Poražavajući podaci: U BiH je 128 hiljada djece gladno, a moglo bi biti i gore; Kadrija Hodžić, profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli: Suzbiti siromaštvo moguće uz dva opšta pristupa

14.03.2019 09:16
 

Oni koji bi o njima trebali brinuti, zatvaraju oči, jer ne žele priznati da se ovdje sve lošije živi, ili ih jednostavno nije briga.

Kada vidimo najnoviji podatak Agencije za statistiku BiH da oko 128.000 djece u našoj zemlji koristi neki vid socijalne pomoći, da ih je oko 100.000 ugroženo porodičnom situacijom, od kojih 40.000 žive u porodicama koja nemaju ni minimum sredstava za život, ne možemo a da ne ustuknemo i zapitamo zašto se o ovome tako rijetko govori u javnosti.

Oni koji bi o njima trebali brinuti, zatvaraju oči, jer ne žele priznati da se ovdje sve lošije živi, ili ih jednostavno nije briga.   Svjesni su ponajbolje toga oni koji direktno rade sa siromašnima. Ističu da je situacija na terenu puno lošija i teža nego što izgleda kroz brojke jer mnogi nisu uključeni ni u jednu statistiku, a promoć da prežive im je neophodna.  Daleko najvećem broju potrebna je hrana, odjeća, te tuđa njega i pomoć.

Samo se u Banjaluci za nepunu godinu dana broj onih koji se hrane u Javnoj kuhinji Mozaika prijateljstva više nego udvostručio. Početkom godine ih je bilo 450, a danas se ovdje hrani preko 950 naših sugrađana. Brojne su i porodice koje ovdje traže pomoć, neke imaju i po troje-četvero djece, tako da je broj djece korisnika oko 20 odsto ili oko 200. Mozaik, koji od Grada Banjaluke godišnje dobija svega 7.000 KM, opstaje samo zahvaljujući pomoći dobrih ljudi.Ništa bolja situacija nije ni u dječijoj narodnoj kuhinji u Lukavcu gdje se trenutno hrani 220 korisnika, što je gotovo trostruko više nego kada je otvorena prije godinu dana.Kako su rekli iz Udruženja altruista “Ruke prijateljstva” Lukavac, lokalna i kantonalna vlast ne pomažu opstanku dječije kuhinje.

Pitali smo naše sagovornike, profesore, koje je rješenje, kako država može i mora pomoći?

Doc. dr Valida Repovac Nikšić sa Fakulteta političkih nauka Sarajevo za BUKU kaže da bi uopšte mogli očekivati od državnih institucija da reagiraju i pomognu kada je u pitanju problem siromaštva djece, najprije bi kao društvo, građani, aktivisti, intelektualci morali u javnom diskursu početi više govoriti, ukazivati i pisati o siromaštvu. Siromaštvo je u našoj zemlji, navodi, jedan od najstrašnijih problema sa kojima se susrećemo- ono utiče na zdravlje stanovništa, psiho-socijalnu klimu u kojoj živimo, razara porodicu, doprinosi daljnjoj dezintegraciji društva, tjera brojne da napuste svoje domove.
Ovo je zajednički problem svih nas koji živimo ovdje i on ne poznaje granice u onom smislu u kojem nam ih u svakodnevnoj retorici nameću političke elite. Isprazna priča o „ugroženosti“ etničkoj, nacionalnoj, vjerskoj i drugoj, mora biti istisnuta na način da stvarne probleme nametnemo kao priroritetne za riješavanje, a to su socio-ekonomski problemi sa kojima se većina stanovnika BiH susreće. Veliki broj ljudi je onemogućen da sebi obezbijedi dostojanstven život, da svojoj djeci osigura sretno djetinstvo, kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu skrb, itd.  U ovom smislu marginializirane skupine su u daleko najtežem položaju, a tu spadaju i djeca, što je sramotno i poražavajuće za našu zemlju i za one koji kreiraju diskriminatorne politike i atmosferu u kojoj živimo“, naglašava Repovac Nikšić. Ističe i kako su oficijelne statsitike nerijetko u službi etnopolitika pa će vrlo egkzaktno tvrditi kako brojke o gladnima, zapuštenima i onima koji odlaze nisu alarmantne, dok su „statistike sa terena“, iz stvarnog života daleko lošije. No, one ne dopiru i ne odgovaraju onima koji su na vlasti.

Profesorica naglašava i da ne vjeruje u pristup da se stvari mogu riješavati u institucijama, to jeste da incijativa može krenuti od njih. Vjeruje da se one mogu pokrenuti samo pod snažnim pritiskom javnosti, građana i građanki, aktivista, akademije, medija. „Politike koje će biti progresivne, konstruktivne, socijalno osjetljive moramo pokrenuti sami „odozdo“. Srećom, postoji određeni broj političara koji su svjesni odgovornosti prema svojim glasačima i koji će taj često „nečujni“ glas isključenih prenjeti u parlamente, te naložiti adekvatno provođenje boljih (evropskih) politika“, ističe naša sagovorvica.

Kadrija Hodžić, profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli mišljenja je suzbiti siromaštvo moguće uz dva opšta pristupa: jedan je ekonomski rast, drugi racionalna i „pravilna“ targetiranost socijalne politike.  Za podržavanje ekonomskog rasta među najvažnijim su politička stabilnost i sijaset strukturnih reformi i mjera poticanja konkurentnosti privrede. Među ekonomistima je odavno usaglašen stav, naglašava profesor Hodžić, da je u dugom roku borba protiv siromaštva istovremeno i borba za ekonomski rast i razvoj. Međutim, socijalnim politikama se može mnogo učiniti i na datom nivou razvoja.


U BiH je za pomoć siromašnoj djeci, naročito u kratkom roku, presudna targetiranost socijalne politike, ali je nužno prevladati politički kontekst socijalne politike. Naime, iako  BiH troši izdašna sredstva, oko 4 posto BDP-a, dok se javna potrošnja penje čak do 55 posto na programe socijalne zaštite, što je znatno više čak i od prosjeka evropskih zemalja, njena socijalna politika je daleko od djelotvornosti u smanjivanju siromaštva i zaštiti djece. Jednostavnije rečeno, kako naročito pokazuje slučaj FBiH, sredstava ima, ali nisu pravilno raspoređena. Vladajuće politike svoje održanje na vlasti baziraju na manipulacijama sa najosjetljivijim socijalnim grupacijama, „kupujući“ njihove glasove”, ističe Hodžić navodeći da je već odavno Svjetska banka utvrdila izraženu nepreciznost usmjeravanja socijalnih transfera (samo 18 posto onih koji su u stanju potrebe obuhvaćeni su ovim programima, dok veći dio ide onima u bogatijim petinama).
Jasno je, nadalje navodi, da bez reforme sistema socijalnih transfera nema održivih budžeta, što pretpostavlja da fiskalne održivosti socijalne reforme nema bez povećanja i pravilnijeg  raspoređivanja sredstava za minimum socijalne sigurnosti. Uz sve navedeno, reforma sistema socijalnih transfera bi morala biti osnažena principima Konvencije o pravima djeteta kako bi se zaštitila i osigurala prava djece na preživljavanje, sudjelovanje i razvoj, bez diskriminacije.

(TIP/Izvor: Buka/Autorica: Tatjana Čalić)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.