Video: Tuzlanka Lejla Kusturica prihvatila poslovnu ponudu iz Srebrenice: ‘Moje omiljeno mjesto ovdje je Guber. Često boravim tu, odmaram se, razmišljam o životu’

17.07.2019 10:51
 

Ukoliko niste povratnik, doseliti se u Srebrenicu iz bilo kojeg većeg grada u BiH ne djeluje kao previše mudra odluka. Sa ovakvim predrasudama se suočila i Lejla Kusturica kada je odlučila da, živeći u Sarajevu, prihvati poslovnu ponudu iz Srebrenice. Lejla je rođena Tuzlanka. Po završetku studija, kako sama kaže, životni put je odveo u svijet aktivizma i borbe za ostvarivanje ljudskih prava. Pažnju šire bh. javnosti zadobila je u akciji “Moja kosa, tvoja kosa”, koju je realizovala u saradnji sa Udruženjem Srce za djecu oboljelu od raka. Na ideju o organizovanju ove akcije došla je boraveći u SAD-u, u New Yorku. Tada je donirala svoju kosu za izradu perike za jednu djevojčicu iz Visokog. Pomislila je zašto se takve perike ne bi mogle izrađivati i u BiH. Tako je sve krenulo, piše Oslobođenje.

Mnogo je izazova

Lejlu smo zatekli na šetalištu banje Guber u Srebrenici. Priča nam kako se prije godinu i po prijavila na konkurs za poziciju menadžerice organizacije SOS Dječija sela ureda u Srebrenici. Ovakva njena odluka nije naišla na odobravanje u njenom najbližem okruženju.

– Kada sam odlučila i kada sam saopćila ljudima u svojoj okolini da ću preseliti u Srebrenicu i odbiti mnogo zanimljivije poslovne ponude, a neke od njih su uključivale i druge zemlje, svi oni su, uključujući i moju mamu, rekli da sam luda. Godinu i po kasnije to se pokazalo kao jedan od najboljih poteza koje sam napravila u životu, govori nam Lejla.

Odluka da se prijavi na konkurs, a poslije i prihvati posao u Srebrenici, nije došla naprasno.- U vrijeme mog posljednjeg posla u Sarajevu nastala je potreba da odem negdje gdje bih nužno morala da živim probleme ljudi za koje sam pokušavala da se riješe. Nisam znala šta će to da bude. Pojavio se oglas za posao, za menadžericu za ekonomsko osnaživanje porodica u Srebrenici, u organizaciji SOS Dječija sela u BiH. S obzirom na to da sam nešto slično već radila, stvari su se savršeno poklopile. Smatrala sam da se to nekako uklapalo sa mojim privatnim trenutkom, a to je bila potreba da znanja, iskustvo, dosadašnju borbu i volju stavim na raspolaganje ljudima koji ovdje svakodnevno žive život, rađaju djecu, siju, pokušavaju da žive od svog rada i da budu što bolji roditelji, dodaje Lejla.

Sve ljude kojima su bili namijenjeni projekti koje su realizovala SOS Dječija sela morala je i upoznati, ali ne samo površno. Uspijevala je da uđe i u najintimnije kutke njihovih života i borbe za egzistenciju koju su svakodnevno vodili. Morala je iznova učiti i maternji jezik, odnosno način izražavanja lokalnih stanovnika, kako bi mogla prepoznati i one najtananije nijanse u izgovoru od kojih često zavisi smisao onog izrečenog.

Nakon izvjesnog vremena uspjela je steći povjerenje ljudi, što joj je pomoglo da bolje shvati njihove brige i probleme sa kojima se svakodnevno suočavaju. Kaže kako se želje i brige ljudi u Srebrenici ne razlikuju mnogo od onih sa kojima se suočavaju ljudi u bilo kojem dijelu BiH.- Svi oni žele ljubav, žele svojoj djeci najbolje, žele da dostojanstveno žive, žele da nešto stvaraju svojim rukama i da to neko vrednuje. Istovremeno, postoji jako puno izazova. Nije lako živjeti u Srebrenici. Biti povratnik čini stvari još težim, ističe Lejla.

Ono što je primjetno je da ljudi iz Srebrenice gaje nevjerovatno veliku ljubav prema rodnom mjestu.- Nedavno sam upoznala mladića koji je Srebreničanin i pokušava nešto ovdje da pokrene. On kaže da je sve najvažnije životne odluke donio na vrhu Crnog Gubera i da je to razlog zbog kojeg se vratio. On je obrazovan, on je mlada osoba koja je putovala i odlučio je da se vrati ovdje. On i još mnogi poput njega su osobe zbog kojih ću ja reći da u Srebrenici ima života, naglašava Lejla.

Živeći u ovom kraju, uvidjela je sa kakvim se sve problemima suočavaju ljudi u Srebrenici. Neki od njih su stvari koje su ljudima u drugim dijelovima zemlje toliko uobičajene da ih uzimaju zdravo za gotovo.- Veze su katastrofa. Autobuska stanica u Srebrenici je bankrotirala i zatvorena je. Kroz moj posao pokušavamo da osnažimo žene da izvezemo stvari na tržište u Sarajevo ili neke druge gradove. To je jako teško. Za sada se to svede na to da sjednem u auto i kada idem kući, ja nosim od voća i povrća, džemova, pekmeza, do heklanja i pletenja…, kaže Lejla, napominjući da je problem veza samo jedan u nizu sličnih koje je potrebno riješiti u ovom podrinjskom gradiću.

– Ono što nakon godinu i po vidim u Srebrenici, jeste da nedostaje da ljudi dolaze, ne samo za 11. juli. Nedostaje da neko organizuje turu iz, recimo, Zenice i dođe na Guber. Naravno da bi se oni upoznali sa svime što se ovdje dešavalo, ali bi se dolazilo zbog života, zbog ljudi koji ovdje žive. Ono što Srebrenici treba nisu sadaka i humanitarna pomoć. Ljudima treba pomoći da ponovo počnu da vjeruju da mogu živjeti od svog rada, što znači da ako se nešto proizvodi u Srebrenici, da onda to i kupujemo, da mu damo prednost nad robom iz Kine, pa i ako je skuplje za dvije marke. Skuplje je zato što se proizvodi ručno, što iza toga ne stoji fabrika i zato što to ne proizvode radnici koje neko izrabljuje. Srebrenici treba da dolazimo u Srebrenicu, da sjedimo u kafićima, da jedemo kolače koje ljudi ovdje prave, da kupujemo domaća jaja, da kurbane kupujemo u Srebrenici, napominje Lejla.

Dobri i loši ljudi

Razgovarajući o turističkim posjetama Srebrenici sa ljudima iz drugih dijelova BiH, gotovo svi govore kako nelagodu izaziva činjenica da je tamo počinjen genocid. Posebnu jezu izaziva činjenica da su zločinci svoje žrtve bacali i u Drinu, te da je prije nekoliko godina organizovan iskop posmrtnih ostataka koji su se nalazili na dnu jezera Perućac. Međutim, kao protivargument može poslužiti samo jedan detalj. Sarajlije i danas idu na pijacu Markale. Nelagoda, ako je i postojala, odavno je nestala. A na Markalama je od samo jedne granate, u samo jednoj sekundi, ubijeno 68 ljudi, a ranjeno ih je 144.

– Ja sam u Srebrenici upoznala ljude različitih imena. Ne znam kako se oni deklarišu i kako se osjećaju. Upoznala sam se sa najrazličitijim ljudima starosne, vjerske, etničke pripadnosti. Sa njima sam uspjela da uspostavim neke od najljepših ljudskih veza. Te vrste razgovora o međunacionalnim odnosima u Srebrenici se ne vode teško, zato što svi žele da se priča da u Srebrenici žive Bošnjaci i da žive Srbi, ali na kraju dana u Srebrenici žive ljudi i kao na svakom mjestu na svijetu, neki bolji, neki manje dobri. Imala sam sreću da je većina onih koje sam upoznala zaista divna. Sa nekima se razlikujem po političkim uvjerenjima, ali imamo ljudsku konverzaciju o tome, što i jeste suština, jer nismo svi isti, kaže nam Lejla.

Kao posebnu odliku Srebreničana, na kraju razgovora, ističe njihovo nepovjerenje prema ljudima koji dolaze. Napominje kako takav stav ne čudi niti ga treba osuđivati, jer je previše ljudi dolazilo u Srebrenicu, koji su pod izgovorom da žele pomoći, radili samo za svoj interes, prikupljali političke i druge poene, piše Oslobođenje.

(TIP/Video: RSE)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.