Emir Hadžihafizbegović: ‘Fašistima smeta što navijamo i za Đokovića i za hrvatsku reprezentaciju. A baš u takvoj BiH ja želim živjeti’

13.11.2018 09:31
hadzihafizbegovic4-071118
 

Pred njim je skandinavska turneja monodrame “Sve je do nas” i šest filmova koje mora odglumiti u sljedeće dvije godine. Trenutno završava film s Ines Tanović, “Sin”, a priprema drugi s Pjerom Žalicom. To je plan unutar Bosne i Hercegovine. Uz to, očekuje ga film s Dušanom Spasojevićem i Milošom Pušićem, očekuje ga uloga u Italiji, a u Sloveniji će snimati s Goranom Vojnovićem.

“Sve je do nas” je monodrama u kojoj nema puno smijeha. To je priča o profesoru matematike koji ostaje bez posla, zato što “surovo saopštava istinu”. Hadžihafizbegović u predstavi izgovara rečenicu: “Što više saopštavam istinu, sve sam bliže ludnici”. Kaže da ga je na to nagnala frustracija zbog činjenice da se izgubio argument u komuniciranju, istina je nestala.

“Kada u jednom društvu argument kao sredstvo komuniciranja pogine i postane beznačajan, to društvo putuje u besmisao. Ta vrsta nemogućnosti vođenja polemike argumentom uveliko je odredila lobotomičnost ljudi na ovim geografijama. Mi živimo kao lobotomična društva. Većina ljudi se kreće kao Jack Nicholson u filmu ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’, neostrašćeni za bilo kakvu životnu akciju. Svi čekaju onog gorostasnog Indijanca koji, na kraju monumentalnog Formanovog filma, podiže mermernu česmu i razbija prozor kroz koji bježe u slobodu. Čekanje tog Indijanca samo produžava projekt lobotomije o kojem je pisao i čuveni filozof Lipovecki, Poljak na mjestu redovnog profesora u Grenoblu. U svojoj knjizi ‘Era praznine’, napisanoj prije trideset godina, Lipovecki nagovještava da će početkom dvadeset i prvog stoljeća ljudi osvijestiti da je moguće živjeti bez cilja i smisla. Kakav poraz i nesreća stanja ljudskog duha. Nažalost, mi živimo ono što je Lipovecki napisao”, šokirajući kaže Hadžihafizbegović.

Progonjena divljač

Monodramu izvodi, na neki način, eksperimentalno. Dosad je bila na sceni svega nekoliko puta, u Travniku, Splitu, Stockholmu, Malmöu i Oslu. Zadovoljan je kako prolazi pred različitom publikom, kako je prima u različitim sredinama, on kaže “unutar polivalentnog konzumenta. Starosnog, i onog intelektualnog”.

Emir Hadžihafizbegović je Hrvatskoj, među ostalim, pribavio Zlatnog lava, a osvojiš li venecijanskog Zlatnog lava i šest nagrada za najboljega glumca u jednom filmu, nagradu na festivalu posvećenom Andreju Tarkovskom u Rusiji, Grand Prix za najboljega glumca na festivalima u Italiji, Njemačkoj, Bjelorusiji, Švedskoj, Francuskoj, Južnoafričkoj Republici, Srbiji, SAD-u, Crnoj Gori, i sve to za hrvatski film, uzmeš tri Zlatne arene u Puli, podigneš nagradu za najboljega glumca na Marulovim danima u Splitu, a Hrvatska ti na kraju dodijeli najveće društveno priznanje iz kulture, nagradu Vladimir Nazor, i uz to još i hrvatsko državljanstvo jer promičeš njenu kulturu i značaj pa te želi imati kao nekog svoga, onda vrijediš. Tada pojavljivanje u kadru i na kazališnoj sceni znači da oplemenjuješ ljudske živote.

Hadžihafizbegović je bosanskohercegovački, ali i hrvatski glumac, član Udruge Hrvatskih dramskih umjetnika, čovjek koji je svoj život posvetio glumi i zemlji. Od onih je koji su, kada je Bosni i Hercegovini bilo najteže, izabrao ostati, odjenuo uniformu Armije BiH, poljubio šestomjesečno dijete i suprugu, i krenuo u rat, ne znajući da ih neće vidjeti skoro pune tri godine.

“Odluka da pristupim Armiji BiH za mene je bila civilizacijski čin. Dino Rađa i njegova supruga Željana, kao i Dinina obitelj, primili su u Splitu moju suprugu i sina, a ja sam postao pripadnik II. korpusa Armije BiH. Ne znam prirodnije mjesto na kojem sam u tom trenutku mogao biti. I ne smatram to nikakvim naročitim plusom u životu. To je bilo tako normalno, i svaka druga odluka bila bi neprirodna i danas se, da sam otišao, ne bih dobro osjećao. Zajedno sa mnom u II. korpusu bili su i Hrvati i Srbi, koji su u obrani Bosne i Hercegovine dali veliki udio”, kaže o motivima odlaska u rat.

Zagreb, 071118.
Na fotografiji: Glumac Emir Hadzihafizbegovic.
Foto: Biljana Blivajs / CROPIX

Biljana Blivajs / CROPIX

Nakon rata, vratio se glumi, ali se i politički angažirao. Bio je ministar sporta i kulture od 2006. do 2010. godine u Sarajevskom kantonu, a nakon desetogodišnje političke apstinencije na nedavnim izborima u BiH bio je na listi stranke SDA. Bori se za ideju Bosne i Hercegovine kao zemlje slobodnih ljudi, određenih ljudskošću, etikom i moralom, a ne etničkom ili stranačkom pripadnošću. Napadaju ga politički jer pripada vrsti ljudi koja odbija paktirati s ljudima sumnjivih moralnih vrijednosti. Angažiran je što, realno, nije mudro za nekoga tko živi od naklonosti publike, ali očito ne može drugačije.

“Kada vas u jednom danu zbog intervjua koji date elektronskim ili tiskanim medijima, napadnu desničarski, a što ne reći i fašistički, portali u Beogradu, jednom dijelu Hercegovine, i Sarajevu, onda, zapravo, s merakom sami sebi u ogledalo kažete: ‘Đes’, majstore!’ Jer, danas na ovim rovitim, ex-jugoslavenskim prostorima reći istinu znači izaći na vjetrometinu i biti meta raznim ksenofobijama, mizantropijama, mitomanijama i atavizmima. Meni je taj osjećaj progonjene divljači koji traje punih dvadeset i pet godina dobro poznat i to je sudbina od koje dobro odgojen čovjek ne može pobjeći. Mnogi moji prijatelji dijele istu vrstu problema, ali, hvala Bogu, dobro smo raspoređeni”, priča Hadžihafizbegović, opisujući kako se osjeća kada ga napadaju ljudi s kojima ga ništa ne povezuje, a mora dijeliti budućnost jer žive zajedno.

Širina bosanskog čovjeka

I onda ispriča priču o tome kako bi on htio živjeti, a kako izgleda život. Priča o slobodi referirajući se na Krležu – Krleža je o slobodi rekao: “Za mene je pojam ljudske slobode oslobađanje od predrasuda.” Kako kratko i genijalno. “Jer, zaista, kada imaš predrasudu, ti si u kavezu. Kada je nemaš, albatros si koji leti gdje mu je volja i kuda ga krila ponesu. Eto, taj život, izvan predrasuda, koji je nama u Bosni i Hercegovini poklonjen, stvara bijes kod fašista”, tvrdi Hadžihafizbegović.

Ističe da ga je uveliko odredila komparativna prednost odrastanja u Bosni. “Ja sam odrastao na stotinu metara od katoličke crkve, pravoslavna je bila još sto metara dalje, a džamija još tristo metara od njih. Na ovom mjestu ću stati i pokušati objasniti jedan fenomen. On je sociološke, kulturološke, pa ako hoćete i antropološke kategorije. Bosanskohercegovačkom multikulturalnom i multireligijskom načinu života stalno se spočitava neki produženi jugoslovenski projekt. Kao, Jugoslavija se raspala, pa se mora raspasti i BiH. Kakva stupidarija. Nek’ se onda raspadnu i London, i Berlin, i New York, i Pariz, i Sydney, i Amsterdam, i Milano. Sve su to mjesta gdje se živi multikulturalni, multikonfesionalni i multiljudski život. Upravo taj fenomen širine malog bosanskog čovjeka jebe fašiste. Konkretno, kad su Bošnjaci u pitanju, kerberi i hijene koji nas mrze ne mogu da shvate da bi se bosanski muslimani, u nekoj hipotetičnoj varijanti, odrekli Bosne u kojoj ne bi bilo Hrvata i Srba. Evo, ja se lično ne bih osjećao dobro i nisam siguran da bih mogao živjeti u BiH bez Hrvata i Srba. Ako Bog da, to se nikad i neće desiti. I, ako Bog da, Bošnjaci, Hrvati i Srbi do sudnjega dana živjet će zajedno u BiH”, govori na kraju smijući se jer on je ipak taj optimistični tip.

“Njima smeta širina bošnjačka. Njima smeta što se u Sarajevu radujemo Badnjoj večeri i Božiću ništa manje nego sarajevski Hrvati. Što polnoćku 24. decembra zajedno dočekamo s našom rajom Hrvatima. Što smo u ratu sačuvali jednu od najljepših pravoslavnih crkava i bogosloviju kod Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, što djecu vodimo po franjevačkim samostanima i učimo ih koliko su franjevci bitni za opstanak Bosne. Smeta im što navijamo u finalu Wimbledona za Đokovića, i što smo uz Hrvatsku repku u finalu Svjetskog prvenstva s Francuskom. Ta širina bosanskih muslimana dovodi fašiste do mentalnog rastrojstva. Iz te matrice krenuli su i napadi na mene zato što sam podršku za ulazak u Predsjedništvo BiH dao Željku Komšiću, a ne Draganu Čoviću”, kaže Hadžihafizbegović. Kaže da nije stvar u tome što Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda, nego što biraju ljude koji će predstavljati državu Bosnu i Hercegovinu, a ne etničke skupine.

“E, tu je kvaka. Tu je ta morbidna i opasna zamjena teza da neko nekome nešto nameće. To naprosto nije točno. Ne dolazi se u Predsjedništvo BiH da bi se tamo predstavljali narodi, nego suvereno priznata država Bosna i Hercegovina čija se zastava vijori ispred zgrade Ujedinjenih nacija na East Riveru u New Yorku. E, sad, to što je jedna politička partija u BiH, a ime joj je HDZ, predložila na mjesto odakle se predstavlja država, a ne tajkunski lobi i krimogene skupine jednog malog dijela Hercegovine, čovjeka koji od ‘93. godine Bosnu i Hercegovinu ne vidi kao državu, uvelike je odredilo građansku svijest Bosanaca i Hercegovaca. Ta je svijest, ovakvu političku lakrdiju s čovjekom koji zadnje dvije godine ponižava bošnjački narod, a ime mu je Dragan Čović – spriječila. Treba znati da je samo 40% glasačkog tijela Hrvata izašlo na izbore u BiH. Od tih 40% gotovo 30% glasova dobila je Diana Zelenika, predstavnica vrlo cijenjene hrvatske partije HDZ 1990., gospođa, liječnica, koja je veoma cijenjena unutar države BiH. Dakle, da su Hrvati htjeli dati podršku Draganu Čoviću, ne bi njih 60% apstiniralo od glasanja”, tumači Hadžihafizbegović. O Čoviću ima vrlo jasno mišljenje, ali za razliku od Hrvatske, koja se s njim susreće samo kada mu zagrebačko sveučilište dodjeljuje doktorat, i pritom se stidi, u Bosni i Hercegovini on čini svakodnevicu.

Moralna vertikala

Hadžihafizbegović podsjeća da je “taj isti Dragan Čović u zadnje dvije godine više puta išao na noge Aleksandru Vučiću u Beograd i Miloradu Dodiku u Banja Luku nego što je išao u crkvu i posjećivao nedjeljne mise. Otvoreno je kolaborirao s idejama Milorada Dodika o mogućoj disoluciji bosanskohercegovačke države. I, umjesto da, kao član Predsjedništva, reagira na Dodikove izjave kako Bosna i Hercegovina nije država i kako Republiku Srpsku treba odcijepiti, Dragan Čović je takvim izjavama davao vjetar u leđa”, ističe Hadžihafizbegović i dodaje da su Hrvati zbog njega napuštali BiH, prozivajući ga za odlazak dvadeset tisuća Hrvata iz Livanjskog kantona kojim stalno vlada HDZ. Da, njegov je favorit Željko Komšić jer je branitelj Sarajeva, pri čemu je bio ranjen i dobio najveće ratno priznanje Zlatni ljiljan. “Komšić je moralna vertikala obrambenog rata u BiH i odgovorno tvrdim da će Željko Komšić u Predsjedništvu BiH, kao čovjek, političar i kao Hrvat, biti na ponos svim bosanskohercegovačkim Hrvatima, kao i svim građanima Bosne i Hercegovine”, smatra Hadžihafizbegović.

No, Hadžihafizbegović je prije svega glumac, iako je i direktor slavnog Kamernog teatra 55. U njemu će proslaviti desetogodišnje postavljanje predstave “Žaba”, njenu 250. izvedbu. Filmska verzija, sufinancirana kroz HAVC, a koju je producirao Boris T. Matić, osvojila je brojne nagrade, a Hadžihafizbegović je dobio nekoliko Grand Prixa za najbolju mušku ulogu na festivalima u New Yorku, Firenci, Nišu, Mostaru i Somboru. Njegovi planovi su jasno složeni, pred njim su spomenute uloge. I možda je ono što bi htio odglumiti Camusov Kaligula i nekoga od heroja obrambenih ratova, nekoga iz Srebrenice ili Vukovara, za kojega je jako senzibiliziran. Kao i svatko tko razumije na kojoj strani treba biti kada krene nasilje prema mirnim ljudima.

(TIP/Izvor: Jutarnji.hr/Foto: Biljana Blivajs / CROPIX)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

10 komentara na Emir Hadžihafizbegović: ‘Fašistima smeta što navijamo i za Đokovića i za hrvatsku reprezentaciju. A baš u takvoj BiH ja želim živjeti’

  1. bh.zmaj- Legalista

    13. 11. 2018. - 10:48

    Može li mi neko reći u kojem je rovu Emir bio nakon što je “poljubio šestomjesečno dijete i ženu”? Ja ga ne sretoh nigdje osim na priredbama gdje bi izdeklamovao svoju monodramu, a potom bi slijedila sofra za odabrane “borce”.

    • Dexter

      13. 11. 2018. - 12:07

      Tomato je koliko se sjećam bio u rovu ispred E bloka na Sjenjaku gdje je čekao da se uvali u neki srpski stan a u ovim rovovima gdje smo mi bili nisi ga mogao vidjeti , mada ako tomato kaže da je proveo tri godine u vojsci nakon što je “poljubio šestomjesečno dijete i ženu” ko smo mi da sumnjamo u riječi ove moralne gromade !

  2. Mega troll

    13. 11. 2018. - 11:16

    Emir je klon Hilmije Frlja i obrnuto
    Konak kod Hilmije

  3. Davud

    13. 11. 2018. - 11:58

    Kakva gnjida, čovječe… Danas jedna priča, sutra druga, prejebo je i Dinu Merlina u odvratnosti. 😀

  4. Bosna

    13. 11. 2018. - 14:46

    Šta pričate koješta,ako je več poslao suprugu i dijete u Split mogao je i on ostati u Splitu ali nije.Koliko ih je pobjeglo u Njemačku pa se vratili,sad ministri,direktori .On je ipak izabrao Tuzlu.

    • bh.zmaj- Legalista

      13. 11. 2018. - 15:31

      Niko ne spori to što se vratio. Ali mani me priče o paradnim uniformama umjetničke čete II korpusa (koje su BTW gospoda uvijek nove dobijali). Kao nekoga ko je godine rata proveo u ID jedinici i preko leđa prebacio sve nedaće, imam pravo da kažem da dotični nije osjetio rata ni u kakvom smislu. Odgovorno tvrdim da mi nimalo moral nisu dizale patriotske pjesme niti naklapanja o fukari koja prodaje ibrike po Požarevcu.

  5. Cupi

    13. 11. 2018. - 17:16

    Alaj kenjash malo je reći.
    Sve nešto idealizuješ, uvlačiš se i jednima i drugima.
    Sad kao navijaš za Đokovića i dobra je i Brena a sjetimo se tvoje monodrame “Iza sna” u kojoj si pljuvo i po Fahreti i Dragani i Zijahu i Halidu i Hariju. Tad smo (po tebi) mi Bošnjaci bili “plastelin od koga se može napravit šta hoće” jer slušamo Draganu a sad veliš da vodiš dijete na polnoćku i u franjevački samostan. Pa ja sam i u ratu bio dobar sa Marijanom sa Husina i kod Goceta bio na vaskrsu 93. Snijeg do koljena, hljeba nema za jesti a mi mu ponijeli litar rakije za poklon, od djeda mahnuli zalihe “za ne daj bože”. I danas sam isti taj a ti si
    Shupchina koja glumi “BOSANCA retarda” u Tomatu i glupana u Karauli sve zarad neke marke.

    TUGO MOJA

  6. tuzlak-bb

    13. 11. 2018. - 19:51

    Individua koja je zgulila na pocetku rata u Split, gdje je boravio “samo” pola rata, a onda se vratio i angazovan u umjetnickoj ceti poceo laprdati nama monodrame u stilu “Ne mogu oni pobit, koliko Muslimanka moze rodit”.
    Naravno, tada atraktivni restoran “Lipa” mu je bio najdraze odrediste, gdje je kao pravi pripadnik SDA, unistavao obilne kolicine alkohola.
    Karakter – NULA bodova !

  7. Alienist

    14. 11. 2018. - 11:40

    Slažem se sa svim komentarima… odličan je glumac, a kao ličnost je potpuno ofiran.

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.