Intervju/Dr. Damir Arsenijević, redovni profesor na Univerzitetu u Tuzli: ‘U BiH je veći fokus da rade kafane, nego škole’

09.08.2020 08:59
 

To što su fakulteti i škole prazni zbog pandemije COVID-19, jedinstvena je prilika da se shvati kako se znanje ne proizvodi samo u fizičkom prostoru fakulteta ili škole. Treba proizvoditi znanje u zajednici i više vjerovati mladima, kaže u intervjuu za RSE, dr. Damir Arsenijević, redovni profesor angloameričkih književnih i kulturalnih studija na Univerzitetu u Tuzli.

Istovremeno je psihoanalitičar u treningu pri lakanovskoj školi psihoanalize u San Franciscu, te osnivač Radničkog univerziteta u Tuzli.

Kako vidite izmijenjene uslove obrazovanja mladih generacija, s obzirom na “online nastavu”? Šta propuštaju mladi u sticanju znanja ali i u socijalnoj sferi?

Arsenijević: Prvo, online nastava je jedan ogroman pritisak, na učenike i na nastavnike. Mi ne možemo prevesti običnu učionicu u online i smatrati to nastavom. U doba pandemije odgojno-obrazovni zadatak mora biti i praćenje opšte dobrobiti, a naročito mentalnog zdravlja učenika i studenata. To je jedan dodatan posao nastavnika. Mladi propuštaju fizički boravak u učionici, ali za većinu predmeta, nije nužno da borave u učionici. Jeste za njihovu socijalizaciju, ali ona je već jednim dijelom prešla u virtualni prostor.

Mladi se druže i stvaraju razne grupe, družine, kroz igre i razmjenu u online svijetu. Mi, prosvjetni radnici smo dužni da smislimo kako da mladima omogućimo druženje i učenje u novonastaloj situaciji. Ja, kao profesor kulture i književnosti, vraćam se na renesansu i na doba kuge u renesansi. Podsjećam na Bokačov Dekameron iz 1353. godine, gdje su se mladi ljudi povukli od kuge iz Firence u neku vilu, tamo pričaju jedni drugima, zabavljaju se, uče i socijaliziraju se.

Naravno da se plaše zaraze, ali istovremeno vide priliku da pobjegnu od konzervativnih stega svoga društva. Pitam se, možemo li mi 2020. godine, evo 700 godina kasnije, zamisliti da se jedna grupa tinejdžera osamostali i da sami vode svoja istraživanja uz pomoć nastavnog osoblja, da sami sebe bodre i potiču, da uče i da se druže? Zašto u ovo doba, obrazovanje ne bi bilo oblikovano na taj način?

Šta su razlozi da se to ne ostvari?

Arsenijević: Ne vjerujemo mladima. Na njih prenosimo naše strahove, fantazije, mislimo da će uraditi sve najcrnje, da neće učiti. Posmatramo ih kao osobe koje moramo rigidno disciplinovati, jer ne postoji sistem koji bi ponudio ljetne kampove, koji bi trajali i duže, preko zime, dok god pandemija traje, gdje bi se družili, virtualno učili.

Moramo postaviti pitanje – kakvu zajednicu gradimo koja se međusobno pomaže i sarađuje i kako mi kao nastavnici dajemo podršku mladima da prave drugačiju zajednicu od one koja ih guši i sputava, kako ne bi razmišljali o bijegu iz svoje zemlje. Nije im zemlja problem, problem su im oni koji kreiraju obrazovnu politiku na najvišem nivou, koji su u najboljem slučaju ravnodušni prema obrazovanju, a u najgorem slučaju uništavaju obrazovanje radi pravljenja jeftine radne snage za privatnike.

Ali, škole i fakulteti su prazni.

Arsenijević: To što su fakulteti i škole prazni je jedinstvena prilika da se jednom za svagda kaže da se znanje ne proizvodi samo u fizičkom prostoru fakulteta ili škole. Mi proizvodimo znanje u zajednici koja sada ima priliku da koristeći razne metodologije nađe način da učimo skupa.

Zašto smatramo da mladi, dok su na fakultetu uče, a kad izađu njihovo učenje prestaje? To je princip fabričke trake. To je šalterski pristup obrazovanju – ako sjedite u kancelariji koja nema interneta, gdje nema pristupa bazama podataka i relevantnim časopisima, smatramo da je to rad. Samo prisutnost, to je kobajagi rad. To je rad samo za ljude koji dolaze na posao, prepričavaju šta im se desilo, s kim su pričali, šta su kupili. Liči na kafanu. Nama se kafana preselila na radno mjesto, a suštinske stvari zaboravljamo.

Šta bi iz dosadašnjeg učenja na daljinu, na primjeru visokoškolskog obrazovanja, moglo poslužiti kao pouka ili mogućnost poboljšanja?

Arsenijević: Imamo fenomenalnih pouka. Škola će gotovo sigurno početi online. Štaviše, većina nastavnika s kojima sam pričao ne osjeća se sigurno da uđe u učionicu, a sigurnost učenika i nastavnika je na prvom mjestu. Možemo da pravimo hibridne nastave. Recimo, jedna od velikih nepravdi koja se svake godine provodi su konkursi za nastavnike gdje se kolege nastavnici i srednjoškolski profesori ponižavaju, trče i podnose hrpe dokumenata na razne konkurse i većina ih bude odbijena.

Sad je prilika da se naprave manje grupe i da uposlimo više nastavnika za rad s njima. To će podići kvalitet nastave. Naši učenici, pokazano je kroz PISA testove, imaju visok nivo opšteg znanja, ali ga ne znaju primijeniti. Uposlimo ljude koji su na birou, napravimo jedan hibridni način učenja, u manjim grupama, ali da bude kvalitetno. Imate ljude koji se bave time.

Uzmite Školegij, portal koji konstantno prati inovacije u online obrazovanju, prevodi ih. Možemo učiti od drugih. U Velikoj Britaniji žele da zatvore kafane da bi otvorili škole. Kod nas je veći fokus da kafane rade, nego škole.

Pomenuli ste PISA testove. Kakav je Vaš stav treba li BiH učestvovati u ovom najvećem svjetskom istraživanju u oblasti obrazovanja? Poznato je da je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik pokrenuo mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa zbog učešća bh. učenika u tom testiranju, što je podržala Narodna skupština RS.

Arsenijević: Ja mislim da uopšte nije pitanje da li je Bosni i Hercegovini potrebno da bude u nekoj vrsti statistike koja će pokazati gdje naši učenici zaostaju, gdje prednjače.

Povlačenje nacionalnog interesa u ovoj sferi nekako pokazuje slabost Milorada Dodika i odustajanje od jačanja kapaciteta ljudi koji žive u RS-u. Zašto Dodiku ne trebaju pismeni ljudi? Zašto Republika Srpska ne bi bila centar u kojem ljudi trče da uče, da se obrazuju, da se liječe? Zašto cijela Republika Srpska nije centar izvrsnosti?

Zašto Dodiku ne smeta da je više od pola petnaestogodišnjaka u Bosni i Hercegovini funkcionalno nepismeno i bukvalno u dvogodišnjem kognitivnom zaostatku za vršnjacima u sretnijim zemljama?

Ako Dodik koristi PISA standard za izgradnju politike, to znači ili da nema više političkih aduta pa je onda potrošen covjek, ili namjerno želi da uništi omladinu Republike Srpske da zaostaje za svojim vršnjacima u svijetu. A ovo me posebno brine jer Milorad nije glup čovjek. Štaviše, on je izuzetno hrabar i kaže sta misli. Ali ovo je prvi put da vidim da ga je strah.

Šta najviše zamjerate sistemu obrazovanja, edukaciji u BiH?

Arsenijević: Želim prvo reći šta je meni super. Prvo, imamo sjajne ljude koji promišljaju o obrazovanju na svim nivoima. Pogledajte Školegijum, koji sam već spomenuo, oni se zaista trude da donose relevantne spoznaje u domenu odgojno-obrazovnog rada kao i praktičnu primjenu novih metoda. Sve moje kolegice i kolege koji svakodnevno kreiraju strategije preživljavanja u učionici su moji heroji i moja inspiracija da budem i ostanem u BiH.

Užasno mi je bitno ovo naglasiti kako ne bismo zapali u matricu obezvrjeđivanja onog dobrog što imamo, a to je matrica koja nas tjera da bježimo iz zemlje jer “ništa ne valja”, “ništa ne može” itd. A valjda samim tim ni mi ne valjamo koji smo odavde, pa pristajemo na bilo šta, na milostinju, na humanitarni paket, “samo da ne puca”, na neljudske uslove rada.

A koje su zamjerke?

Arsenijević: Sistemu obrazovanja najviše zamjeram što ne njeguje kritičko mišljenje kod mladih ljudi, što ne pravi slobodne ljude, koji govore ljudskim jezikom. Želim da moji studenti kažu: mislim to i to, osjećam to i to, ne slažem se s tim zbog toga i toga. Mi to nemamo. U visokom obrazovanju nije urađena lustracija, znači ima ljudi koji su bili dio zločinačkih radnji tokom rata tako što su savjetovali, podržavali i učestvovali u ratu na druge načine.

Dolaze sad generacije koje neće htjeti da ih zločinci podučavaju. Mi se moramo razračunati s onima koji su pisali u ratu, recimo, da su djeca iz mješovitih brakova genetski inferiorna, oni koji su gledali kako im ubijaju kolege, oni koji su pravili nacrte za etnički čiste kategorije. A ima ih i danas koji se podsmijevaju studentima iz raznih etničkih, seksualnih i ostalih manjina. S tim ljudima se moramo razračunati.

Univerzitet je u sebe povukao taj mračni dio rata, taj hetero-maskulini šovinistički način, nasilni kodeks ponašanja koji se i danas dan reprodukuje na univerzitetu, a o tome se ćuti. O tome se mora govoriti. Ako univerzitet to prešućuje onda je to obična štamparija diploma.

Definicija univerziteta je da je mjesto neustrašivog govora, ne slobode govora već govora bez straha. Na univerzitetima imamo dosta ljudi koji drže nastavu a tu ne pripadaju jer su počinili akademsku krađu, plagijat i nemaju sposobnost da učestvuju u naučno-istraživačkom radu. Oni su jedna vrsta akademskih zombija koji nemaju šta relevantno da kažu, boje se vlastite misli. Međutim, možda neki od njih i ožive. To bi bila prava revolucija.

Ono što takođe zamjeram je nedovoljno ulaganje u infrastrukturu. Mi imamo očajnu infrastrukturu na univerzitetima.

Državna politika prema visokom obrazovanju je usmjerena ka urušavanju na način da se visokokvalificirana radna snaga tretira kao najamna. Moramo iskazivati solidarnost s drugim jer smo pod pritiskom kao i zdravstveni radnici. Nakon privatizacije fabrika na redu je privatizacija zdravstva i školstva. Glavno pitanje je, kako će se lomiti Univerzitet, da li ćemo obrazovati ljude za inostranstvo ili će visokoobrazovani ostajati u BiH?

(TIP/Izvor: RSE/Autorica: Gordana Sandić-Hadžihasanović)

Jedan komentar na Intervju/Dr. Damir Arsenijević, redovni profesor na Univerzitetu u Tuzli: ‘U BiH je veći fokus da rade kafane, nego škole’

  1. raton

    09. 08. 2020. - 14:10

    Dobar tekst, potreban… treba pricati kriticki o obrazovanju kao takvom..

    Govori se o kafanama , tacno, vazno je da tenis moze raditi do 2 ujutro, a skole ne trebaju nikako… jadno..

    Kad profesor govori o kritickom misljenju… da ucenik, student, treba da isakze svoj stv, misljenje, da jednostavno jacamo tu stranu , razmisljanja.. E tu je problem, kod nas odmah ides na crnu listu, ako tako mislis, tada te profesor zamrzi, neces proc do sudnjeg dana, jer u praksi ti treba da odgovoris ono sto te on pita i to je to, a da ti kazes neki svoj stav..to zaboravi.
    ovo se odnosi na drzavne fakultete, privatni vec uvode sistem odnosa sa sdutentima koji je zasnovan na ovome o cemu profesor prica.

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.