Bosna i Hercegovina i njeni građani danas su dobili šamar koji nisu tražili. A najmanje su ga zaslužili jer građane niti ko šta pita niti im ima ko dati odgovore na pitanja koja postavljaju. A dužni su u situaciji kada smo ostali bez više od 5.000 građana zbog koronavirusa, jasno i glasno reći: Dragi građani, nemamo vakcine, ne znamo kako i nećemo ih nabaviti. Radije ćemo primati humanitarnu pomoć pa makar to bilo i od onih koji negiraju genocid u Srebrenici gdje su ubijene 8.372 žrtve, kriju ratne zločince, podrivaju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine…“

Ako smo se i ponadali da ćemo danas čuti barem približan stav jednog od članova Predsjedništva BiH koji se tako često pozivaju na građane, na državu, na žrtve, to se nije desilo. Naprotiv, stisak ruke, beskrajna zahvalnost na donaciji 10.000 vakcina, što je dovoljno za vakcinaciju 5.000 građana.

Aleksandar Vučić je sve samo ne glup političar. Perfidno na Dan nezavisnosti BiH najavi svoj dolazak u BiH. A onda na sarajevskom aerodromu, istom onom gdje je snajper sijao smrt tokom najduže opsade jednog grada, ispod čije piste je bio jedini protok hrane i lijekova u prokopanom tunelu koji je i danas čudo otpora, uputi poruke o „spašavanju života, pomirenju, prijateljstvu, suživotu“. Kosti poginulih boraca danas su se prevrtale na svaku njegovu rečenicu.

Adekvatnog odgovora nije bilo. I dok je Komšić pokušao umanjiti štetu spominjući spašavanje ljudskih života, puno je onih koji su prozreli Vučićevu igru koju je savršeno režirao. Ne znam je li Komšić citirao Kur’anski ajet o spašavanju života, ili Vučićevu izjavu o ‘ubijenih sto muslimana za jednog Srbina’.

Skrušeno i pomirljivim tonom Vučić je negirao da je riječ o bilo kakvoj dominaciji, čak je pozvao BiH da traži vakcine koje hoće ako sumnja u kvalitet ovih današnjih, i da će ih on dostaviti. I opet ispade Vučić mirotvorac, a mi još i nezahvalni.

Ali ruku na srce, kako biti zahvalan čovjeku koji je u julu 1995. kada je u Srebrenici počinjen genocid kazao: „Ubijte jednog Srbina mi ćemo 100 muslimana“. Kako taj Vučić i ovaj današnji mogu biti prijatelji BiH, njenim građanima. Možda su o tome trebali malo više razmisliti Šefik i Željko prije nego što su izrazili najdublju zahvalnost i priznali potpunu nesposobnost, ne kao članovi Predsjedništva, već kao dio vladajuće politike u zaštiti građana i ljudskih života.

U ovoj prilici trebao nam je onaj Željko koji će reći: „Makar dobili po prstima i završio u zatvoru, ali vakcine se moraju nabaviti.“ Obraz koji je toliko puta nudio zakazao je u ovoj situaciji. Od Šefika nismo puno ni očekivali, ali ne i rečenicu: „Dosta je jalovih rasprava, treba da relaksiramo odnose“. Kako ih relaksirati kada Srbija ne priznaje agresiju na BiH, genocid u Srebrenici, 1.601 ubijeno dijete Sarajeva, ne priznaje presude međunarodnih sudova.

Današnjim činom Vučić se postavio kao lider regiona, ne samo kada je riječ o nabavci vakcina, već i u ekonomskom i svakom drugom smislu. Čak je pozvao da BiH i Srbija nastupe zajedničkim glasom prema EU. Vučić je jasno poručio da ga ne zanima šta će mu Brisel reći, ali BiH nije u takvom položaju.

Da li je i to jedna od igara srbijanskog predsjednika, uvući BiH u konflikt sa EU u vrijeme kada je BiH i njenim građanima potrebna stabilnost i jačanje EU i NATO integracija.

Sve smo ovo i sami zaslužili, jer godinama biramo iste politike koje nas vuku na dno svjetskih ekonomskih lista, a ‘hrane’ nas nacionalnom brigom i konstitutivnošću. Pa sad ćemo svi konstitutivni i Bošnjaci i Hrvati i Srbi posramljeni u Evropi sa 10.000 doniranih vakcina ostati slijepa tačka, a pristadosmo biti maskota mirotvorca iz Beograda.

(TIP/Nap/Autorica: Amra Vrabac)