Tuzlak Emir Imamović: Identitet nije kaseta koja se može presnimavati

01.01.2020 09:39
 

Emir Imamović Pirke zahvalan je sugovornik. Brz u mislima, još brži na rečenici, načitan i obrazovan, upućen u ono što se događa na području cijele Jugoslavije, idealan je za razgovor o identitetskim pitanjima, književnosti, televizijskim serijama, migrantima… i posebno FALIŠ-u, Festivalu alternative i ljevice, koji uspješno organizira u Šibeniku već sedam godina.

  • Emire, za početak bih Vas pitao: što ste Vi? Jeste li književnik ili scenarist? Jeste li novinar ili publicist? Jeste li, na kraju krajeva, Bosanac ili Dalmatinac, odnosno Tuzlak ili Šibenčanin?

Najprecizniji odgovor je: jesam. Sve osim publicista, jer i ne znam što to točno znači, odnosno što publicisti rade, iako i sam, kada mi ništa bolje ne padne na pamet, koristim tu riječ u predstavljanju sugovornika ili ljudi o kojima pišem. Identitetski sam, dakle, Tuzlak jer sam u tom gradu rođen, Bosanac jer sam iz Bosne, Šibenčanin pošto u Šibeniku stanujem i Dalmatinac zato što je Šibenik u Dalmaciji. S tim što mi je to da sam Tuzlak i Bosanac urođeno, a ovo drugo je, recimo tako, statistički podatak, jednako kao što je netko tko je odrastao u Sinju, a živi u Zagrebu, i Sinjanin i Zagrepčanin. Tako sam i ja, uostalom, bio Tuzlak i Sarajlija dobrih 15 godina. Profesionalno sam, prvo i najviše, novinar: iz novinarstva crpim priče za neke druge forme i žanrove, u novinarstvu vježbam ruku pišući često, o svačemu i brzo, a kada radim na nekim drugim stvarima, moram, baš kao u novinama, imati temu u koju vjerujem i rok za predaju teksta. Prozu pišem jer se samo tako mogu riješiti nekih priča koje me opsjedaju, dok su scenaristika i sve oko nje – dakle, script doctoring ili pisanje dijaloga, odnosno njihovo prilagođavanje jeziku likova – u istoj mjeri izazov i pristojan izvor prihoda.

  • Kako inače stojite sa sličnim identitetskim pitanjima?

Kao i sa svim budalaštinama kojima se svijet na Balkanu voli baviti, baš kao da nema pametnijeg posla. Identitet nije gramofonska ploča u koju je za sva vremena urezan samo jedan zvuk. Nije, da iskoristim još jedan upokojeni predmet, ni kazeta koja se može presnimavati dok traka ne pukne. Složena je to struktura u kojoj se na ono stečeno rođenjem – nacija, vjerska pripadnost – slažu vlastiti izbori, vanjski utjecaji, unutarnje promjene u svakom ponaosob, zanimanje, pa i socijalni status. Zanimljiva tema za izučavanje, ali užasna kada se koristi kao etiketa kojom se nekoga diskreditira ili čini jednakijim. Roman Hanifa Kureishija Buddha iz predgrađa počinje rečenicom koja pokazuje da je, ustvari, identitet pitanje vlastitog osjećaja više nego bilo čega drugog. Ona glasi: “Zovem se Karim Amir i Englez sam rodom i porijeklom.” Pisac je, inače, iz jedne od najznačajnijih loza u islamskom svijetu – ne znam je li religiozan, ali to je svakako njegova stvar – a odrastao je u Kentu i jedan je od najznačajnijih britanskih autora. Meni tu nema ničega čudnog, ali nisam siguran da sam u većini s ovakvim mišljenjem.

  • Sličnu filozofiju ima i FALIŠ. Ne odustajete od tog festivala u Šibeniku. Uporno već sedam godina dovodite najvažnije likove ljevice koji imaju nešto reći i nakon svakog festivala kažete da je ovaj posljednji, pa opet bude novi, koji je, u pravilu, bolji od onog prošlog. Dokad i zašto?

Rodilo se, valja ga ljuljati. FALIŠ je prerastao sva naša očekivanja i u najpozitivnijem mogućem smislu iznevjerio sve naše nade i zatekli smo se u začaranom krugu: pakao je sklopiti financijsku konstrukciju, a rajski je kreirati program, za koji je sve lakše dobiti sjajne goste i gošće. Kada još pogledaš publiku koja predano puni jedan šibenski gradski trg i vidiš da su streaminzi gledaniji od mnogih TV dnevnika, onda nema drugog izbora nego samoga sebe iznevjeriti i iz godine u godinu ići s ruba ludila ka vrhuncu euforije. Naš način financiranja je takav da svaki FALIŠ može biti i posljednji, ali dok god traje, pokušavat će davati odgovor na to pitanje zašto: zato što vjerujemo da postoje bolje ideje od ovih čiju praktičnu primjenu živimo. Pritom ne mislim na copy-paste tehniku lijevih ideja i pokreta koje nisu preživjele nego na osnove lijeve političke misli i suvremeno poimanje uloge ljevice u ovom novom, drukčijem i gorem svijetu od očekivanog.

  • Mnogo radite i prilično ste aktivni. Vaš posljednji roman Terorist ušao je u uži izbor za možda najprestižniju postjugoslavensku književnu nagradu “Meša Selimović”. Zamalo ste je i osvojili?

Ne radim ja što volim već zato što moram. Dino Šaran je davno rekao: “Da bi danas bio sretan, moraš teglit’ k'o konj, a kako ćeš biti sretan ako tegliš k'o konj?” U prijevodu, da bi čovjek relativno pristojno živio, mora steći neki novac, a da bi ga stekao, to više ne može bez masovne produkcije onoga čime se bavi. Ja nemam plaću i stalni posao, na tržištu sam već 15 godina i, da se ne lažemo, pisao bih manje da se to plaća više ili da je život jeftiniji. Što se nagrade tiče, nisam je dobio i nemam se prava žaliti. Nije je dobilo još četvero autora i autorica, a meni je ovo tek drugo finale: Josip Mlakić i Svetislav Basara imaju ih kao Messi golova, pa nikome ništa.

  • Pišete o razlozima koje su ponukali, nagnali, natjerali ljude iz Bosne i Hercegovine da odu u ISIL. Dugo ste istraživali slučaj na osnovu kojeg ste napisali roman, pa sam siguran da ste naišli i na ostale. Što se čovjeku dogodi da se odluči na tako drastičan čin i ode se boriti negdje za nekoga, a da mu ni samom nije ni otprilike jasno zašto?

Da bih došao do književnog lika Mirze Kasumovića, morao sam ga sklopiti od niza sličnih ljudi: bivših traumatiziranih ratnika, pripadnika odreda El Mudžahid, ljudi koji su krhotine života najlakše slagali u selefijskim komunama, lobotomiziranih sitnih lopova, fanatika za koje nisam siguran da nisu prešli granicu medicinskog ludila… Da imam točan odgovor na Vaše pitanje, bio bih ili nobelovac ili imao ozbiljnu terapiju. I mene je dugo mučilo to što vlastitog junaka, onoga koga sam stvorio, ne uspijevam razumjeti, pa mi je Andrej Nikolaidis to lijepo objasnio kazavši da bih se trebao zabrinuti da jesam. Nema, dakle, obrasca prema kojem možemo odrediti ili shvatiti ljude koji su jednog jutra ustali u Bosni i Hercegovini, drugog na tursko-sirijskoj granici, a trećeg s mitraljezom usred ničega. Crvena nit im je, definitivno, fanatiziranost, uvjerenje da zbilja vode sveti rat i bore se za pravi islam iako o drugom pojma nemaju, dok za prvo ne znaju osnovno – recimo, da nijedan džihad u modernoj povijesti nije dobijen, niti može biti. Također, ne možemo minimizirati uzroke da bi nama bilo lakše nešto pojmiti. Da, Bosna i Hercegovina imala je i strane, tzv. islamske borce, ali ih na Kosovu nije bilo, pa su i otamo ljudi išli u ISIL. Da, u Bosni i Hercegovini siromaštvo je masovno, ali je broj fanatika višestruko manji od broja siromašnih. Da, u Bosni i Hercegovini muslimani su doživjeli genocid, ali nisu u Francuskoj, koja je dala puno više terorista… Da skratim: kompleksno, no ne i amnestirajuće.

  • Koscenarist ste, zajedno s Ivicom Đikićem, televizijske serije Amnezija, čije snimanje očekujemo. U seriji se bavite sudbinom migranata kojima je Hrvatska postala ključna granica koju moraju prijeći da odu u taj bolji život koji toliko očekuju.

Sudbina skupine migranata koja se zatekla u gradiću na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine i ne može nastaviti put jedan je od rukavaca te priče, neodvojiv od ostalih, ali nije dominantan. Amnezija je serija o svim našim ubogim provincijama, nekada sretnim, malim gradovima koje su opustošili rat, tranzicija i besperspektivnost i u kojima se stalno pokušava zaboraviti loše, samo što se ono neprekidno ponavlja. Naše mjesto radnje je poput čira koji puca gotovo slučajno, svakako bez namjere onih koji su krivci za inicijalni događaj, ali, kada je već pukao, iz njega kulja gnoj kao lava iz vulkana. Inače se o toj seriji više piše i neformalno govori nego što bi trebalo i što je točno, pa smo se naslušali svega, recimo, i toga da govori o brutalnosti hrvatske policije, što je istina koliko i navodi da u “Crvenkapici” ima pedofilije.

  • Činjenica je da ljudi u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije uglavnom žive bolje nego prije 20 godina, ali je i činjenica da je nezadovoljstvo veće. Zašto i odakle taj rast mržnje prema drugome i drugačijem? Nedavno mi je Miljenko Jergović u intervjuu kazao da nijedan od ovih naših ratova nije završio.

Prije 20 godina još se održavala vjera u bolju budućnost, ali se, eto, ispostavilo da nam se, kako kaže sjajni hrvatski pjesnik Danijel Dragojević, ona već desila. Otac svih verbalnih akrobacija Miroslav Ćiro Blažević tvrdi kako radost zbog pobjede nikada nije veća od razočarenja zbog poraza, a naš je mir, bez obzira na ishode bitaka, sveopći poraz. Ljudi su, o kojoj god etniji da sada govorimo, očekivali od mira više od toga da se ne puca, a dobili smo društva u kojima, prvi put od kraja Drugog svjetskog rata, djeca žive gore od generacije svojih roditelja, koja nisu socijalno protočna, ne daju osjećaj sigurnosti, ali su zato omogućila dužničko ropstvo, u kojima stvarna prosječna plaća ne pokriva ni trećinu mjeseca i iz kojih se, vidimo, odlazi s jednosmjernim kartama. Puno je lakše krivca naći u drugome nego se suočiti s nizom vlastitih zabluda i ishodima vlastitih izbora. Tako su, recimo, u Hrvatskoj za sve krivi Srbi, kojih ima manje od pet posto i, kao takvi, nisu mogli, sve i da su htjeli, uzdizati Todorića sve dok i on nije povjerovao da je velik kao slon, niti su došli na ingenioznu ideju da tvorničke pogone kroz koje su se emancipirale generacije žena pretvore u salone za vjenčanja. Mržnja i strah oblici su utjehe i samoamnestiranja, a razočarenje je, ma koliko ga se skrivalo, toliko da se ne misli o pogubnim posljedicama ovih oblika samopomoći.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Goran Borković/Foto: FALIŠ)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.