Sanja Hajdukov: Život može da prestane samo kad majčinske ljubavi nestane

08.07.2020 10:21
 

“Nije došao” i dalje nosi u sebi pritajenu nadu koja dolazi u snovima, u noćima, kada prođe neko sličan.

Dijelila sam prostor sa Rabijom, našom psihologinjom i sticajem okolnosti slušala njene razgovore s pacijentima. Bilo je to ljeto ‘95, kada su kroz kancelariju naše humanitarne organizacije prošle hiljade supruga i majki Podrinja.

„Smjestili su me na aerodrom Dubrave, tu sam sa sestrom, svekrvom i kćerkama. Sin mi je ostao na putu.“ Za njom je druga davala podatke: „Tu sam, u Tuzli u đačkom domu, sa ženama, a muž nije došao. I braća“ To „ostao na putu“  i „nije došao“ bilo je uvijek rečeno nekako sa sjetom, kroz grč i stegnuto grlo. Sadržavalo je puno nadanja, lažnog uvjeravanja samog sebe. Nije došao, al’ doći će! Često su Rabiji tvrdile: „Al’, on će sigurno doći. Eto, neki dan je komšija došao. I moj sin će doći.“ Istovremeno, svakoj od njih u pogledu sam mogla vidjeti kako promiče neka nevjerica, neko odagnavanje pomisli da je taj ostanak na putu možda kraj. I danas, 25 godina kasnije, rijetko koja ima snage da izgovori neke druge bolne riječi. „Nije došao“ i dalje nosi u sebi pritajenu nadu koja dolazi u snovima, u noćima, kada prođe neko sličan, neko ko sada ima 45 ili 50, a izgledao bi baš tako, samo da je došao… a nije.

Sejdefin osmijeh

A za mene je Srebrenica do tada bio zapravo Sejdefin osmijeh, njen veseli kikot, plava lokna i bijela suknja na volane koji su poskakivali dok je utrčavala u amfiteatar. Ljude iz Srebrenice, Miljevine, Kaknja, Breze, Zenice, Prijedora… upoznala sam kada su došli na studij našeg Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli, tih kasnih osamdesetih. Pričali su nam o svojim očevima koji su mahom bili rudari, pominjali su mjesta i rudnike o kojima ćemo učiti. Tako smo njihova lica povezivali sa imenima rudnika koji su ih mahom stipendirali, Sase, Raspotočje, Ljubovija, Omazići… Sejdefin otac nije bio rudar, nego obućar i pričala nam je kako ćemo doći kod nje da vidimo kako je lijepa Srebrenica i kako će nas voditi u Banju Guber na ljekovite izvore. Falila mi je to ljeto kada je otišla kući za raspust. U septembru se pojavila sa loknama, volanima, zvonkim osmijehom i rekla: „Došla sam da podignem dokumenta, udajem se“. Nedugo zatim, mi smo išli u studijsku posjetu rudniku Sase, Srebrenici i Banji Guber. Išli smo na poznati izvor ljekovite vode po imenu Ljepotica, gdje je pisalo da će uvijek biti lijepe djevojke koje se na tom izvoru umivaju. I mi smo se umivale, dok su nam muške kolege govorile kako je to zapravo inženjerski nelogično, jer ona koja je lijepa je svakako lijepa, a koja nije, sigurno od jednog umivanja neće postati ljepša. Prava je šteta što mi ta lepršavost nije jedina uspomena na Srebrenicu.

Strah za one što su ‘ostali na putu’

Tutanjao je rat u Bosni i ja sam se bojala za moje kolege, tek diplomirane inženjere, da nisu „ostali na putu“, probijajući se do Tuzle, kroz podrinjske šume. Slušala sam sestre, majke, supruge kako Rabiji opisuju svoje muževe i sinove. „Svi u selu znaju kako smo živjeli, pazio je i mene i djecu, kućili smo se, platu je donosio, izlili smo temelje pored svekrove kuće, trebali smo ovo ljeto zidati…“ „Ničiji sinovi nisu kao moji, uče, slušaju me, rade na zemlji, pomažu. Mlađi će mi na jesen u Tuzlu na fakultet.“ To su bile najčešće priče. „Draga Rabija, pa ja nisam ni znala kako se u Podrinju dobro živi. Vidiš kako su tamo ljudi nježni i pažljivi, svi se vole, raduju, puno rade i grade”, govorila sam njoj, u poslu iskusnoj. “A vidiš li ti ovih naših Tuzlanki, one govore: ‘vara me, pije, prznica, neće da radi'“.

„To je čežnja, u paničnom strahu se bude najbolje emocije, vide najljepše slike. To iz njih govori iskonska želja da sve vrate na staro, da opet sve bude dobro i da budu skupa. Ljudi svugdje imaju iste poroke i vrline“, učila me Rabija.

Nada i čežnja

Tog ljeta vrelog ‘95 sam i ja postala majka i svijet je dobio nove boje i mirise. Granate su zasipale bolnicu te noći kada sam postala majka i rekli su da odmah moramo kući ujutro, da ne izginemo s bebama, nas 40 porodilja. Nikad se u Tuzli nije rađalo kao te ‘95., govorili su. Ja se nisam plašila ničeg. Ja sam postala majka i bilo mi je bitno samo da traje taj osjećaj. Ne mogu umrijeti dok je ovoliko ljubavi u meni, mislila sam.

Oni koji su tog ljeta ostali na putu nisu nikada došli. Počela sam da radim sa međunarodnim ekspertima koji su započeli proces ekshumacija u BiH i ponovo sam viđala iste majke, kćerke i supruge koje su tražile svoje. I dalje, čak godinama kasnije u njima je bujala nada da će se desiti neko čudo. „Nije on ovdje u ovoj jami, sigurno je negdje zarobljen, pa će doći.“ A svi smo znali da nije zarobljen i da njen bol zamućuje konfliktna nada da će se odjednom pojaviti svjetlost i da će nestati sva bol, on, njen sin, ili brat ili muž će zapravo doći, ipak će doći i sve će biti samo grozna noćna mora. Ali to se nije dešavalo. Tuga je ostala zauvijek prisutna u svoj svojoj groznoj težini. Da bi uspjeli u poslovima identifikacija posmrtnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama i šumama na brdima iznad Podrinja, gdje su na površini tla pronađeni oni koji su krenuli, ali nikada nisu došli, tražili smo od majki i supruga da opišu u čemu su njihovi muškarci bili i kakve su predmete sa sobom imali u vrijeme kada su ih vidjele zadnji put. „On je imao plave pantalone, a na zadnjem džepu malu zakrpu, koju sam mu napravila smeđim koncem, jer nisam imala plavi. U džepu je nosio čakijicu i sliku mene i djece, a džep mu je bio malo poderan. Košulju kariranu, a on lijep, visok, ja plačem, on govori: ‘Čuvaj djecu, vratiću se ja+. i još mu dodam bijelu maramicu i u onu krpu šarenu zamotam malo hljeba.“

Kako se svih detalja ovako sjećaju?, pitam opet psihologinju, ovaj put Saru, Amerikanku. “To je čežnja”, reče mi ona. Tuga te senzacije pojačava. Iz godine u godinu se pojačavalo. Pitala sam mnoge za Sejdefu, nisu znali.

Vapaj za nestalima

Ja sam postala majka tog ljeta kada su hiljade majki Srebrenice prestale to biti. Godine prolaze, a fantazije se pletu. On bi sada imao 50, ili 45. A tada je imao samo 20. Prošlo je užasnih 25 godina, tuge, čekanja da se vrati onaj koji nije došao. U srcima majki, kćerki, supruga nije se promijenilo ništa. Poznajem mnoge, sretnemo se, sjećaju se dana kad smo se viđale kroz moje poslove i njihovu muku. Pitaju za moju kćerku kojoj je sada 25. „Dobro je“, kažem i pazim da nam se pogledi ne sretnu. Pričala bih više, ali ne želim da moja radost prkosi njihovoj tuzi. Jer znam da je tuga vječna, kao što je ljubav vječna.

Prošlo je 25 godina kako majke Srebrenice šalju vapaj za svojim nestalima. Da mi, koji to nismo doživjeli zastanemo, da razmislimo, da nam kažu da njihovi sinovi nisu došli tog jula ‘95.,  ali da su žive one koje su njima dale život i da taj život može da prestane samo kad majčinske ljubavi nestane. I da poruče onima koji bi s tim trgovali da nemaju pravo na njihovu tugu! Mnoge i dalje ne daju reći da je ubijen ili poginuo. On je naprosto ostao na putu i to traje. Dok god ima puta u njihovim mislima ima i njega, dobrog sina, vjernog muža, brižnog oca.

Stiže nedavno zahtjev za prijateljstvo. Taj osmijeh, to plavo oko, 30 godina proteklih nije promijenilo njenu ljepotu. Javila se Sejdefa. Lijepa kao izvor Ljepotica. Kakve šteta što to nije moje jedino sjećanje na Srebrenicu.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autorica: Sanja Hajdukov)

Jedan komentar na Sanja Hajdukov: Život može da prestane samo kad majčinske ljubavi nestane

  1. Alienist

    15. 07. 2020. - 14:13

    Strašno… znači, sva ona djeca koja rastu bez majčine ljubavi (ološ, prostitutke, psihopate…) ne treba da žive?

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.