Dosad poznati rezultati izbora kažu da nema ništa od promjena i bar početka krčenja puteva ka stabilnosti i izlasku iz krize, jer je dosadašnja vlast dobila novu infuziju, a opozicija uglavnom ostala ono što je i dosad bila…

I da ne bi odluke Christiana Schmidta o novoj porciji izmjena Izbornog zakona, koju je u “noćnoj smjeni” donio po zatvaranju biračkih mjesta u nedjelju, 2. oktobra, nije mogao iščiliti osjećaj o tome da su naši opšti izbori sve drugo samo ne ostvarenje očekivanja onih koji su se nadali bar početku promjena kroz iskorak naprijed. Taj osjećaj je sve jači i traje sve postizborno vrijeme, da bi se – nakon što je prebrojano više od 90 odsto glasačkih listova – učvrstio u stavu da se tlocrt vlasti u državi Bosni i Hercegovini bitnije ne mijenja, nacionalni stranački blokovi se dodatno konsoliduju i armiraju, pa nacionalizam ne samo da nije uzdrman već je itekako osvježen.

S izuzetkom izbora za članove Predsjedništva BiH, sve ostalo je bilo u znaku ustaljenog šlamperaja, nesmiljenih zloupotreba, krađe, mućki i korištenja nedopuštenih sredstava. Govori to i podatak o skoro 450.000 nevažećih glasačkih listova i najava brojnih žalbi i zahtjeva za ponovnim brojanjem onih ponjava, koje se eufemistički zovu glasačkim listićima, i utvrđivanjem muševera u radu, sastavu i kriminalu mnogih biračkih odbora. Naravno, od tih žalbi i zahtjeva, kao i dosad, neće biti ništa, ono brdo nevažećih ponjava je znak suštinske nepismenosti ili svjesnog upropaštavanja glasanja, a u manjem broju slučajeva izraz protesta onih koji su odlučili da baš tako iskoriste svoje biračko pravo.

Uz već tradicionalno malu izlaznost, koja je jedva dobacila do prosjeka od 50 odsto – pa sitničari mogu pitati za legitimitet onih koje je izabrao svaki četvrti, uvrh glave svaki treći punoljetni građanin ove zemlje – izbori su štošta važnog potvrdili. Uz ostalo, postojanje likova koji o sebi misle mnogo bolje nego birači, što je osjetio lider SDA Bakir Izetbegović, zatim da neki gabaritniji igrači, poput Milorada Dodika, ne prezaju ni od vještina “ponoćnih kauboja”, da brzina kojom su neki proglasili trijumfalnu pobjedu (vidi pod Jelena Trivić) može biti grubo anulirana efikasnošću “kaubojske” mašine, da ima onih, recimo, Borjana Krišto, kojima je važnija “pobjeda u svom narodu”, nego na izborima, da ima stranaka koje su doskora visoko letjele, pa se prilično bolno sunovratile i iščezle s horizonta (SBB), kao i onih koji su uspjeli prvi put ući na sve nivoe vlasti (NIP), te, konačno, da je u Federaciji BiH grupa stranaka koje su podržale – i, očito, doprinijele njegovoj pobjedi – Denisa Bećirovića u trci za državno Predsjedništvo, brže-bolje zasukala rukave u udarničkom trudu da SDA istisnu iz vlasti, naročito Federacije i države, po mustri po kojoj je dosad funkcionisala “trojka” u Kantonu Sarajevo.

Kad se ovome prikače i drugi fakti, koje su neki skloni nazvati poukama, a tiču se kombinacija i licitiranja s tim ko će s kim, kako i pod kojim uslovima u koaliciju, utisak o dubokom preoravanju naše postizborne scene bliži se zaokruženju. Oni s osjetljivijim želucima priznaće mučninu zbog toga, tražeći uzroke za nju u tome što će se, sve su prilike, idućih dana, a pogotovo po saopštavanju konačnih izbornih rezultata, svako do onih koji su nešto ušićarili – mnogo više baviti lovom na pozicije u vlasti, osiguravanjem sinekure i fotelje za iduće četiri godine, nego onim što je složena, katkad teško rješiva socijalna, ekonomska, privredna, zdravstvena, obrazovna… slika i prilika ove zemlje.

Opet će nam, miješanjem krušaka i jabuka, vrijeđati inteligenciju, tvrditi da nisu važne matematičke kombinacije, već principi, programska opredjeljenja i, dakako, interesi države, pokazujući da nas smatraju slijepim i nepopravljivo naivnim. Jer, ne samo da se bez matematike i, čak, prizemnog sabiranja i oduzimanja ne može učiniti ništa od onoga što je predmet licitacija i špekualcija, nego će se na kraju ispostaviti da je matematika suština priče, a želja da se bude na vlasti i (ne) pokaže šta se zna i umije, jača i važnija do svega. Uostalom, iz niza prošlih izbora to dobro pamtimo i trebalo bi da se desi čudo – a od čuda smo odavno operisani – pa da slika na kraju bude imalo drukčija, a kamoli bolja i ljepša.

To će, na tom i takvom kraju, biti tek malo inovirana varijanta stare slike. Nacionalisti nisu poljuljani, narod je glasao onako kako to čini tri decenije, utvrđeni su nacionalni torovi, data legitimacija onima koji su za to zaslužni i zaduženi, a očekivanja lijepih želja, sažetih u građansku i evropsku državu u nekoj od faza budućnosti – odgođeni za još nevidljivo sutra. Uz ovaj, osnovni, ide i zaključak o lohotnom odnosu i potezima međunarodne zajednice, i to ne samo kroz ono što radi ili ne radi šef OHR-a, jer joj je važno da su izbori, kako tvrde, protekli u redu i u fer atmosferi, a ne to kakvu vlast smo dobili, koliko će nas koštati i hoće li nastaviti dosadašnju uspješnu politiku – korak naprijed, dva-tri nazad. Što je jedino moguće kada imamo samo novo pakovanje stare, polovne i istrošene, a ipak – i nažalost – većini poželjne vlasti.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić)