Dragan Bursać: Tijelo silovane djevojčice pita zašto?

16.08.2020 05:41
 

Tog 2. juna 1992. godine heroj Muharem Sinanović sa svojom malobrojnom četom oslobodio je koncentracioni logor Liplje kod Zvornika. To je jedini oslobođeni logor na teritoriji Bosne i Hercegovine. Što će reći, oslobodioci su ušli na polje zla koje četnici nisu stigli sakriti.

I zaista, bio je to početak evidentiranja užasa koje su monstrumi u manje od mjesec dana izveli na tom mjestu nedaleko od Zvornika.

Muharem sa oslobodiocima iz redova Armije BiH ulazi u jednu kuću pored osnovne škole, ne znajući šta se tu dešavalo. Gleda polugolu djevojčicu od 12 godina kako leži na krevetu. Valjda spava. Muharem je pokriva nekakvim ćebetom dok mu ruka drhti. Dijete se ne miče. Ne, ne spava. Djevojčica je mrtva. Podlegla je silnim ranama od zlostavljanja, od silovanja. Od iživljavanja zvijeri.

Silovanja žena i muškaraca

I tad se Muharemu pokazuje sav užaz, sav arhipelag zla na jednoj maloj lokaciji. Nekoliko kuća, jedna osnovna škola, masovna grobnica i mržnja do neba. Eto to su bile kulise logora Liplje, to su bili obrisi zaseoka u kome su za neviđeno kratko vrijeme provedene nezamislive torture nad nevinim ljudskim bićima. Samo zato što su se drugačije zvala.

U Liplje su dovođene žene, djeca, cijele familije. Potom su razdvajani odrasli muškarci od žena i djece. Sa odraslim muškarcima bilo je dječaka mlađih od 13 godina. Spavali su na školskim klupama, po podovima i hodnicima. U toalet nisu mogli. U pauzama mirovanja, ako su to pauze, muškarci su izvođeni iz učionica, prebijani su, mučeni najsvirepije, a mnogi od njih su bili i silovani.

Svjedokinja N.N. tako kaže da je joj očuh silovan pred njom i njegovim kćerkama. I to je bila redovna, česta i masovna pojava. Četnici silovatelji nisu razdvajali žene od djece i muškaraca. Silovali su i seksualno zlostavljali kad i koga su stigli.

Onda dodaje: “…Ja sam mogla brojati do 6-7 puta i onesvijestila sam se.

Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali. To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri.”

Masovna grobnica pored škole

Silovanja i ubijanja, bila je to svakodnevnica zloglasnog Liplja. A za one koji nisu mogli preživjeti tu paklenu posljednju sedmicu od 25. maja do 2. juna, kad je Liplje oslobođeno, tu pored škole napravljenja je i masovna grobnica. Tek tako -kao da je riječ o nekakvim balvanima, a ne ljudima.

Mnogo godina kasnije, mještanin Liplja Sead Brkić za RSE će reći: “Zamislite da je jedno dijete, s nepunih 14 godina, za jedan ili dva dana izgubilo i majku i oca. I odmah nakon toga i samo bude ranjeno. Užasni su to zločini koji su ovdje učinjeni. Kada smo se vratili, vjerujte, kosti su bile gole ovuda. Ja sam ih gledao.”

Osim ubijanja, silovanja i mučenja, četnici su sprovodili najgnusnije metode zatrašivanja – izvodili su djecu i žene na klanje, stavljali im noževe pod vratove pa ih vraćali nazad. I tako danima, noćima… Muškarce su samo ubijali. Opet, tek tako. Bio je to pakao na Zemlji pored Zvornika, pakao o kojem se i dan danas tako malo zna.

Metak kroz majčinu glavu do dječije ruke

A u tom paklu, u tom arhipelagu užasa, izdvaja se priča Safeta Ćormejića, koji je u logoru izgubio oca i majku. Nije ih izgubio – ubijeni su. A on, dječak od 13 godina, po sopstvenom priznanju preživo je uz pomoć čaše vode i jedne kocke šećera.

Otac je ubijen u logoru, a majka u pokušaju bijega iz logora, kad je svojim tijelom spasila Safetov život.

Za BIRN BiH, Safet svjedoči o ovom strašnom zločinu:

“Kada smo krenuli bježati, oni su počeli pucati na nas. Mama je legla preko mene, da me zaštiti, i metak je nju pogodio u glavu. Njoj je razneseno pola glave, a metak je mene pogodio u ruku. Ja sam pao i nakon 20 minuta, kada sam malo došao sebi, vidio sam mamu kako leži na mojim nogama.”

I to je samo jedna priča, samo jedna sudbina od njih više od 400 sličnih. Naime u logoru je bilo zatočeno namanje 460 žena, djece i civila muškaraca. Pretpostavlja se da ih je u jednoj sedmici ubijeno najmanje 30.

Ali nije to ono najgore, ako mislite da jeste.

Zločinci se i danas smiju oko kuća žrtava

Ne, zaborav i nekažnjavanje su najgori. Neljudi koji su stvoriliu ovo zlo zvano logor Liplje nikada nisu odgovarali. Ni po komandnoj ni po izvršnoj odgovornosti. Nikada niko.

Svjedoka je sve manje. Bilologija čini svoje. Pored toga, veliki broj ljudi ne želi da priča o torturama koje su preživjeli i to je razumljivo.

A zločinci? Ne samo da su na slobodi, nego se šetaju pored Liplja koje je povratničko mjesto u zvorničkoj opštini. Nosaju kokarde, provociraju i smiju se. Dabome, nekažnjeno.

Preživjeli logoraši zapravo nakon svega imaju utisak da su oni i dalje zarobljeni, kratkom rukom pravde i nezainterosovanošću cijele zemlje.

A tijelo mučene, silovane, pa ubijenje djevojčice od 12 godina koje je Muharem Sinanović pokrio tog 2. juna 1992.  godine i dalje lebdi nad nama i pita – Zašto????

Da se nikada ne zaboravi!

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Dragan Bursać/Foto: Akos.ba)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.