Je li (samo) Dayton kriv za stanje u BiH i izborne rezultate?

22.10.2018 08:31
TUZ09-19980913-BRCKO, BOSNIA AND HERCEGOVINA - A Bosnian women checks out how to fill out the ballot paper in a polling station in the Serb-held town of Brcko, 200 km north of Sarajevo, 13 September 1998. Bosnians cast ballots this weekend for new leaders in internationally  supervised elections, the second since the end of the 1992-95 Bosnian war.  (ELECTRONIC IMAGE) 
EPA-PHOTO/EPA/ANJA NIEDRINGHAUS/nie/kr/ow
 

“Uzimajući u obzir sigurnosnu situaciju na terenu”, Vijeće Evropske unije je prošlog ponedjeljka “potvrdilo spremnost EU-a da u ovoj fazi nastavi izvršni vojni mandat Operacije Althea kako bi podržao vlasti Bosne i Hercegovine u očuvanju sigurnog i bezbjednog okruženja, u skladu s Rezolucijom 1575 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 22. novembra 2004. godine.”

Prevedeno sa evropske epozovske leksike, to znači da je mandat multinacionalnih vojnih snaga za stabilizaciju u Bosni i Hercegovini – EUFOR 14.  godinu za redom produžen do narednog izvještajnog perioda, krajem 2019. godine. Prevedeno na još sitnije detalje, to znači da sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini, nakon nedavnih općih izbora, evropske ključne institucije ne ocjenjuju povoljnom za formiranje nove vlasti i za provođenje neminovnih društveno-ekonomskih reformi, koje bi mogle biti propraćene i socijalnim pobunama.

Veća izlaznost, veća odgovornost

U većini država članica Evropske unije glasanje nije obavezno, jer se prijava na biračke spiskove i izlazak na birališta smatra građanskom dužnošću i odgovornošću, a ne samo pravom da birate i budete birani u predstavnička tijela.

Jedno od prihvaćenih načela u ovim zemljama je, također, da se povećanjem izlaznosti na izborima povećava i građanska odgovornost za stanje u svojoj zemlji.

Izlaznost na izbore nije uvijek u srazmjeri s ekonomskim razvojem, ili sa stepenom demokratije.

Prijava na biračke spiskove i izlazak na birališta su obavezani izbornim zakonodavstvom ili ustavom i u visokoindustijaliziranim zemljama s dugotrajnom demokratskom tradicijom kao što su Australija, Švicarska i Singapur, te u nekoliko članica Evropske unije, među kojima su Belgija, Grčka, Kipar i Luksemburg.

Prema podacima The World Factboocka i portala Global Post, obaveznost izlaska na izbore propisna je u još dvadesetak zemalja svijeta, od Argentine, Australije, Brazila, Meksika, Egipta, Hondurasa, Kostarike, Ekvadora, Bolivije, Paragvaja, Paname i Perua do Dominikanske Republike, Libanona, Konga i Tajlanda.

Na svakodnevno aktuelno pitanje o najvećoj odgovornosti za takvo stanje u zemlji, i ptice već znaju da je to vlast, kao što je vlast i drugdje odgovorna za sve dobro i sve loše u svakoj drugoj zemlji svijeta. No, imajući u vidu da se u Bosni i Hercegovini ni vlast ne bira i ne uspostavlja kao u drugim zemjama, u briselskim političkim, stručnim i diplomatskim krugovima se često vode polemike i o suodgovornosti. I već je poznato da ni Evropska unija u tom kontekstu nije amnestirana. Niti su građani, bili oni poslušni glasači ili izborni spavači, potpuno nevini. Lista suodgovornih je, dakle, slojevita te sam proteklih dana pokušao doznati koga se ili šta u Briselu smatra, ipak, glavnim krivcem za stanje u zemlji i za posljednje (ne)očekivane izborne rezultate. I? (Ne)očekivano sam “otkrio” da u cjelokupnom poretku brojnih sukrivaca prvo mjesto zauzima Dayton.

Iz trulog korijena nema zdravog drveta

“Daytonski sustav, sam po sebi i po već duboko uštimanom mehanizmu konstituiranja vlasti na etnonacionalnom principu, generira i nacionalne stranke i izborne rezultate u Bosni i Hercegovini…

does viagra work for everyone.

…Dejtonski mirovni sporazum, kao privremeni međunarodnopravni akt o zaustavljanju rata, ne može biti fundament ustavnopravnog poretka ni u jednoj, pogootovo ne u evropskoj državi…

…Svi poslijeratni izbori u Bosni i Hercegovin su služili, služe i služit će konzerviranju lošeg stanja u Bosni i Hercegovini, jer je takva mogućnost dozvoljena Dejtonskim sporazumom…”

Ovo su samo neki od stavova zastupnika u Evropskom parlamentu čiji je politički i institucionalni fokus usmjeren ka zapadnom Balkanu, ili su im korijeni, iskustva i neposredni kontakti povezani s ovim područjem.

Primjeri Belgije, Grčke i Kipra

Belgija je prva zemlja u svijetu koja je još 1893. godine uvela obavezno glasanje.

Sud ima pravo kontaktirati sve građane koji nisu poštovali zakonsku obavezu o glasanju, niti su u pismenoj formi obrazložili razloge izostanka.

Ukoliko se izostanak ocijeni neopravdanim, novčana kazna može biti od 25 do 50 eura za prvi izostanak, a za drugi uzastopni neizlazak kazna se uvećava na 50 do 125 eura.

Birač koji nije glasao četiri puta u 15 godina gubi pravo glasa u narednih 10 godina, što znači da u tom periodu ne može birati niti biti biran u predstavnička tijela, niti ima pravo prijaviti se za bilo kakvo imenovanje ili napredovanje u javnoj službi.

Obaveza glasanja se u praksi danas ipak više smatra moralnom nego zakonskom obavezom, jer je svijest o važnosti izbora na visokom nivou, pa je i izlaznost visoko iznad evropskog prosjeka.

U Grčkoj je glasanje obavezno od 1975. godine.

Neposredno nakon promjene režima i ustavnog poretka u toj zemlji, sankcije su bile krivične i administrativne, s mogućnošću zatvorske kazne od jednog mjeseca do jedne godine.

Nakon ustavne reforme 2001. godine izlazak na izbore je obavezan, ali za neizlazak ne postoje sankcije.

Za bojkot izbora na Kipru novčana kazna može biti čak 340 eura.

Propisana je i zatvorska kazna, ali se neizlasci rijetko procesuiraju.

Dakle, svi moji sagovornici smatraju da Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina) imao presudnu ulogu na izborne rezultate svih dosadašnjih, pa i na rezultat općih izbora održanih 7. oktobra. Još gore od samog kreiranja izbornih pobjednika i političke forme u zemlji je, smatraju sagovornici, to što se kroz sve protekle godine pokazalo da Dejtonski mirovni sporazum u svojoj izvornoj suštini, uz sve civilizacijske vrijednosti koje su u njega preuzete iz tradicionalnih međunarodnih ugovora, konvencija i praksi – svojom temeljnom odrednicom o favoriziranju etničkih zajednica umjesto građana “ubija mogućnost svake evolucije demokratskog procesa u Bosni i Hercegovini”.

‘Privremenost’ duga četvrt stoljeća

“Kao čistokrvni Hrvat i kao iskreni prijatelj Bosne i Hercegovine, za koju i ovdje, u Briselu, zajedno s mojim koleginicama i kolegama iz Hrvatske, Slovenije i drugih europskih članica, činim kolikogod mogu za suštinsko evropeiziranje Bosne i Hercegovine, s potpunom uvjerenošću mogu ustvrditi da ni za izbor Željka Komšića na funckiju člana državnog Predsjedništva [iz reda hrvatskog naroda]i, ni za ponovnu pobjedu nacionalnih stranaka na nedavnim općim izborima, niti za eventualnu postizbornu političku krizu – koja nije nužna, ali može uslijediti – nisu primarno odgovorni bh. birači. Krivo je davno prevaziđeno slovo izbornog zakonodavstva i slovo Okvirnog mirovnog sporazuma, čija ‘privremenost’ traje već skoro četrvrt stoljeća”, rezimirao je Tonino Picula, u duhu one stare mudre izreke, po kojoj “iz trulog korijena nema zdravog drveta”.

Ovaj ugledni hravatski zastupnik u Evropskom parlamentu i izvanredan poznavalac političkih neprilika u zemljama regije smatra da ovakva kakva je, konstitutivno asimetrična federacija, s vrlo skupim, glomaznim i neefikasnim strukturama vlasti na svim novima, Bosna i Hercegovina ne može imati realnu evropsku perpsektivu. Zato na dosadašnjem evropskom putu ove zemlje i jeste dominirao formalizam, od kojeg ni jedna strana u tom procesu dugoročno nije mogla profitirati, a građani su svakodnevno sve više gubili.

“Pogrešna ustavna struktura i konstitutivnost triju naroda na štetu građana”, smatraju anketirani zastupnici u Evropskom parlamentu, na najizravniji način produciraju i nisku stopu izlaznosti birača, jer “većinu apstinenata najvjerovatnije čine oni koji se ne osjećaju pripadnicima nijedng od tri konstituvna naroda… Takve građanke i građani koji nisu dio etnonacionalnog ‘svetog trojstva’, iako formalno nisu zakinuti biračkim pravom da glasaju za koga žele, ipak nemaju ono što je najvažnije – identitet”. Takvi bojkotiraju izbore jer su prislino strpani u tor “ostalih”, čime je njihov društveno-politički značaj u Bosni i Hercegovini vrednovan koliko i restlovi u kakvoj neuređenoj krojačkoj radnji.

Juriš desničarskih i antievropskih pokreta

Tanja Fajon, ugledna bivša novinarka i aktuelna slovenska zastupnica u Briselu, koja ima sjajne izglede da u maju naredne godine dobije povjerenje građana i za treći petogodišnji mandat u Evropskom parlamentu, smatra neozbiljnim izjave onih bh. političara kojima je za loše izborne rezltate kriva čak i tehnologija glasanja putem olovke i glasačkog listića.

“Na isti način se dan-danas glasa u Sloveniji, i još nekim članicama Unije. Nemamo, dakle, elektronsko glasanje, ali kod nas nema nevažečih listića u sumnjivom broju i potpuno nam je nezamislivo da ih ikada bude kao u Bosni. Zato, osim lošeg dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine, glavnu prepreku promjenama i progresu ove zemlje vidim i u upravljanju izbornim procesom, u čemu je centralno izborno tijelo najodgovornije”, zaključuje Fajon.

Slovenska zastupnica u Evropskom parlamentu, kao i Picula, smatra da je izgubljeno previše dragocjenog vremena za konsolidaciju Bosne i Hercegovine i da se negativne tendencije u vidu još jačeg populizma, nacionalizma i političkog sektaštva mogu vratiti kao bumerang. Takvi procesi bi od koristi mogli biti samo nacionalistima, korumpiranim “elitama”, secesionistima i  takozvanim konfederalistima u Bosni i Hercegovini, koji u svojim planovima kalkuliraju i s daljim jačanjem populističkih, desničarskih i antievropskih pokreta u zapadnoj Evropi, uključujući i članice Evropske unije. A od takve stvarnosti se nije daleko.

Od posljednjih parlamentarnih izbora u Švedskoj, preko nedavnih pokrajinskih u Njemačkoj i prošlonedjeljnih lokalnih u Belgiji, konzervativne, desničarske i antievropske političke opcije su zabilježile rast, a svi moji sagovornici slute da bi se takav trend mogao nastaviti i na predstojećim evropskim izborima krajem maja naredne godine, kada se biraju i imenuju predstavnici za zajedničku zakonodavnu i izvršnu vlast Evropske unije. Zbog takvog mogućeg razvoja dođaja, u Briselu danas mnogi pate od griže savjesti prema Bosni i Hercegovini, ali takvo stanje samodgovornosti istodobno kohabitira i s nespremnošću da se stanje promijeni u korijenu, u svojoj dejtonskoj suštini.

U ‘sjeni’ razgovora Srbije i Kosova

Na pitanje zašto Evropska unija i međunarodna zajednica nisu odlučnije u nametanju promjena postojećeg, očigledno neperspektivnog političkog poretka u Bosni i Hercegovini, dobio sam zanimljive odgovore. Prvi je da se većina evropskih zvaničnika, analitičara i diplomata oslanjala na logiku “blisku zdravoj pameti”, po kojoj se tokom svih proteklih godina očekivalo da će građani željni progresa i boljeg života, nevladine organizacije s obilatim fondovima iz vana, domaći intelektualci, javni mediji, demokratske političke snage i proevropska javnost u Bosni i Hercegovini biti proaktivniji, hrabriji i više domoljubni od svojih etnonacionalnih vladara.

Te da će, u skladu s vlastitim kriterijima o budućnosti svoje zemlje, svi zajedno biti dovoljno snažan korektiv vlastima, kako bi ih se natjeralo na evoluciju društveno-političkog poretka nametnutog u Daytonu krajem 1995. godine.

Drugi odgovor je, također, logičan. Ne osporavajući krizu unutar Evropske unije, geopolitičko prestrojavanje na globalnoj sceni, blokovske zategnutosti i sve ostale okolnosti na koje Evropska unija nije mogla sama utjecati, sagovornici su saglasni da je djelovanje iz Brisela i prijestolnica vodećih članica Evropske unije moglo, trebalo i moralo biti odlučnije. A nije bilo takvo zbog toga što je glavni fokus evropske politike prema zapadnom Balkanu bio usredsređen na razrješenje odnosa između Srbije i Kosova, “vjerovatno zbog uvjerenja u Europskoj komisiji da je ovaj problem riješiv u tekućem petogodišnjem mandat europskih institucija, koji ističe u proljeće naredne godine”, smatra Picula, ocjenjujući takav pristup pogrešnim.

Kriza progresivnog lidrstva, također, nije boljka samo Bosne i Hercegovine i balkanske regije, već je problem i današnje Evropske unije i svijeta. U takvom poretku vrijednosti najveći profit izvlače oni koji su na vlasti, jer su krize i stalno generiranje kriza njihovi najbolji saveznici, ili su saveznici onima koji su još gori od onih koji sada vladaju.

Vrijede li iskustva iz Belgije?

Da nije, ipak, sve tako šematizirano i besperspektivno u natrulom političkom biću Evrope i svijeta pokazuje primjer Kraljevine Belgije, liberalne federalne monarhije, koja je, po složenosti i organizaciji države, etničkoj, jezičnoj i političkoj slojevitosti, najsličnija Bosni i Hercegovini. I ne zovu je bez razloga “Bosna s kapitalom”, ili “Balkan zapadne Evrope”.

Njeno gotovo 200-godišnje državotvorno iskustvo, pet temeljitih ustavnih reformi, radikalna teritorijalna reorganizacija i odvažna transformacija od monarhističkog kolonizatora do labave federacije – besprimjerno je na evropskom prostoru. A veoma je parcijalno i površno proučeno. Pogotovo u Bosni i Hercegovini, koja je gotovo identično višeslojno stukturirana kao Belgija: teritorijalno, institucionalno, jezički, kulturološki te, sljedstveno tome, i politički.

Mnoga od dosadašnjih rješenja ni u ovoj zemlji nisu obljubljena, ali se provode u interesu Federacije i općih interesa belgijskih građana. Jedan od nužnih kompromisa je i obavezujući izlazak na izbore kako bi se razriješio problem bojkota i izbjegla manipulativna majorizacija jedne nad druge dvije nacionalne skupine (Flamanci, Valonci i Njemačka manjina). Takvim izbornim pravilima, pravno-finansijskim sankcijama za apstinente izbora i mnoštvom drugih kompromisnih mjera i gotovo mađioničarskih političkih trikova, Belgija uspijeva nadživjeti gotovo polustoljetne secesionističke težnje flamanske političke elite.

Ni nove konferencije, ni revolucije

Do kada će tako biti – ne zna se, ali autentičnost, hrabrost i umješnost belgijskih reformatora se pokazala do sada nadmoćnijim oružjem od populističkih pamfleta, lažnih optužbi na račun federalne vlade i od pridobijanja glasača na račun bajki o boljem životu nakon disolucije.

Belgija, naravno, nije na Balkanu i nema sličan historijski, geopolitički i mentalni kontekst. Belgija je industrijski visoko razvijena zemlja u srcu zapadne Evrope i okružena velikim i moćnim državama. Na teritoriji Belgije su sjedišta većine institucija i radnih tijela Evropske unije i NATO-a, a glavni grad Brisel je svjetska oaza kosmopolitizma i svekolike kulturne raznolikosti.

Louis Michel, jedan od najiskusnijih EU parlamentaraca, bivši belgijski ministar vanjskih poslova, u dva mandata evropski komesar i reformistički liberalni demokrata, ne želi “ni pomisliti” da za Bosnu i Hercegovinu ne postoji funkcionalno rješenje koje bi bilo po mjeri svih etničkih zajednica i po ukusu dominantnog broja njenih građana. Michel je, kao i većina drugih kojima je dejtonska suština bh. problema poznata, uvjeren da se “ključ sudbine Bosne i Hercegovine nalazi u pravim rukama – u rukama domaće vlasti, institucija države i grđana”, te da “samo hrabrost, vizija i kompromisi mogu pobijediti samogenerirajuću politokratiju i osiljene birokratske poslušnike, koji znaju biti i opasniji od same političke vlastele”.

Michel, također, ne vjeruje ni u jedan od, s vremena na vrijeme aktueliziranih, scenarija kojima bi se eventualno prekratio put do suštinskih promjena u Bosni i Hercegovini. “Nova međunarodna konferencija nije realna, jer za takvu operaciju na međunarodnoj pozornici nema zainteresiranih. Bilo kakva građanska revolucija širih razmjera također nije opcija, jer su ‘građane’, kao potencijalnu društvenu elitu, tamo potisnuli i marginalizirali etnonacionalisti.”

Opozicija ne zna šta bi prije

Michel, kao i dvoje prethodno citiranih evropskih parlamentaraca, ocjenjuje da ni samotransformacija lidera postojećih nacionalnih političkih partija u Bosni i Hercegovini nije moguća, jer bi to bilo ravno izdaji vlastitog uvjerenja i svoje glasačke mašine.

Ni jedno od anketiranih članova Evropskog parlamenta nije naklonjeno ni već viđenim i politički iskušanim liderima opozicionih partija, jer ne nude suštinske promjene, nisu u stanju privoljeti mlade i niti sami znaju u kakvoj bi zemlji voljeli živjeti. “Opozicija se u vašoj zemlji ponaša kao beba na tuti, ne zna šta bi prije”, cinično je političku scenu u Bosni i Hercegovini ovih dana opisao jedan francuski novinar.

Slovenska parlamentarka Tanja Fajon najviše vjeruje u vrijeme kao faktor suštinske promjene. Hrvatski socijaldemokrata Tonino Picula se nada boljem regionalnom i globalnom kontekstu za evoluciju u Bosni i Hercegovini, dok za političkog veterana Luisa Michela boljeg recepta za promjene nema od kompromisa, jer je za ovu političku vještinu potrebna samo volja.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Zekerijah Smajić/Foto: EPA)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.