U Tuzli završio gimnaziju: Godišnjica rođenja pisca Derviša Sušića

03.06.2020 15:33
 

Derviš Sušić je rođen 3. juna 1925. u Vlasenici, gdje je završio osnovnu školu. U Tuzli upisuje i završava gimnaziju, a zatim Učiteljsku školu u Sarajevu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Sušić se priključuje partizanima. Napušta okupirano Sarajevo i sa grupom drugova iz Gajretovog internata u februaru 1942. godine dolazi u Foču i biva raspoređen u Prvu proletersku brigadu. Predratne, ratne i poslijeratne prilike ostavljaju dubok trag na djela Derviša Sušića. Nakon rata je radio kao učitelj u Srebrenici i Tuzli, zatim je bio novinar “Oslobođenja”, “Zadrugara”, povremeno saradnik drugih listova, dramaturg i kućni pisac u Narodnom pozorištu Tuzla, te upravnik Narodne biblioteke u Tuzli i društveno-politički radnik u Sarajevu. Najvažnija djela su mu: “Ja Danilo”, “Uhode”, “Pobune”, “Hodža Strah”, “Nevakat”, “Čudnovato”, a od dramskih tekstova najznačajniji su: “Ja Danilo”, “Jesenji cvat”, “Veliki vezir”, “Teferič”, “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”… Kada je riječ o filmu i televiziji, Sušić je napisao scenario za igrani film “So”, i scenarije za filmove “Stijena” i “Bijeg”, kao i scenarije za TV-serije: “Odbornici” (6 epizoda) i “Tale” (8 epizoda). Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Derviš Sušić je dobitnik Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Umro je 1. septembra 1990. u Tuzli, a sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu. Biblioteka u Tuzli u kojoj je Sušić bio upravnik, od 4. aprila 2002. godine nosi njegovo ime: Javna ustanova Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“.

Tim povodom održana je svečanost na kojoj je afirmativni govor o Sušiću i njegovom stvaralaštvu održao pjesnik Abdulah Sidran:

U rasponu književnih rodova žanrova od pripovjetke i drame, preko romana („suvremenog“ i „historijskog“), do publicistike i televizijskim „jezikom“ određenih umjetničkih formi tv – drame i tv- serije – Sušić je svugdje, ama baš svugdje, nizao bisere, O vrućoj i žestokoj savremenosti, najsnažnije je govorio u tobože (ko đoja) „istorijskim“ romanima („Uhode“, „Hodža – strah“ – „Nevakat“). U svojim ranim djelima („Ja, Danilo“, „Danilo u stavu mirno“), u kojima se svaka rečenica doslovce „pušila“ od vrelina svakodnevne aktuelnosti – izatkao je karaktere i likove čija snaga, uvjerljivost i važnost apsolutno prekoračuju granice vremena. To je bosanski čovjek, iz hiljadu i petstote jednako kao i hiljadudevetstopedesete godine, i jednako (malo na žalost, malo na sreću) kao današnji i budući naš bosanski čojo.1

U sklopu bošnjačkog književnog stvaralaštva, upravo je Derviš Sušić bio onaj autor koji je svojim književnim radom nagovijestio konačno raskidanje sa estetikom koju je kao imperativ nametao društveni sistem kroz svoje ideološke okvire. Kroz iskustvo svoga junaka Danila

Lisičića, Sušić stvara novu prizmu posmatranja svijeta oko sebe, te preko autoironijskog humora de facto ismijava sistem koji je dotad zahtijevao samo idealizaciju i odu svome savršenstvu. Danilo će preko svojih monologa, po prvi put glasno i satirično progovoriti o paradoksima društvenog uređenja.

Upravo je humor koji se artikuliše kroz samoironiju Sušićevo najjače spisateljsko sredstvo, a ono je istovremeno i najbezbolnija vrsta ideološke pobune koja se uvijek može oprostiti. Ali, ma koje vrste ona bila, pobuna je ipak pobuna.

Zbog toga treba izdvojiti značaj koji Sušić pridaje Bosni i bosanskom čovjeku, te njegovom problematičnom identitetu čija je antinomičnost, prema mišljenju Sušića, posljedica različitih povijesnih nastojanja i utjecaja proizašlih iz mnogobrojnih pokušaja da se ovaj identitet odredi iz perspektive drugih naroda, te posebno kroz prizmu monokulturnih obrazaca i etno-centričnih i gotovo uvijek redukcionističkih narativa koji su svojstveni kulturno-političkim ciljevima velikih imperija Zapada i Istoka.

Ovo prizivanje tradicije utemeljene u specifičnoj duhovnosti doslovno će zaposjednuti Sušićev književni rad, polazeći od Uhoda, Pobuna, zatim romana Hodža strah, Nevakat, pa sve do njegovog posljednjeg literarnog ostvarenja simboličnog podnaslova Kazivanje o razlici. Osvješćivanje značaja i važnosti kulturne baštine i specifičnosti tradicije kao konstitutivnih elemenata identiteta bosanskog čovjeka otkriva Sušićevu namjeru da se o problematici ovog kulturnog identiteta pokuša govoriti iz perspektive koja neće biti uvjetovana dominantnim paradigmama koje su povijesno oblikovale njegovo određenje.

U jednom razgovoru za TV Sarajevo krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, Sušić upućuje na afirmaciju književnosti Bosne i Hercegovine, pa kaže:

A to šta mislim o životu… O njemu u meni, o meni u njemu. Pa, treba malo pogledati u one vode, pa upitati njih. Jer one pronose vrijeme, a vrijeme ljude i gradove. Pa sve to skupa oni natalože na onim svojim ušćima povijesti i zaborava. Tamo se sliježu ljudske sudbine. Iza čovjeka ostane neka krpica dobrog djela, stih neki, most, podvig obraza, milosrđa, hrabrosti, pa i to na kraju prekrije vrijeme i odnesu te iste vode ka velikim ušćima. A čovjeku, nekim grdnim slučajem bačenom u vasionu na ovu zemljicu, ne preostaje ništa drugo, nego da se i tom vremenu i tim vodama, tim maticama uprkos bori za bolje, živi za ljepše i da taj svoj ljudski barjak pronosi sa što više ponosa, jer po mom mišljenju, nade ima samo uzvodno od datog.

U ovom tekstu ću se pozabaviti samo jednim manjim dijelom bogatog stvaralaštva Derviša Sušića, Talom u TV-seriji “Tale”. Da bi se jasnije shvatila konstrukcija lika i uloga koju taj lik ima u TV-seriji, prvo bi trebalo shvatiti njegovo mjesto u usmenoj književnosti, a potom u književnim djelima Derviša Sušića, jer je Tale iz TV-serije tipični primjer Bosanca koji se nalazi u raskoraku između tradicije i ideologije.

Kao atipičan lik, Tale je Sušiću bio motiv kojem se vraćao u više svojih djela i kojeg je reinterpretirao u različitim formama. U svim tim djelima Tale i dalje ostaje vezan za tradiciju iz koje je preuzet, ali ga kao narodnog junaka Derviš Sušić povezuje i sa svakodnevnicom u kojoj je živio i pisao. Književno stvaralaštvo Derviša Sušića nastaje u ideološki opterećenom periodu, koji je u potpunosti obilježen okvirom postratnog vladajućeg sistema. Sušić prepoznaje i koristi potencijal epskog junaka Budaline Tala kojeg potom koristi kao sjajno sredstvo za slikanje stanja u Bosni i Hercegovini. On Tala uvodi u svoju pripovijest, a kasnije i u dramski tekst o Hasanu Kaimiji, te tako čuvenog epskog junaka reinterpretira u skladu sa novim okolnostima i mijenja onu vizuru prošlosti prikazanu u epskim pjesmama. Sušić je kroz analizu ne samo društvenih i historijskih prilika u tadašnjoj državi, nego i kroz analizu temperamenta i naravi naroda, nepogrješivo znao da će Tale biti dobar ilustrator društvenog stanja i vrelo inspiracije za generacije pozorišnih i filmskih stvaralaca koji dolaze. Stoga bi danas bavljenje, i ovim likom i Sušićevim djelom, moglo pomoći da podsjetimo na njihovu vrijednost .

Lik Tala, kod Derviša Sušića je samo jedan od aspekata njegove sfere interesovanja koji nam danas mogu osvijetliti odnos prema tradiciji. Mnogi likovi Derviša Sušića u sebi nose izvjesnu notu pobune, a zanimljivo je da su svi svjesni svoje bosanske pripadnosti koja podrazumijeva i pripadajući teret bosanskog čovjeka, koji nosi kroz historiju a vala i danas.

Kako kroz seriju Tale, tako i kroz svoje Bilješke uz roman o Talu – Parergon, Sušić navodi gledateljstvo i čitateljstvo da se, bez obzira na pripadnost naciji, otrijezne od zanesenosti onim izdajničkim porecima koje su sile Osovine uvodile u svoju družbu. On se kroz Tala bori i protiv Hitlera lično, ali i protiv Hejlage koji je sve do kraja rata u varošanskoj Kahvi držao Pavelićevu sliku, protiv vojvode Djerovića, Alojzija Omaka. U seriji naravno nisu pošteđeni ni nositelji funkcija u novom – komunističkom sistemu. Scenario serije „vri“ od takvih primjera kao što su: Ljepotica, Inspektor, Bajro… Bez obzira na evaluaciju Tala, bez obzira na Parergon, ne možemo a da ne potvrdimo da su upravo ova serija i ovaj Sušićev junak doveli do kritičkog sagledavanja jednog segmenta naše historije oko kojeg se i dan danas lome koplja.

Derviš Sušić nam kroz Tala poručuje da svaki čovjek ima autonomiju volje i da je u svakom svom činu čovjek suočen sa izborom. On uz pomoć Tala, sina hećima Bećira, zapravo slika zgode i nezgode jednog klasno i nacionalno neopterećenog Bosanca u zanimljivom isječku jugoslovenske historije koji je bio preloman za daljnji razvoj ne samo socijalizma, nego i za nastanak kapitalizma i višestranačja devedesetih godina prošlog vijeka na ovim prostorima.

U seriji Tale radnja nije slučajno smještena u poslijeratni period. U tom kontekstu lik Tala biva oslobođen epskih i ideoloških vrijednosti i u takvim okolnostima autor ga predstavlja kao osnovnog nosioca radnje. Nije slučajno što se u osmoj epizodi serije Tale, kao glavna karakterna osobina lika naglašava da je on melanholik. Jer, Sušićev Tale je u ovoj seriji od Budaline iz epske tradicije prerastao u čovjeka sa viškom historijskog iskustva, u čovjeka koji je previše dobro upoznao ono što rat i razne ideologije koje se na ratu zasnivaju izvlače iz ljudi.

Sušićev Tale, zapravo, predstavlja sublimaciju svih karakteristika junaka iz epske narodne predaje, a istovremeno zrači duhom modernog čovjeka smještenog između istoka i zapada. On nudi sliku čovjeka koji se bez obzira na okolinu beskompromisno bori za svoje ideale.

Tale je borac u tek oslobođenoj zemlji. Kroz osam epizoda tv-serije jasno uočavamo metamorfozu lika koji je predstavljen od heroja do nekoga ko se ne snalazi najbolje u novim poslijeratnim društvenim okolnostima. Tale nije patetično idealizirani lik borca – naprotiv. Lik kroz sve faze prolazi na satirično – sarkastičan način, koristeći kratke i jasne replike koje su prirodne i funkcionalne jer sadrže samo ono bitno. Lik Tala nosi ideju i etičku normu revolucije, kao i ogroman entuzijazam i požrtvovanje što ga u situacijama u kojima se nalazi košta gotovo i života. Tale je mnogo kompleksnija ličnost nego što to djeluje na prvi pogled. Iako ostavlja dojam odanosti i poslušnosti, u biti je bundžija koji reaguje i na svoju štetu u situacijama u kojima spoznaje nepravdu.

Ne možemo a da se ne zapitamo šta bi bilo da Sušić nije napisao Tala i Parergon. U slučaju da on nije napisao ova dva djela, Bosna i Hercegovina bi ostala uskraćena za djela koja oslikavaju historijske prilike u jednom vremenskom okviru i koja izlaze iz zone komfora poslijeratne književnosti i kreću u neku “osmu” ofanzivu, u nadi da će se izboriti za riječ, za mišljenje, za stav…

Tale ulazi u partiju iz inata i potrebe da se bori protiv svih, uključujući i samog sebe, pa i same partije ako je potrebno. Kod njega nema pritiska i nema žaljenja, on hrabro i polako korača kroz život s obje noge na zemlji, okružen ljudima koji ga ili vole ili ne vole On nije pristupio partiji niti partizanima iz koristoljublja, već iz potrebe da se bori za nešto više i nešto bolje.

Sušićev Tale, iako mudar lik, jednostavno nije sposoban da shvati kakvi ga ljudi okružuju i on za njih ne mari i pred njima slobodno djeluje i iznosi svoje stavove. To je zapravo i najveći razlog njegovih zatvorskih “odmora” i ostalih problema na koje nailazi. No, kao pametan i mudar čovjek, on uči na svojim greškama i svaki naredni put prema ljudima u svom okruženju demonstrira stav kakav zaslužuju.

Tale, kao moderan čovjek novih shvatanja i svjetonazora je vezan za tradiciju kroz povratak svome domu, u svoju varoš i kroz poštivanje svog rahmetli oca. On jedino ostaje bez riječi i nema povratne ironične komentare na savjete i poruke svog oca, koji mu s vremena na vrijeme “dođe u posjetu”.

S druge strane, Tale postaje i djelimični zarobljenik ideologije kroz svoje učešće u narodnooslobodilačkoj borbi. Ipak, mnogo mu je lakše da savlada novu ideologiju protiv koje se u više navrata i bezuspješno bori. Svaki put kada je išao protiv ideologije, odnosno protiv okova novog sistema završio bi kao zatvorenik. Iako više puta naglašava da je u komunističku partiju ušao iz inata i iz potrebe za borbom, on ipak djelimično prihvata tu ideologiju jer shvata da se unatoč svojim dosjetkama i marifetlucima ne uspijeva izboriti sa ovim novim društvenim poretkom.

Tale je i svojevrsna riznica narodnog humora, mudrosti i ironije, ali unatoč tim pozitivnim osobinama on prolazi golgotu i najveće muke, sa kojima se rijetko ko susreće. Tale u TV-seriji prelazi put od ratnog heroja i osuđenika na smrt, te preko narodnog ljekara i šarmera do upravnika bolnice.

Sušić uz pomoć Tala prikazuje svoju predstavu o Bosni, uz pomoć satire pokušava da se domogne istine o posebnom načinu življenja i shvatanja života na našim prostorima. Tale je u ovom Sušićevom djelu bio i ostao stub iskrenosti, objektivnosti i staloženosti. Kroz cjelokupan serijal smo mogli primijetiti kako Tale, bez obzira na činjenicu da li mu daju činove ili ga osuđuju na smrt, istom mirnoćom prilazi svojoj sutrašnjici. On bez obzira na okolnosti u kojima se nalazi stoji čvrsto na zemlji i bori se za svoje stavove i ideale. Sušić je jednostavno Tala prikazao kao šaljivdžiju, heroja i vidara želeći zapravo da prividno prikrije Tala kao mudraca i filozofa.

Sušić se i Talom borio protiv fašista, ustaša, četnika i muslimanskih pripadnika raznih ratnih formacija. Tale se uz pomoć Sušića borio za istinu i pravdu, za napredak i bolje sutra. Ovaj junak s malih ekrana je upravo zbog svoje jednostavnosti i hrabrosti možda i najbolji prikaz bosansko-hercegovačkog antifašiste danas.

Derviš Sušić će u svom posljednjem obraćanju javnosti, 1990. godine poručiti:

“Jednom sam već javno izjavio da se demokratija u jednoj zemlji ne mjeri brojem političkih stranaka. Ako dođe do osnivanja isključivo muslimanske stranke u Bosni i Hercegovini, muslimani treba da se prisjete gorkih iskustava sa onima koji su im se nametali ranije kao stranačke vođe. Da dobro pripaze na moralne profile ličnosti koje biraju kao svoje političko rukovodstvo i da ih stalno u tom pogledu javno, demokratski provjeravaju i na riječi i na djelu, naročito na djelu kao potvrdi javno izrečenih riječi i prihvaćenih programa. Ne budemo li tako činili čeka nas opet neka 1941., ali mnogo krvavija i sa daleko težim posljedicama. Naravno to važi i za ostale stranke formirane na nacionalnoj osnovi.”

Ove riječi Derviša Sušića čine se prigodnim za kraj teksta o Talu, jer su, između ostalog, dokaz da svaki bosanski čovjek, pa tako i sam pisac, u sebi nosi zrno mudrosti kojom je obdaren ovaj epski junak. Ta je mudrost zapravo plod stoljetnih iskušenja ove zemlje, a ova zemlja su njeni ljudi.

(TIP/Izvor:  face.ba)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.