Hranitelji: Nevjerovatno je da nekoga koga nisi rodio možeš toliko voljeti

09.12.2019 07:44
 

Vida Matuh tokom tri posljednje decenije u svoj dom u Sarajevu primila je više od 20 djece bez roditeljskog staranja. Barem misli da se radi o tom broju, jer više ni ona nije sigurna o koliko njih se brinula, budući da su neki dolazili samo vikendom, tokom praznika i raspusta, dok je neke odgojila i teško se rastala od njih kada su usvojeni, nakon što su dobili posao ili osnovali vlastitu porodicu.

Ova emotivna, nezamjenjiva iskustva za nju su počela 1987. godine kada je rodila sina i bila na bolovanju. Tada su ona i suprug primili dvojicu dječaka sa poteškoćama u govoru i sluhu, koji su ostali kod njih čitav rat, završili škole koje su započeli i zatim se vratili u svoje porodice. Od tada Vida i njen suprug postaju hranitelji, prošavši sve potrebne edukacije za to.

“Ja sam skromna žena, nemam neko bogatstvo, osim ljubavi. Nije lako biti hranitelj, to su velike odgovornosti, uvijek je briga kao kod svog djeteta, a kad saznate da je jedno dobilo posao ili vam dođe sa svojom porodicom u goste, to je ogromna sreća i bogatstvo. Možda moja djeca ne bi postali dobri ljudi da toga nije bilo”, kaže Vida, u čijem domu je trenutno djevojka koja došla kod nje kao dijete.

Prepričava kako je tri godine bila hraniteljica i djevojčici koja je usvojena sa šest godina. I sada, dodaje, ima kontakt s njom, a odmah su se čuli i kada su BiH i regiju nedavno pogodili zemljotresi, kako bi se uvjerili da su svi u redu.

“Teško je to, dijete je bilo kod vas a onda dođu neki drugi roditelji da ga usvoje. Niko ne može da pripremi dijete na to. Ona ne može mene zaboraviti, jer je to bio prvi iskreni zagrljaj koji je dobila. Teške su to emocije, ne mogu opisati taj dan kada su došli po nju, ne znam kako sam to izdržala.”

‘Dječak koji nije htio preći prag sada putuje’

Sabaheta Alispahić iz Sarajeva dijeli slična iskustva teškog rastanka od djece o kojoj se brinula. Prije 15 godina prvi put je postala hraniteljica. Iako je majka troje djece, željela je, kaže, da sve svoje kapacitete pruži i djeci bez roditeljskog staranja kako bi i oni osjetili da su prihvaćeni. Ubrzo nakon edukacije o hraniteljstvu, njena porodica primila je jednog dječaka sa poteškoćama u razvoju.

“Divnog devetogodišnjaka, sa plavim očima i kovrdžavom kosom. Svi smo bili radosni što je neko došao kome je bila potrebna pomoć. Nažalost, brzo smo vidjeli da se radi o veoma zapuštenom i zlostavljanom djetetu. U porodici je on dobro funkcionisao, koliko-toliko, iako nije sam mogao otići u WC da se grčevito ne drži za štokove, nije znao šta je banana, a čim bi prekoračio prag nastajali su veliki problemi”, priča o Alispahić o prvim iskustvima.

Njena porodica dugo je radila sa dječakom, vodeći ga kod različitih stručnjaka kako bi mu pomogla, a Sabaheta je čak sjedila u školskoj klupi kako bi mu olakšala boravak u školi. To ne bi bilo moguće za ovog dječaka da je ostao u nekoj instituciji sa velikim brojem djece, jer uposlenici ne bi imali ni kapaciteta ni vremena da mu posvete toliko pažnje.

Međutim, trud Alispahića se isplatio te nakon 12 godina provedenih u hraniteljskoj porodici, dječak koji je jedva prelazio prag od kuće, sada putuje u druge zemlje.

“Sada je to već momak, druga osoba, koji živi u lokalnoj zajednici, ide na folklor i putuje u Tursku. To je bilo nezamislivo prije jer se toliko bojao, vode naprimjer, da uđe u trolejbus, nije mogao da pređe prag. Naravno, i dalje smo u kontaktu.”

Porodica Alispahić nakon toga postala je hranitelj brata i sestre, od dvije i četiri godine, te bebe koju su primili iz porodilišta.

“Nisam vjerovala da tolika ljubav može postojati za nekoga koga nisi rodio. Da mi danas neko ponudi nešto u životu, kaže hoćeš neku vilu, ja ne bih mijenjala to iskustvo koje nas je tako ispunilo”, kaže Sabaheta.

Odrastanje u institucijama

Procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini danas 2.000 djece bez roditeljskog staranja. S druge strane, u oba entiteta postoji nekih 300 hraniteljskih porodica koje mogu pružiti toj djeci dom i porodično okruženje umjesto smještaja u kolektivnim domovima.

Međutim, stručnjaci upozoravaju da djeca koja odrastaju u institucijama često imaju poteškoće u fizičkom, emocionalnog i društvenom razvoju.

“Uvijek će biti djece koja će na duži ili kraći period trebati dom, ali to ne treba da bude veliki kolektiv u kojem je 100 djece, nego nešto što liči na porodično okruženje. Neophodno je da tu radi dovoljan broj profesionalaca koji će se posvetiti djeci”, objašnjava Anisija Radenković, direktorica Hope and Homes for Children u Bosni i Hercegovini, međunarodne organizacije koja zagovara ukidanje institucionalne brige o djeci bez roditeljskog staranja.

Jedna od tih institucija je i Zavod u Pazariću iz kojeg su nedavno izašle uznemirujuće fotografije djece s poteškoćama u razvoju zavezane za radijatore i namještaj.

“Hope and Homes for Children ima jedan naziv koji nas prati a to je da smo ‘žderači domova’, ali to nije što smo mi. Mi zagovaramo odrastanje djece u porodici, prije svega u biološkoj kada je moguće ili u zamjenskoj porodici, što su ustvari hranitelji ili usvojitelji”, kaže Radenković, koja ističe da ipak hraniteljske porodice u BiH nemaju potrebnu podršku nadležnih koliko bi trebale imati.

Kako postati hranitelj

Ova organizacija okupila je nekoliko hraniteljica i hranitelja koji su pričali o svojim nevjerovatnim, emocionalnim, iskustvima sa djecom kojoj su privremeno ili na duže vrijeme pružili dom.

Osim Vide i Sabahete, među njima je i Nevenka Kapetanović iz Kiseljaka koja je hraniteljica već sedam godina. Njena porodica je pružala dom tek rođenim bebama za koje se nije imao ko brinuti. Osim toga, Kapetanović je i edukatorica u hraniteljstvu.

Na pitanje kako jedna porodica može postati hraniteljska, odgovara da se prije svega moraju ispoštovati zakonski kriteriji za to.

“Potencijalni hranitelji prijavljuju se u Centar za socijalni rad koji prikuplja sve potrebne podatke. Recimo, hraniteljima ne smije biti oduzeto roditeljsko pravo, moraju biti radno sposobni, proći edukaciju, imati određena primanja, da se naknada za smještaj djece ne bi slučajno zloupotrijebila, treba imati dovoljno stambenog prostora, ali prije svega moraju imati empatiju prema djetetu. Potencijalni hranitelji prolaze nacionalni program te na kraju svake obuke, trener daje svoju procjenu da li može dijete da povjeri toj hraniteljskoj porodici. Kroz sav taj proces edukacije, hranitelj može odustati, reći nije to za mene.”

Zaustaviti predrasude

Kantautor Latif Močević i glumica Arma Tanović ambasadori su organizacije Hope and Homes for Children. Tanović je imala priliku da bude privremena hraniteljica, iskustvo koje je, kaže, oplemenilo i zbližilo njenu porodicu, ali i ukazalo na neke predrasude s kojima se djeca i roditelji susreću zbog neznanja i nerazumijevanja.

“Bojim se da postoji jedan negativan diskurs o hraniteljstvu koji dolazi izvana. Naprimjer, film Annie, gdje je hraniteljica alkoholičarka koja zapostavlja i iskorištava djecu. Moram istaknuti da nisam nijednom srela hraniteljsku porodicu koja je ušla u ovu priču iz materijalnih razloga. Također, često pročitam na portalima ‘potucao se od hraniteljske do hraniteljske porodice’.”

Tanović upozorava i na predrasude prema djeci, jer se u društvu može čuti kako je neko usvojio dijete koje je ‘postalo kriminalac’. Međutim, dodaje, to nije fer, jer i djeca sa biološkim roditeljima isto tako mogu postati kriminalci.

“Na kompletnom sistemu treba raditi. Prema mom iskustvu djeca koja su u institucijama ne vole to da kažu zbog autostigmatizacije i stigmatizacije za koju ja nisam vjerovala da je toliko prisutna. Ta djeca znaju reći ‘kad si kod hranitelja znaš čiji si, u domu to ne znaš’.”

‘Odgovornost svakog od nas’

Močević objašnjava da je ambasador organizacije postao nakon što je posjetio prijatelje koji su usvojili dijete. To ga je, dodaje, natjerao da razmišlja o svojoj odgovornosti,

“Čini mi se da postoje dvije vrste odgovornosti, ona lična, za svoju porodicu, i ona kolektivna za sve pozitivno i negativno što se dešava u društvu. Tu noć sam došao kući i razmišljao ako ijedno dijete noćas zaspe samo, a moglo mu se pomoći, to je odgovornost svakog od nas, ne možemo reći država je ovakva ili onakva. To je ono što su hraniteljski roditelji shvatili.”

Zbog toga su, zaključuje Tanović, u današnjem vremenu materijalizma i oholosti, hranitelji zaista veliki ljudi koji vas tjeraju da ponovo vjerujete u dobrotu i ljepotu svijeta.

“To su istinski lideri našeg društva.”

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autorica: Vedrana Maglajlija)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.