Čuvena dramska serija Tale Televizije Sarajevo snimljena je 1978. godine, prije više od 40 godina, u sasvim drugačijem vremenu i neuporedivo drugačijem društvenom ambijentu, ali je i danas mnogi rado gledaju uživajući u svakoj sceni.

Nije za to zaslužna samo briljantna glumačka izvedba grupe vrhunskih glumaca, od Rejhana Demirdžića i Vasje Stankovića do Dane Kurbalije i Miralema Zupčevića, okupljene pod režiserskom palicom tada mladog Sulejmana Kupusovića.

Bila je to filmovana, ovjekovječena kruna literarnog djela jednog briljantnog, neponovljivog književničkog uma – Derviša Sušića. Svaka scena, dijalog i dosjetka u toj čuvenoj seriji, kao i u svim drugim njegovim djelima, prave su bravure mudrosti u jednoj ili dvije rečenice, nešto što može napisati samo književnički genije, nešto što se pamti i vrijedi za sva vremena.

Kako država upropaštava otadžbinu

Kadar u kojem sjajni Ivica Vidović, u ulozi začuđenog Hrsuza Haličića, u „hapsu“, policijskoj stanici, drži monolog o „nesporazumu režima sa samim sobom“ sigurno nije ni blizu brojnih scena koje ljudi najradije pamte, ali je nesumnjivo jedan od najbriljantnijih u cijeloj seriji. Na vrlo interesantan način govori o zabludi u kojoj su živjele – i danas žive – mnoge generacije nedovoljno obrazovanih ljudi, poistovjećujući režim sa državom, ili tačnije domovinom

„On tvrdi – država je otadžbina“, razmahivao je Vidović u ulozi Halilčića. „To su zablude podržavljenog patriotizma na nivou četnog narednika. Jer, koliko je puta država upropastila otadžbinu! Ja, kao Europljanin i intelektualac, gledam na to s višeg stanovišta…“

Stari književnički lisac je u samo dvije rečenice, onima koji to hoće i koji su u stanju razumjeti, na slikovit način prikazao prokletstvo svakog vremena, pa i ovog našeg današnjeg – da svaki režim sam sebe nastoji prikazati kao krunu društva, nacionalnih interesa, države ili domovine, zloupotrebljavajući patriotizam i njegove vrijednosti pred neukim podanicima u svrhu zaštite sopstvene pozicije.

Dovoljno je samo pogledati društvene mreže i komentare na portalima, pa odmah shvatiti kako ta Sušićeva briljantna definicija režimskog otimanja patriotizma nikad nije bila aktuelnija nego danas. Obračunavaju se ljudi sa svojim neistomišljenicima braneći stranke na vlasti i svoje lidere, uvjereni da brane najviše patriotske vrijednosti i ideale domovine, šta god ko danas u Bosni i Hercegovini pod tim pojmom podrazumijevao.

Nisu stranke koje već decenijama opstaju na vlasti nimalo naivne na tom polju, znale su to iskoristiti. Izborne kampanje, svejedno da li za opšte ili lokalne izbore, već čitavu političku vječnost temelje se upravo na tome da uvjere građane kako, glasajući za dominantnu stranku na vlasti (naravno, predstavnicu svog nacionalnog korpusa), zapravo glasaju za dobrobit onoga što ta stranka smatra domovinom, da glasaju za „svoje“ najviše patriotske vrijednosti, ispunjavajući time dug prema onima koji su poginuli u ratu boreći se za te vrijednosti.

Uživanje u ratnim zaslugama

U tim krajnje banalizovanim izbornim platformama nikako se ne zaboravlja napomenuti da su svi oni koji se ne povinuju tom „patriotskom zovu“ izdajnici i neprijatelji, ne samo domovine i naroda, nego i vjere, tradicije i svih drugih kategorija koje je zgodno politički privatizovati u stalnom nastojanju održavanja na vlasti.

Ukratko, ti politički centri sami sebi su dali pravo da imaju monopol na patriotizam i sve što se pod tim pojmom može podrazumijevati i unovčiti, od prošlosti do grobova tuđe izginule djece.

Zašto mnogi ljudi na Balkanu nisu u stanju razlikovati režim od domovine, pitao bi se nesumnjivo i danas Hrsuz Halilčić, samo da je njegova uloga smještena u naše doba. Mnogi misle da su vlast i domovina jedno te isto, pa brane režim iz patriotizma, misleći da brane domovinu, nesvjesni da su režimi mnogo puta uništili baš tu domovinu.

Zašto bi bilo koja stranka na vlasti u Bosni i Hercegovini imala pravo na monopol na patriotizam? Dovoljno je samo pogledati brojeve, od životnog standarda do visoko izražene korupcije, pa shvatiti da su upravo one političke snage, koje se najviše pozivaju na patriotske vrijednosti – doduše, svaka iz svog ugla – odvele zemlju na samo dno evropske statističke sadašnjice.

Zašto Bosna i Hercegovina baš po svemu, od plata do vakcinacije, mora biti na samom evropskom dnu pod vodstvom političkih krugova koji se, opet, svaki iz svog ugla, zaklinju u patriotske vrijednosti i tvrde kako podržavaju najveće tekovine u tom domenu? Zašto u tim strukturama, koje toliko njeguju patriotske i nacionalne vrijednosti, sjedi čitav niz ljudi koji su dokazano ogrezli u kriminalu i korupciji, ali koje njihove stranke brane opet patriotskim razlozima – njihov doprinos u ratu je nemjerljiv i valjda zato imaju pravo na sve u poslijeratnoj selektivnoj praksi uživanja u ratnim zaslugama.

Mnogo je ćoškova i zabiti na planeti gdje režimi na isti način privatizuju patriotizam i njegove vrijednosti. Taj „podržavljeni patriotizam“, kako reče Hrsuz Halilčić, na kraju neminovno razori te režime iznutra, ali i nepovratno unazadi zemlje kojima su upravljali u ime patriotizma. Nigdje patriotizam nije tako jeftin, obezvrijeđen i otet od onih koji istinski drže do njegovih vrijednosti kao tamo gdje ga unovčavaju najgori i najbeskrupulozniji među njima. Svaka sličnost s našim podnebljem i vremenom je – tragična.