Godinama ponavljam da su razlike između bosanskohercegovačkih „boraca za nacionalnu stvar“ ravne nuli. I da im je zajedničko održavanje barem postojećeg status quo-a, još bolje dodatno produbljivanje postojećeg društvenog jaza, međunacionalne mržnje i netrpeljivosti posebice. Jer, jedino takav ambijent im, svima podjednako, jamči produljenje političkog trajanja, ali i guranje pod tepih kriminala, korupcije, pljačke i lopovluka svih vrsta kojima su vlastite građane, umjesto prema društvu evropskih vrijednosti, gurnuli prema jadu i bijedi, i stoljećima koja su evropski narodi za sobom davno ostavili.

Prethodnih desetak dana su se, svi koji nisu zarobljeni ideologijama zbijanja nacionalnih redova, u izrečeno nanovo i dodatno mogli uvjeriti. U prilog tome, uostalom, svjedoče i pripetavanja koja i najupornije tjeraju na razmišljanje vrijedi li istrajavati na ostanku u vlastitoj zemlji ili konačno spakirati stvari i, ne okrećući se, zdimiti kud te noge nose.

Gotovo s nevjerojatnim, primjerice, graniči ono što se događa u vezi s negiranjem srebreničkog genocida. Nije tajna da je takav odnos prema najstrašnijem zločinu na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata prethodnih godina bio okidač zbog kojega je Valentin Inzko na isteku mandata posegnuo za bonskim ovlastima – i da je negiranje genocida dobilo tretman kaznenog djela zbog kojeg se s onu stranu brave završiti može i do pet godina.

Statistike, istine radi, pokazuju kako je nakon „Inzkova zakona“ značajno smanjena učestalost negiranja onoga što se u Srebrenici dogodilo. No, kroničari upozoravaju da je identičan odnos prema srebreničkoj tragediji moguće registrirati i danas. I da, što je još važnije, on ne karakterizira socijalni šljam nego i društvene uglednike. Uostalom, nakon stupanja na snagu „Inzkova zakona“ takav se odnos, i to u najeksplicitnijoj formi, mogao čuti i u javnim istupima jednog od najbližih Dodikovih suradnika.

Statistike, istine radi, pokazuju kako je nakon „Inzkova zakona“ značajno smanjena učestalost negiranja onoga što se u Srebrenici dogodilo. No, kroničari upozoravaju da je identičan odnos prema srebreničkoj tragediji moguće registrirati i danas

No, žalosnije od toga je da njegovo negiranje srebreničkog genocida nije potaklo državno tužiteljstvo da podigne optužnicu za počinjeno kazneno djelo. Naprotiv, za ovu instituciju takvog djela, zaludu zakon, u konkretnom slučaju ni nije bilo. A razlog je, vjerovali ili ne, i to pokazuje koliko nam je tužiteljstvo neovisno u odnosu na centre političke moći,  ocjena da gospodin negiranjem genocida „nije imao namjeru uvrijediti pojedinca ili određenu skupinu ljudi“, ne daj Bože „bilo koga potaći da učini nekome nešto nažao“.

Za kompletiranje bosanskohercegovačke slike ništa manje upečatljiv nije ni juriš na Josipa Juratovića, zastupnika u njemačkom Bundestagu i dokazanog prijatelja BiH. Zašto? Zato što je inzistirao da se u Rezoluciji o BiH, koju je usvojio Bundestag, uz Dodika i Čovića nađe i ime njihova bošnjačkog pandama kao krivca za loše stanje u našoj zemlji. Ili, kako je naknadno pojasnio, „nacionalisti imaju ime i prezime“, a u bosanskohercegovačkom slučaju „to su Dodik, Čović i Izetbegović“. Što tu ima nejasno?  Ili, pak, sporno? Jer, po srijedi je istina koja nije upitna ni površno upućenima, kamo li poznavateljima bosanskohercegovačke stvarnosti.

Utoliko je, što se mene tiče, krajnje nejasno zašto je pred tom istinom zažmirio Juratovićev partijski suborac – koji je učinio sve kako se prvaku SDA ne bi tovarila odgovornost koja je u slučaju mostarsko-banjalučkog dvojca eksplicitno izražena – i zašto su njegovu argumentaciju prihvatili čak i organi njemačkoga SPD-a.

Ovom zgodom se, dakako, tom stranom ove priče, iako bih mogao, ne bih bavio. No, ostaje činjenica da je istinski prijatelj naše zemlje, zbog iznijetog stava da su razlike među bosanskohercegovačkim nacionalistima irelevantne – i da su tri nacionalističke ideologije jednako kancerogene za budućnost BiH i kao države i kao društva – koliko preko noći postao meta jednog od ovdašnjih nacionalističkih ešalona, i to onog koji sebe titulira predvodnikom probosanskog političkog bloka. Ostaje, nažalost, i gorak okus da je, zbog računice kako na svoju stranu pridobiti biračko tijelo izvan BiH, u funkciju jedne nacionalističke ideologije upregnuto čak i obilježavanje srebreničke tragedije.

Za kompletiranje bosanskohercegovačke slike ništa manje upečatljiv nije ni juriš na Josipa Juratovića, zastupnika u njemačkom Bundestagu i dokazanog prijatelja BiH. Zašto?

Analitičkoj pažnji, dakako, izmaći ne može ni odluka mostarskoga gradskog vijeća da se nakon gotovo 30 godina konačno oslobodi balasta endehazijskih glavešina s mostarskih ulica. I da se u budućnosti definitivno, ni Mostarci ni ostatak svijeta, neće baviti Budakom, Francetićem i inima kao dokazom da se iste, luburićevsko-endehazijske ideologije jedna od dominantnih etnonacionalističkih filozofija oslobodila nije ni do danas.

Naravno, pitanje je što je u pozadini odluke mostarskoga gradskog parlamenta. Je li, još konkretnije, po srijedi svijest da se budućnost ne može graditi na avetima prošlosti ili, pak, kalkulacija „prvog u Hrvata“ da se uklanjanjem endehazijskih satrapa kupuje naklonost izraelskih vlasti. Ako je ovo posljednje, logičnim se čini pitanje, naklonost u vezi s čim? I prvo što čovjeku pada na pamet su kalkulacije tzv. Sokolove grupe što bi se ovim činom moglo dobiti u Aluminiju. Ili, da ne foliram, bi li im endehazijski progon s mostarskih ulica mogao osigurati udjele u nekoć najsnažnijem hercegovačkom gospodarskom gigantu.

Nažalost, time priča oslobađanja od hipoteka kvislinške prošlosti nije i zaključena. Naprotiv. Pipke joj je i danas moguće prepoznati na prostorima, na kojima je ideologija luburićevštine još uvijek snažna. Ali, hipoteka te iste prošlosti oslobođen nije ni ostatak zemlje. Niti u ovom momentu postoji ijedan signal kako bi se to moglo dogoditi u bližoj budućnosti.

Pogledajte, uostalom, natpisne ploče na sarajevskim ulicama. S njih i danas, baš kao i svih prethodnih godina, evropskom duhu prkose Mustafa Busuladžić, Osman Rastoder, Husein Đozo, Muhamed Pandža, Sulejman Pačariza i ini. Pomogla nije čak ni nova gradska vlast. Naprotiv, od koalicijskih partnera se dalo čuti kako kvislinške glavešine na sarajevskim ulicama nisu dovoljno težak razlog da bi se raskinule koalicijske veze koje su Sarajlijama donijele puno dobra. A to, onda, znači da se ništa spektakularno dogoditi neće ni nakon oktobarskih izbora ako na njima pobijedi ista koalicija. I opet s obrazloženjem kako je kočoperenje Busuladžića i inih irelevantno u odnosu na sve dobro što se za život građana može učiniti.

Time priča oslobađanja od hipoteka kvislinške prošlosti nije i zaključena. Naprotiv. Pipke joj je i danas moguće prepoznati na prostorima, na kojima je ideologija luburićevštine još uvijek snažna

Još manja je vjerojatnost da bi se na čak polovici zemlje promijeniti mogao odnos prema četničkoj družini iz četrdesetih godina prošlo stoljeća. Jer, u RS-u se, dok jauci sa srebreničkih mezara još uvijek nisu utihnuli, Dražu Mihailovića i ine slavi kao srpske osloboditelje. A ništa ne dade naslutiti da bi se u vezi s tim išta moglo promijeniti. Naprotiv, i slijedećih godina će Draža i njemu slični sa spomenika dignutima njima u čast prkositi svijetu.

I na koncu, i prethodnih desetak dana svjedoči da sve što se događa u ovoj zemlji nije bez blagoslova i iz njezina susjedstva. Predsjednik Srbije se, recimo, opet nije potrebnim smatrao pokloniti žrtvama srebreničkog genocida. Nije jer, tako pojasni, tamo nije dobro došao. Čovjek bi mu možda i povjerovao da se državnički postavio prema onom što je u Srebrenici izrekao prvi čovjek crnogorske vlade – da tamo nisu ubijani Bošnjaci nego ljudi iako je cijelom svijetu jasno da je istina upravo suprotna tome. No, Vučić je mudro šutio i time ojačao teze da je siroti Abazović samo produžena ruka njegove velikosrpske politike.

Ili, hrvatske su vlasti s pravom onemogućile srbijanskom predsjedniku da mimo svih diplomatskih protokola vršlja po njihovoj državi. Ali, ni na kraj im pameti pomisao da se u BiH na identičan način ponaša ne samo i Vučić nego i oni sami. I jedni i drugi prelaze granicu jedne suverene države bez priznavanja ikakvih diplomatskih protokola i procedura, banče kako im drago tamo gdje bančiti mogu. A time, ako dobro razumijem, šalju poruka da ono što važi za ostatak svijeta ne važi i za BiH – i da je njihovo ignoriranje obaveza uobičajenog međudržavnog komuniciranja samo posljedica njihova povijesnog, prirodnog ili ne znam kojeg prava na ovaj dio svijeta.

Vučić je mudro šutio i time ojačao teze da je siroti Abazović samo produžena ruka njegove velikosrpske politike

Hoću reći, i ono što se prethodnih desetak-petnaest dana dalo upratiti svjedoči da je do evropske BiH dug i trnovit put. I da će ga, koliko god budu mogli – a moći će, nažalost, i u bližoj budućnosti – ispresjecati nastojati mnogi, i unutarnje barabe i njihovi inozemni jataci.

(TIP/Izvor: Depo.ba/Autor: akademik Slavo Kukić/Foto: Ilustracija)