Brankica Smiljanić: Mladi i uspješni ovdje su nezanimljivi i nevidljivi

04.02.2020 09:00
 

O marketingu znam toliko da, ako ne znaš nešto dobro da ispromovišeš, niko nikad neće čuti za tebe i neće ni znati ko si ti i ono što ti radiš. Poznate ličnosti i influenseri znaju mnogo o tome, kao i jutjuberi, blogeri, gejmeri; vjerovatno nisam nabrojala još neke.

Stalno su nove kategorije i nove poznate ličnosti. Internet i društvene mreže u tome pomažu, itekako, ali nesvjesno i mi sami. Zato su mladi sad na glasu kako ne ispuštaju mobitel iz ruke i samo nešto tapkaju na njemu. Treba biti na svim društvenim mrežama i biti slavan.

Slava i lako zarađeni novci postali su cilj mnogima. Iako u posljednje vrijeme marketinški stručnjaci najavljuju da bez pravog sadržaja i vrijednosti neće biti jednostavno, a ni moguće probiti se. Ipak, posmatrajući društvene mreže, što veće gluposti kažeš, opsuješ, nekoga izvrijeđaš, popularniji si.

Problem nastaje kad se mlade osobe počnu ugledati na takve i gubiti svoje ideale, pa čak i heroje. Kad smo bili mali, nas su učili skromnosti, poštenju i “samo se nemoj isticati”. I, eto, ti skromni ljudi, ili, bolje rečeno, djeca, tamo su negdje u ćoškovima, kao po nekoj kazni. Što, isto tako, ne podržavam. Uvijek se takve osobe boje da li su dovoljno kvalitetne. Da li je to što rade stvarno toliko bitno.

Stalno ponavljamo historiju

Oni obično nemaju sve društvene mreže, a i ako imaju, nisu toliko aktivni i ne znaju da se predstave jer im nisu u cilju pratioci nego da urade nešto dobro i kvalitetno. Čim pogledate u te oči, vidi se da su srećni samo dok stvaraju i da ih to ispunjava. Oči kojima ne trebaju filteri, koje imaju drugi pogled na svijet. Svijet koji nije lažan.

Od približno 770.000 mladih, koliko ih je u Bosni i Hercegovini, talenata je stvarno mnogo. Talenata koji se zaboravljaju. Oni nemaju menadžere, PR stručnjake oko sebe, oni ne prave trivijalnosti ni budale od sebe. Oni su kao neka siva eminencija, samo ona koja ne vlada. Da je neke pravde, takvim bi se aplaudiralo stalno, bila bi najpopularnija djeca u školama i na fakultetima i drugima bi, baš oni, bili uzori.

Iz istorije smo naučili da mnogo ljudi nikad nije bilo cijenjeno za života, a da je nešto dobro uradilo. Čak su takvi ljudi živjeli u potpunom siromaštvu, prognani i neshvaćeni. Možda zato i ne volim istoriju. Stalno je ponavljamo.

Probudimo se samo kad je neka tužna priča u pitanju. Kad neko dobija sve petice, a pješači svaki dan deset kilometara. Neko ko nema šta da jede, ali je napravio nešto izvanredno. Dakle, ako nisi srceparajuća priča, siromašni dječak ili djevojčica, vjerovatnoća da niko neće čuti za tebe je ogromna.

Građani se često žale da ih samo zapljuskuje crna hronika, priče koje podstiču mržnju i TV emisije koje ne žele da prate, ali znaju sve o tome, jer je internet pun takvih tekstova, statusa…

Ljudi su željni priča koje nisu gluposti, a onda isti ti ljudi kliknu najviše na horoskop, saobraćajnu nesreću i ne podijele priču o tamo nekome ko je nešto dobro uradio.

Ma kome je bitno 36 medalja…

Zašto nikad nikoga ne možemo da pohvalimo? Zašto mi sami ne zapljusnemo sve one koji stavljaju ono što ne volimo onime što volimo i što je dobro? Zašto se izrugujemo i prije stavljamo ono što ne valja i dajemo nekome besplatnu reklamu i klik, jer i loša reklama je reklama, a nekome kome treba dobra reklama ne želimo? Zašto postajemo, da tako kažem, loši, zar nismo bolji od toga?

Mladi karatisti Bosne i Hercegovine osvojili su prošle godine 36 medalja na Balkanijadi u Sloveniji. Znate li ko su ti mladi ljudi? Znate li da je Nedim Kruščica osvojio zlatnu medalju na međunarodnom takmičenju u klizanju? Da li jedino pratite fudbal, košarku ili tenis?

Znate li, isto tako, da je Boris Stanković osvojio srebrnu medalju na Balkanskoj matematičkoj olimpijadi i da je to prvi put u istoriji Bosne i Hercegovine i prvog razreda srednje škole da donese takvu medalju svojoj državi? Da li znate za mnoge mlade koji, i pored svog volonterskog rada, imaju najviše ocjene na fakultetima? Da li uopšte znate koliko bisera mi imamo?

Primjeri se mogu nizati, samo problem je što to nikog ne zanima. I ne treba da zanima jer takvi mladi ljudi odoše u druge države, gdje su itekako cijenjeni i postoje oni koji su zainteresovani za ono što oni rade. A oni koji odluče da ostanu – pa, srećno vam!

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autorica: Brankica Smiljanić/Foto. EPA-Ilustracija)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.