Čini se da su ljudi sa američke ili britanske crne liste prisutni stalno oko nas. I to ne bilo gdje nego u politici i to u onoj najvišoj, državnoj i entitetskoj.

Podsjetiću vas da je predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željka Cvijanović pod britanskim sankcijama, da je predsjedavajući Doma naroda parlamentarne Skupštine BiH Nikola Špirić pod američkim sankcijama, da je član kolegija Predstavničkog doma Parlamenta BiH Marinko Čavara pod sankcijama Amerike, da je Milorad Dodik pod sankcijama i Britanije i Amerike, da je premijer Federacije Fadil Novalić pod sankcijama Amerike, da je Alen Šeranić, ministar zdravlja i socijalne zaštite entiteta bh. entiteta Republika Srpska pod američkim sankcijama…

Impresivno zar ne?

A ovo je samo lista onih najvidljivijih i javnosti najpoznatijih. Dodajmo ovom spisku Gordanu Tadić, Asima Sarajlića, Mirsada Kukića, Milana Tegeltiju, Amira Zukića…

Pa ni ovo nije konačan spisak.

Ali ovdje se ne radi samo o imenima, ovdje se radi i o kršenju principa, preciznije o kršenju (najmanje) tri principa. Prvi je princip sankcionisanja i učinka sankcija postavljen od strane Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, koji se pokazao kao potpuno impotentan i čak kontraproduktivan. Ljudi sa njihovih crnih lista u BiH su, kako se čini, nikad moćniji i nikad politički jači. Pa se zaista postavlja pitanje mogu li (ovakve) sankcije išta lokalnim političarima, osim da ih ojačaju. A što nas dovodi do drugog slomljenog principa, koji kaže da su građani spremi progledati kroz prste ljudima koji su sankcionisani i nagraditi ih novim mandatima kao u slučaju Cvijanovićeve ili Dodika uprkos stalnim pričama u javnosti da će ljudima sa crnih lista “narod uskratiti povjerenje“. Kako vidimo, ništa od toga. Dapače.

Političari sa crnih lista su loši, osim kad su ‘naši’

Treći princip koji puca je međustranački princip da neće biti koaliranja sa ljudima koji su na crnim listama. Evo vam primjer Nikole Špirića, koji je kao i njegova partija poželjna politička udavača i nakon dugotrajnog boravka na američkoj crnoj listi.

Zanimljivo je kako partije pokazuju pun kapacitet svoje licemjernosti kad, primjerice, osuđuju pojedine političke takmace sa crnih lista, dok svoje pulene niti ne spominju ili kažu da su oni “dobri momci“.

Tako npr. onomad poslanik SDA Nermin Mandra reče glede Marinka Čavare kako mu isti u politici na funkciji moći smeta:

“Izražavam zabrinutost tim prije što se u prijedlozima nalaze imena sa crne liste i plašim se kud će svi ovi procesi u Bosni i Hercegovini krenuti”.

I to bi bilo u redu, ali SDA-u Fadil Novalić, čovjek sa crne liste, nikako ne smeta.

Pa tako lider SDA Bakir Izetbegović u slučaju sankcija Fadilu Novaliću kaže:

“… Što se mene tiče, Novalić je bio jedan dobar premijer, on je dobar posao uradio, rezultati su tu, a mi o tome odlučujemo, ne odlučuje State Department, pa vidjećemo”.

A što će kazati, sankcije su smetnja, ali samo za “one naše“. Inače su potpuno na mjestu kada su u pitanju oni iz protivničkog političkog tabora. A što vodi do potpune relativizacije “crnih lista“, i ljudi sa crnih lista po sankcijama, gdje je i sama crna lista zapravo unosan etalon za politički uspjeh i prohodnost po vertikali moći.

Kad priča o ‘borbi protiv korupcije’ postane sprdnja

Ja vas moram podsjetiti da su primjerice na američkoj “crnoj listi” primarno optuženi i osuđeni ratni zločinci, njihovi bliski srodnici, prijatelji i saradnici.

A druga grupa razloga je, a tiče se gore pobrojanih, korupcija, terorizam, organizirani kriminal i opstruiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Pa je onda i politički sistem u Bosni i Hercegovini, ali i glasačka baza nepodnošljivo licemjerna, jer se uporno servira priča o “borbi protiv korupcije“ dok se upravo ljudi osuđeni i prokazani za koruptivne aktivnosti, nagrađuju novim paketima političke moći. I da ponavljam, u ovom licemjernom poduhvatu učestvuju i političari i političke partije koje iza njih stoje, ali i građani, koji, kako se čini osim poslovičnog odmahivanja rukom i parole da su svi isti, ne vide ništa sporno u činjenici da im veći dio države i oba entiteta vode ljudi koji su na međunarodnim crnim listama.

Dakle, nemojmo da se lažemo, biti na crnoj listi znači imati prednost za sve političke elite. Jer kako drugačije objasniti uspješan nastavak njihovih političkih života nakon stavljanja pod američke ili britanske sankcije? Kako stvari stoje, ne bi čudilo da im uskoro u životopisu piše kako su na “crnim listama“, je to odistinski predstavlja komparativnu političku prednost u BiH društvu.

Pa je onda posve neumjesno kada se tobože zabrinuto spominje odlazak ili bolje reći egzodus ljudi iz BiH i to ne samo mladih ljudi, a još je neumjesnije kad se priča o “novim licima“ u politici, dok su primjerice pojedini sa crnih lista poput Nikole Špirića i Milorada Dodika obilježili ne samo jedan politički period, nego i živote ljude u BiH. Najdoslovnije. Čovjek koji se rodio kad je Milorad Dodik započeo svoju politički karijeru, danas ima preko trideset godina. Dakle ima i svoje potomstvo, koje nikad ništa drugo nije doživjelo osim “ere Dodika“ i njemu sličnih.

A Amerika će da uradi šta?

A upravo je Milorad Dodik svojim djelovanjem obesmislio američke crne liste i sankcije. Ja vas moram podsjetiti da je on još 2015, dakle prije sedam godina izjavio:

“Amerikanci i njihove crne liste, to se svakome popelo na vrh glave. To su priče u zadnjih dvadeset godina, stalno neke liste. Mi imamo izborni legitimitet, koga će oni staviti na tu listu apsolutno me ne zanima. Ako nisam prvi, onda je to za mene poraz”.

Najžalosnije je što je ova Dodikova izjava (za sad) tačna. Preciznije, američke sankcije su postale neka vrsta, moram to reći, sprdačine, jer nema boljeg izraza. A za to su zaslužni i sami Amerikanci, preciznije njihova administracija.

Budimo posve jasni, ljudi poput Milorada Dodika, računajući i Milorada Dodika moraju biti uklonjeni iz politike. Taj čovjek je napravio nemjerljivu štetu svim građanima BiH, taj čovjek se sprdao sa genocidom, taj čovjek vrijeđa cijeli jedan narod, taj čovjek čini svom (srpskom) narodu nemjerljivu i etičku, ali i ekonomsku štetu…a opet, čini se da je moćniji nego ikad.

A sankcije? A crne liste? Čini se da su se pretvorile u svoju suprotnost i da su (p)ostale mjerna jedinica uspjeha lokalnih političkih kabadahija i malo je reći da su nedjelotvorne.

Još da to shvati i međunarodna zajednica…

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Dragan Bursać/Foto: Anadolija)