jeku tih afera postavlja pitanje legitimnosti i kredibiliteta tih kandidata.

Javnost pamti i slučaj Gorana Opsenice, Srbina koji se izjasnio kao Hrvat i postao ministar zdravstva u Hercegobvačko-neretvanskom kantonu (HNK). No, CIK mu je dao mandat u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije iz kvote srpskog naroda. Na Opseničinom kandidatskom kartonu, koji je CIK, kada je nastao “problem”, javno predočio, na poziciji nacionalnost “Srbin” vidljiv je križić. No, Opsenica naprosto negira da je ispunio svoj kandidatski karton. Tako je ovaj kadar Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine u HNK-u Hrvat, a u Federaciji (tako kaže CIK) Srbin. Opsenicu je lično branio njegov politički šef Dragan Čović i skoro ga proglasio moralnom hrvatskom vertikalom.

Žarko Papić, direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju, ističe kako je postalo normalno da, osim partije, ljudi mijenjaju i nacije.

“Baš ih briga za glasače, baš ih briga za neka politička obećanja ili programe koje su imali. Dakle, oni trče za onim što je moć, koja im obezbjeđuje materijalni probitak”, kaže Papić.

Likovi sa želucima od ‘rostfraja’

Najsvježiji slučaj dogodio se u februaru ove godine, prilikom trećeg pokušaja formiranja rukovodstva Gradskog vijeća Livna. Kada se došlo do prijedloga kandidata za predsjednika i dopredsjednika, neko se sjetio da se Hana Milak (SDP BiH) prije izbora izjašnjavala kao Bošnjakinja, za lokalne izbore na listi SDP-a kao Hrvatica, a za predsjedavajuću kao Bošnjakinja. Prozvana Milak imala je za novinare spreman odgovor.

“Naš je cilj bio da konstituiramo Gradsko vijeće, da radimo na usvajanju budžeta. Međutim, sjednica je prekinuta jer ja nisam dovoljno ‘visoka’ Bošnjakinja i vrijeđa me da neki žele zloupotrijebiti nacionalnost da bi prikrili svoj nerad”, kazala je Milak.

Moglo bi se zaključiti kako bh. konstitutivnost pruža fantastične kreativne mogućnosti za galeriju političkih likova sa želucima od “rostfraja”, koji od mandata do mandata preferiraju rafinirane i bezbolne “transplantacije” nacionalnosti, svjesni da ih zakonsko suglasje s tim njihovim činom oslobađa moralne odgovornosti, časti i poštenja.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Midhat Dedić/Foto:Denis Kapetanović / PIXSELL)