Putovanje od 225 km na koje je 61-godišnji Igor Pedin, krenuo pješice iz pakla opkoljenog lučkog grada Mariupolja, preko ruskih okupiranih teritorija na jugoistoku Ukrajine i dalje do relativne sigurnosti grada Zaporožja, učinio ga je umornim, ponekad uplakanim, ali zauvijek zahvalnim. Kako je The Guardian izvijestio prošle sedmice, Pedin je podvig bio toliko nesvakidašnji da su se na jednoj od 24 kontrolne tačke koje je prošao tokom svog dugog putovanja, jednako pješačenju malo manje od Sarajeva do Banja Luke, ali kroz bjesnilo rata, ruski vojnici okupili oko njega u mraku noći kako bi slušali o njegovom odvažnom djelu, trpajući mu cigarete u džep i poželjevši mu sreću.

No, dok Pedin kaže da mu nije potrebna liječnička pomoć, jer kako je rekao i medicinarima pri dolasku u Zaporožje “sretan je koliko je i živ”, bivši brodski kuhar kaže da je sve zabrinutiji za svog vjernog partnera u ovoj epskoj šetnji, Zhu-Zhu, njegovog devetogodišnjeg mješanca terijera. Sada u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, Zhu-Zhu se još uvijek boji zvižduka autobusa koji koči, zvuka koji podsjeća na bombe u Mariupolju, i po danu uglavnom spava. Njen njuh, oštećen oporim dimom zapaljenih kuća i tenkova, polako se vraća, a ona zariva nos u travu kijevskih parkova s nekim prividnim zadovoljstvom.

No Pedin kaže da su šape njegovog psa bile teško posječene hodanjem po razbijenom staklu, kraterima na cestama i zahrđalom okviru spaljenog i urušenog 30 metara visokog mosta koji su njih dvoje morali preći tokom svoje zastrašujuće avanture.

Zhu-Zhu sada šepa, a Pedin se brine da njegov pas iz dana u dan postaje fizički slabiji. Nada se da će pronaći veterinara koji će mu pomoći, ali s malo novca i oslanjajući se na svoje roditelje, Georgija (87) i Jevdokiju (84), za sklonište koje ima, Pedin priznaje da je za sada to samo nada.

“Ona šepa na prednju desnu nogu i ne dopušta mi da vidim šta joj je s nogom”, kaže Pedin o svom psu. “Uvijek me grize kad joj želim pogledati šapu… Zhu-Zhu sada jako loše reagira na zvukove. Kad čuje bučne, stalno se trese i skače u stranu. “Jako se plaši zvuka zvižduka. Na primjer, kada prolazi autobus i škripe kočnice. Toga se jako boji jer je taj zvuk podsjeća na zvižduk bombi koje su tada padale i eksplodirale u Mariupolju. A onda se bojala zvuka vojnih aviona u Mariupolju. Koji su letili i bacali bombe. Tako da se još uvijek boji tih zvukova.”

Očigledna je Pedinova nježnost prema svom psu. Miluje je po ušima, uklanjajući komade suhe trave. Mali pas, zauzvrat, cvili i plače kada joj vlasnika nema na vidiku. Pedin ju je nosio uz brda u njihovoj šetnji, prisjećajući se da je samo jednom stala i odbila ići dalje. “Ako ne budeš hodala, oboje ćemo umrijeti, ti moraš hodati”, rekao je svom psu jednog od posljednjih dana njihovog putovanja.

“Trećeg dana hodanja, Zhu-Zhu je bila jako umorna”, prisjeća se. “Povremeno bi sjela, odmorila se i često lizala bolne šape.”

Pedin kaže da je pas, rođen 2013. godine u leglu od njih 12, bio vjeran pratilac, pružajući mu stalno zadovoljstvo i ljubav. Odlučan je da za nju dobije najbolju njegu. “Ne mogu zamisliti svoj život bez nje”, kaže. “Prije evakuacije obećao sam joj da ću je izvesti živu iz Mariupolja i doći do našeg konačnog odredišta. Rekao sam joj u našoj kući prije nego što smo otišli: ‘Samo idi i pjevaj (kao marširajući vojnik)’, a ona je otišla do vrata.

“Obećao sam da će biti uz mene do kraja, obećao sam.”

(TIP/Izvor: federalna.ba/The Guardian/Foto: Vincent Mundy/The Guardian)