Gledanje u ekrane izaziva ovisnost: Kako djecu odviknuti od toga

22.10.2020 09:24
 

Junk tech je izraz za upotrebu tehnologije koja ima malu intelektualnu i međuljudsku vrijednost. Tipično dolazi u obliku digitalnih ‘grickalica’ koje ne zahtijevaju nikakav kognitivni napor.

Ovisnost o društvenim mrežama nije neuspjeh roditeljstva. To je značajka tehnološkog napretka.

“Smiri se, mama, pretjeruješ. Gledanje televizije jednako je loše”, viče moja kći dok molim nju i njezina brata da odlože mobitele na samo pet minuta.

“Moja kći vidi kako sam uznemirena i okreće mi očima, a čini se da se tako ponaša većina 12-godišnjaka”, piše Belinda Parmar, majka dvoje djece, britanska poduzetnica i aktivistica.

“Pokušavam je uvjeriti da bezumno listanje Instagrama satima nije dobro za nju. Objašnjavam da su neograničene društvene mreže opasne, isto kao da možete pojesti Big Macova koliko god želite, u bilo kojem trenutku: na kraju se osjećate bolesno i prazno iznutra. Na isti način na koji moja kći pazi koju hranu stavlja u svoje tijelo, želim da pazi i na ono čime hrani svoj mozak. Ja to zovem ‘junk tech'”, objašnjava Parmar.

Junk tech je upotreba tehnologije koja ima malu intelektualnu i međuljudsku vrijednost. Tipično dolazi u obliku pakiranih digitalnih ‘grickalica’ koje ne zahtijevaju kognitivni napor. Beskrajno listanje koji se nastavlja poput jame bez dna. Stalni tok pasivnih izlaza, bezumno lutanje onim što su ljudi doručkovali, nezasitna provjera lajkova, komentara i oblika odobrenja čine nas gladnima za daljnjom pretragom, piše 24sata.hr.

Kako upravljati s vremenom provedenim za ekranima?

“To je tehnologija koja je ‘napravljena’ za našu djecu; u tom su procesu pasivni – kaže Anne Etchells, ravnateljica osnovne škole sv. Aidana u sjevernom Londonu. Etchells vodi kodirani program za malu djecu. To je aktivno, kreativno okruženje koje je u suprotnosti s ‘pasivnim načinom na koji se neka djeca bave tehnologijom izvan učionice'”, kaže ona.

Paralele između junk tehnologije i industrije brze hrane su jako očite. Oboje ciljaju na najugroženije u društvu: našu djecu. Oboje manipuliraju – jedan sretnim obrocima, jezivim maskotama i svijetlim bojama, drugi profinjenim tehnikama poput beskonačnog listanja, slanja poruka i značajki automatske reprodukcije. Obje industrije plivaju u gotovini, brza hrana procjenjuje se na 648 milijardi dolara, a predviđa se da će tehnološka industrija doseći 5,2 milijarde dolara do kraja 2020. godine.

Jasne su emocionalne paralele i njihovi učinci na mentalno zdravlje. Jedenje previše prerađene hrane za koju je poznato da potiče stanja povezana s depresijom (jedno istraživanje, koje su proveli istraživači sa Sveučilišta Manchester Metropolitan na oko 100.000 sudionika, pokazalo je su oni koji su imali najlošiju prehranu imali puno veću vjerojatnost da imaju simptome depresije u odnosu na na one koji su se zdravije hranili).

Isto tako, pretjerana upotreba društvenih mreža može negativno utjecati na mentalno blagostanje. Studija istraživača sa Sveučilišta Pennsylvania otkrila je da je ograničavanje upotrebe Facebooka, Instagrama i Snapchata na 10 minuta dnevno dovelo do značajnog smanjenja usamljenosti i depresije. U međuvremenu, istraživanje UCL-a pokazuje da je 38 posto teških korisnika društvenih mreža (pet ili više sati provedenih na društvenim mrežama dnevno) pokazivalo znakove ozbiljnije depresije.

Za razliku od previše vidljivih učinaka loše hrane, ne možete vidjeti učinke junk tehnologije na mozak. A ono što otežava je to što je ovo borba u kojoj su ‘kolovođe’ uglavnom skriveni od pogleda vlada i javnosti. Iako su sastojci pilećih nuggetsa javno dostupni, algoritmi i istraživanja iza značajki dizajna koji nas potiču da se navučemo na platforme nisu dovoljno otvoreno podijeljeni.

Tristan Harris, bivši etičar dizajna u Googleu, opisuje svoje bivše poslodavce kao ‘digitalne Frankensteine’ i objašnjava kako ciljaju naše ljudske slabosti. U dokumentarnom filmu The Social Dilemma, Harris detaljno opisuje kako su neke značajke dizajna, poput značajki kontinuiranog listanja i osvježavanja zajedničke mnogim aplikacijama društvenih mreža, a proizlaze iz industrije kockanja i koriste se u automatima koji su dizajnirani da zadrže ljude i da se vraćaju po još.

Pa što možemo učiniti da se odmaknemo od junk tehnologije? ‘Rješenja treba ugraditi u tehnologiju’, kaže Henrietta Bowden Jones, koja vodi NHS Nacionalni centar za poremećaje u igrama, koja pruža liječenje problematičnim igračima u dobi od 13 do 25 godina.

“Dolazimo do mjesta gdje više nije prihvatljivo kriviti pojedinca, posebno ako je ranjiv, za ovisnost o tehnici ili igrama”, kaže ona. Neke ideje uključuju ugradnju mehanizama u uređaje ili platforme zbog kojih se automatski isključuju nakon dva sata ili algoritam koje otežava daljnje trošenje novca u aplikaciji. Problem je u tome što tehnološkim tvrtkama vlada profitni model izgrađen na tome da plijeni više naše pažnje za prodaju oglašivačima. Dizajn platformi tako da ograničavaju vrijeme koje provodimo na društvenim mrežama sasvim je suprotan ovom modelu.

Ne postoji službeno tijelo koje regulira tehnološku industriju, a samoregulacija očito ne djeluje. Početno mjesto bilo bi naplatiti 1 posto naknade za proračune za istraživanja i razvoj svake od tehnoloških tvrtki (Alphabet, koja je Googleova matična tvrtka, potrošila je 26 milijardi dolara samo na istraživanje i razvoj u 2019.) i upotrijebiti novac za financiranje neovisnog istraživanja mentalnog zdravlja i klinika, poput one koju je vodio Bowden Jones.

Također bilo bi dobro da svaka škola ima suosjećajnog i tehničkog službenika, čiji je jedini fokus i stručnost odnos koji naša djeca imaju s tehnologijom. Njihova bi uloga bila educirati našu djecu o tome kako i kada se njima manipulira i kako uočiti ‘otmičarske’ tehnike koje bi vašem prosječnom 12-godišnjaku mogle biti skrivene (stvarnost je ta da ih većina roditelja ne može uočiti).

To su intervencije za koje će trebati vremena i lobiranja. Ipak, danas postoje neki načini za upravljanje tehnologijom naše djece. Jedno od rješenja je prijava na platforme koje vaša djeca koriste kako bi shvatili što i kako rade. I važno je započeti razgovor s njima o tome s čime hrane svoj mozak.

Čak su i Bill Gates i Steve Jobs djeci ograničili vrijeme na ekranima. To je najbolji pokazatelj da bismo i mi trebali. Baš kao što ne bismo dopustili svojoj djeci da jedu 10 Big Macova dnevno, zašto im dopuštamo da provedu 10 sati buljeći u svoje ekrane?, piše The Guardian.

(TIP/Foto: Shutterstock)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.