Od Zorana Milanovića, predsjednika Republike Hrvatske, baš nitko imalo upućen ne očekuje racionalan i smislen stav o procesima u Bosni i Hercegovini, ali, čini se da mu je i samom bilo jasno  da će ono što namjerava izjaviti o inicijativi Milorada Dodika, koju je moguće ocijeniti ili kao posve besmislenu ili kao vrlo patogenu (druga je procjena, naravno, realnija), ipak i od njega biti neočekivano.

Naime, ideju da bi predsjednici Turske, Srbije i Hrvatske trebali moderirati dijalog Srba, Bošnjaka i Hrvata u BiH, kojim bi se nadomjestio Daytonski sporazum, s kojom je dan prije izletio Dodik, Milanović je ocijenio dobrohotnom, ali, eto, osuđenom na propast, jer da se s drugom dvojicom članova bosanskohercegovačkog Predsjedništva jednostavno „ne da živjeti”.

Dodik je na rubu i traži bilo kakav izlaz iz blokade u kojoj se našao. Na kraju svog mandata bivši Visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko ostavio je svom nasljedniku, ali i zaštitnicima ustavnog poretka u BiH, jaku polugu utjecaja, kriminalizirajući veličanje ratnih zločina i negiranje genocida u Srebrenici.

Dodik je već pod istragom bosanskohercegovačkog tužiteljstva, zbog svoga eksplicitnog negiranja srebreničkog genocida. Jasno je da novi visoki predstavnik Christian Schmidt ima daleko čvršću međunarodnu potporu za oštre poteze, nego što ju je imao Inzko, a osim toga, riječ je o političaru, a ne diplomatu, dakle, o čovjeku koji je naučio presijecati i donositi odluke, a ne tragati za kompromisom, kao što su to naučili raditi diplomati.

Jasno je da je Dodik u kutu i da je i sam svjestan da bi njegova karijera mogla završiti preko noći, a da ga pritom niti u Banja Luci niti u Beogradu, a niti u Moskvi, koja ga sada huška na nerazumne poteze, nitko neće oplakivati nađe li se u poziciji da ga Schmidt isključi iz političkog života.

Otkad je u neugodnoj poziciji, Aleksandar Vučić, uostalom, nije napravio ništa što bi promijenilo Dodikovu poziciju, a njegova je vlast već počela graditi mostove prema onom još gorem koji bi ga mogao zamijeniti, banjalučkom gradonačelniku, od kojega su beogradski tabloidni mediji napravili instant političku zvijezdu.

Projekt zaštite ćirilice i Vulinovo pjevanje na Manjači, zajedno s Dodikom, koji bi mogao biti i politički mrtvac, koji još hoda, nisu nešto što bi Dodiku davalo nadu u povratak iz mrtvih.

‘Rado Dodik ide u vazale’

Dodik je, međutim, uhvatio Kairosov čuperak kad je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan posjetio Sarajevo i napravio balkansku turneju. U uvjetima kad je jasno da se i Amerika i Njemačka, dakle, i Europska unija, vraćaju u BiH, i da je samo pitanje modaliteta kojim će preuzeti moderiranje dijaloga o prevladavanju institucionalne krize, Dodiku se Erdogan učinio kao idealan akter koji bi trebao zaustaviti taj za Dodika neželjeni dolazak američkih i europskih (njemačkih) diplomatskih snaga.

Turska je članica NATO saveza i u specifičnim je, ali napetim odnosima s Europskom unijom, ali Erdoganovu politiku nije moguće svesti na politiku NATO savezništva.

Naime, turski predsjednik provodi ideologiju koju je oblikovao njegov nekadašnji ministar vanjskih poslova i poslije premijer Ahmet Davutoglu, ideologiju neoosmanizma, kojom je nadomještena dotadašnja dominantna turska politika kemalizma.

Umjesto modernizacije države u njenim granicama, što je bio smisao kemalizma, Davutoglu je osmislio koncept vraćanja samopouzdanja Turske u međunarodnim odnosima i povratka njenog utjecaja u Aziji, ali i u Europi.

Balkan je logična zona turskog interesa, jer je to „prirodni dio” Otomanskog carstva, a Bosna i Hercegovina je za Erdogana zemlja od posebnog značenja, što i sam često ističe tvrdnjom da mu ju je pokojni predsjednik Alija Izetbegović ostavio na brizi.

Jasno je da predsjedniku Erdoganu odgovara koncept prema kojem bi on bio ključni moderator političkih procesa u BiH, a za to bi bio i službeno pozvan.

Dodiku je, naravno, važno samo to da se potisne euroatlantski utjecaj, da se prekriži euroatlantska perspektiva BiH i da se na ovom prostoru očuva utjecaj Rusije (i Kine), i to unatoč tome što je ključni interes Bidenove administracije da se Rusija, koja je u ovaj prostor snažno ušla u vrijeme nedorasle administracije Donalda Trumpa, što prije posve potisne s Balkana.

Poznajući specifične odnose predsjednika Erdogana i ruskog samodršca Vladimira Putina, jasno je da bi se model mješovitog tursko-ruskog utjecaja na Balkanu lako našao, a očita je i ona stara: „Rado Dodik ide u vazale”.

‘Izmišljena nacija’

Vazalni odnos prema Turskoj, koji bi značio i posebne odnose s Rusijom, ali i zatvaranje prema utjecaju Amerike i Europske unije, Dodiku, a i njegovu trenutnom pokrovitelju Aleksandru Vučiću, posve je prihvatljivo.

Uz pomoć Turske i predsjednika Erdogana bilo bi moguće nastaviti raditi ono što se već počelo s konceptom „Otvoreni Balkan”, dakle, stvaranje carinske unije koja bi otvorila prostor za ekonomsku hegemoniju Srbije, otklonila granične barijere kako bi se razvijao koncept „Srpskog sveta”, za što smo čuli da je zapravo projekt jedinstvenog političkog naroda koji jedinstveno misli o nacionalnim temama, a pritom bi te države bile zatvorene za euroatlantski utjecaj i fingirale neutralnost, a zapravo se okretale prema Rusiji.

Još je jedna razina lako prepoznatljiva u Dodikovu prijedlogu. Ideja da Srbe i Hrvate u pregovorima o uređenju BiH zastupaju predsjednici „matičnih država”, a da Bošnjake zastupa turski predsjednik, jasno govori da je još uvijek na djelu koncept prema kojem Bošnjaci nemaju političkog identiteta, kako su samo „izmišljena nacija”, samo poturčeni Srbi, pa je i logično da ih u tom dijalogu zastupa turski politički vođa.

Vrlo cinično. Posve je nevjerojatno da Milanović ne bi prepoznao ova dva motiva Dodikova „prijedloga”, što ga je hrvatski predsjednik nazvao „dobrohotnim”.

Jasno je da njegovi ruski repovi i prilično otvorena fobija prema EU i NATO savezu uvjetuju proglašavanje zaštite ruskog utjecaja na Balkanu kao dobrohotno, a da je potpora drugom aspektu, onom ponižavanja Bošnjaka i pokušaju negiranja njihova političkog identiteta, zapravo samo novi izraz Milanovićeva otvorenog prezira prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini kao jedinstvenoj državi.

Dodik Milanovića nutka da sudjeluje u novoj agresiji na BiH, jer on proteklih mjeseci nije niti skrivao da mu je podjela BiH prioritetan politički cilj. I to, očito, Milanović smatra dijelom bajke o Dodikovoj „dobrohotnosti”.

‘Tuđmanov vanbračni sin’

I na kraju, ostrašćena Milanovićeva reakcija na jednostavnu istinu koju je izrekao Željko Komšić, da niti Srbija niti Hrvatska nemaju „preporuke” za to da se pojavljuju kao posrednici među političkim akterima u BiH, jer da su obje države sudjelovale u agresiji na BiH devedesetih, jasno pozicionira trenutnog hrvatskog predsjednika.

Poznato je da uloga Srbije i Hrvatske u agresiji na BiH nisu bile jednake, a jasno je i to da politika Hrvatske prema BiH nije bila jednoznačna. Judikatura ICTY precizno je definirala razdoblje u kojem je Hrvatska djelovala kao agresor, a ono završava Washingtonskom sporazumom.

Nakon toga, kao i na samom početku rata, na djelu je bilo savezništvo dviju država u obrani od Miloševićeve i Karadžić/Mladićeve agresije, koje je čak i kodificirano Splitskim sporazumom i vojnom suradnjom u razbijanju agresorskih snaga i zajedničkom oslobađanju dijelova Hrvatske i BiH tijekom Oluje.

Milanovića neki analitičari u Hrvatskoj nazivaju „Tuđmanovim vanbračnim sinom” i najvećim zaštitnikom Tuđmanove ideologije.

Pritom nisu posve u pravu, jer Tuđman je imao dva lica, lice nacionalne agresije i lice racionalne politike. On je s predsjednikom Izetbegovićem dogovorio i vojnu suradnju na kraju rata i sjajan poratni sporazum o razgraničenju i o međusobnom rješavanju važnih pitanja – pitanja slobodne zone u luci Ploče za BiH i željezničkog koridora do granice kod Metkovića, te pitanje auto-cestovnog koridora prema dubrovačkom području kod Neuma.

Činjenica da je taj sporazum u svim svojim elementima propao, i to krivicom njihovih nasljednika, ne umanjuje državničku mudrost Tuđmana i Izetbegovića, koji su bili sposobni za međusobne kompromise, a kompromisi su mogući samo među akterima koji se međusobno uvažavaju.

Milanović, međutim, nema ta dva Tuđmanova lica, on je plošan i jednoobrazan, politički priprost poput Dragana Čovića i njegove sljedbe.

U svojoj bajci o „dobrohotnom Dodiku” taj priprosti, plošni Milanović, tako nije propustio samoga sebe iskazati kao povijesnog revizionista, pritom one koji ne pristaju na povijesnu reviziju Milanovićeva tipa, proglašava ljudima s kojima se „ne da živjeti”.

Milanović se ponaša onako kako se ponaša zato što to može, jer su političke okolnosti u Hrvatskoj takve da nije realno očekivati pokretanje pitanja njegove posebne odgovornosti zbog kršenja Ustava.

A to što ovakvim svojim ponašanjem diskreditira Hrvatsku kao članicu europske integracije i euroatlantskih struktura, hrvatskog Zemana sigurno nije briga.

Uostalom, i sam je neki dan rekao da je Hrvatska u EU zbog europskog novca i sigurnosti što je donosi članstvo, jasno poručujući da mu je do vladavine prava, demokratskih institucija, zajedničkih vrijednosti, mirovnog pokreta, što zapravo EU predstavlja, stalo kao do lanjskog snijega.