Foto: ‘Ko će hraniti Bosnu ako nam omladina ode?’

20.10.2018 11:12
emin3333-696x456
 

Emin Bektić je rođen u selu Jasenova na petnaestak kilometra od Srebrenice. Konje je zavolio od malih nogu i kad je stasao u mladića sa njima je u šumskom gazdinstvu počeo iz šume iznositi drva u tzv. ”samarici”. Težak, slabo plaćen posao i obustavljanje 40 odsto mjesečne zarade za neku “kauciju”, koju bi naplatio tek za godinu dana, brzo su dozlogrdili Eminu. Čuvši da Biro rada u Srebrenici upisuje one koji žele ići na rad u Njemačku prodao je svojih sedam konja i krenuo u svijet trbuhom za kruhom, piše Deutsche Welle.

„U Njemačku sam stigao 11.06.1970.godine. Ugovor si morao potpisati na godinu dana a ja sam mislio ostati jedno šest mjeseci, zaraditi nešto para da se iščupam iz duga, veresije pa da se vratim. Bilo nas je 17 iz srebreničke opštine i prve pare koje smo dobili, nekih 300 maraka smo za noć dali na “šantu” (kartaška igra, jedna vrsta pokera prim. aut.) i sutradan nismo imali šta jesti”, priča Emin smijući se i nastavlja:

„Ostao sam tu i kasnije mi se, što naši ljudi kažu, osladilo. Malo više slobode, malo više hodanja, mladost bez brige i pameti.”

Emin govori kako je prvo došao u Alen i da su živjeli u 11 baraka u kojima su bila 102 Jugoslovena. „Bilo nas je iz svih krajeva od Svrljiga, Tuzle do Trbovlja. Bile su to jugoslovenske rudarske firme a narod k'o narod, bilo nas je svakakvih i dobrih i loših a ti sebi nađeš sa kim možeš”.

Iako se na rad u Njemačku išlo najčešće organizovano preko firmi i biroa za zapošljavanje, ideološke predrasude i podozrenje okoline prema gastarbajterima, kad bi dolazili kući u Jugoslaviju bilo je veliko.

“Morao bi odmah da se javiš u miliciju gdje bi te po nekoliko sati ispitivali šta radiš, gdje radiš, ko je s tobom, gdje izlaziš… Ma činilo mi se da znaju o meni više nekih stvari nego što ih ja sam znam. Mi smo išli tamo da radimo, da zaradimo, da pomognemo porodici i stvorimo nešto, a ne da se bavimo politikom. Možda je i bilo nekih koji nisu tako htjeli, ali ja mislim da su većina nas bili pošteni, vrijedni ljudi. Ja nisam nikad bio komunista, ali čini mi se da su mnogi od nas gastarbajtera bili veći komunisti od nekih koji su u Jugoslaviji tada platu za to dobivali. Bili smo organizovani u jugoslovenske klubove. Nismo se dijelili k'o danas na Srbe, Hrvate, Bošnjake. Svi smo bili “Jugovići”, jedan drugog smo, ako nismo znali ime, oslovljavali sa zemo, zemljače”, sjeća se Emin.

Prošlo je tako desetak godina i onda je Emin ozbiljno odlučio da ostane i zaradi penziju. Radio je težak rudarski posao u različitim rudnicima uglja.

„Posao je bio težak, ali dobro plaćen. Imali smo savremenu opremu za to vrijeme i maksimalnu zaštitu na radu. Morao si nositi čizme ili cipela sa štitnicima za noge, obavezan šljem sa lampom i rukavice. Disciplina je bila velika, morali su se poštovati propisi. Ja da nisam ostario, da sam u snazi, sad bih se vratio tamo da opet radim isti posao, ali to ne bih radio ovdje kod nas.”

Na pitanje zašto, Emin odgovara: “Zato što kod nas nema organizacije rada kako treba, ima puno propusta, ljudi ginu, vidi samo koliko je nesreća bilo u našim rudnicima posljednjih godina”

Rat na prostorima bivše Jugoslavije zatekao ga je u Njemačkoj gdje je ostao sve dok nije stigla i penzija. Mogao je tamo i ostati. I danas u Dortmundu ima stan u kojem živi njegov sin iz prvog od tri braka, jer tri puta se ženio i ima devetoro djece. Ali, žudio je za Bosnom, za šumama i livadama njegove Jasenove, na kojima slobodno pasu konji, njegova nezaboravljena strast i ljubav još iz djetinjstva.

„Krajem januara 2000. definitivno sam se vratio u Jasenovu. Sve je bilo porušeno, nikog nije bilo činilo mi se kao da živim na groblju. Četiri godine sam živio u daščari, bez struje. Posadio sam najmanje 250 sadnica raznog voća koje sam i kalemio i sad to sve rađa. Ovdje sve uspijeva, ali nema ko da radi a ja ne mogu obraditi sve za čitavo selo.

Život u prirodi s prirodom

Po povratku se Emin oženio po treći put i sa vrijednom suprugom Sabinom krenuo u obnovu velikog imanja. Izrodili su četiri kćerke, danas već stasale djevojke, tri studiraju u Sarajevu a jedna u Srebrenici. Od oca su naslijedile ljubav prema konjima i prije koju godinu svijet je obišla slika četiri, kako ih nazvaše u medijima, šumske vile što kroz snježnu mećavu galopiraju na konjima. Emin danas ima 16 konja i želja mu je da otvori školu jahanja za putnike namjernike. Jer, od skoro se po malo bavi i seoskim turizmom. Emin je čovjek veselog duha i voli i zasvirati.

„Sviram šargiju, saz ili tamburu kako se zove ovaj instrument u različitim krajevima Bosne. Sviram sebi, za sebe i za druge koji vole slušati”, kaže on u šali.

Osim što svira on i piše pjesme seoske, čobanske kako on kaže. Objavio je jednu zbirku pjesama pod nazivom ‘Čobanica’.

„To kad mi dođe nešto u glavu, kad sam ožalošćen ili veseo, nešto me obradovalo, ja tada pišem, dođe mi inspiracija i ako to odmah zapišem to i ostane. Kasnije se više to ne može vratiti.”

Upoređujući život na selu danas i nekad u njegovo vrijeme, kaže kako je odrastao bez mašina, bez tehnike koja je mnogo toga unaprijedila i poboljšala. Ali, kaže, kad sada vidi da krava ili ovca ima naušnicu, minđušu kao nekad djevojka, njemu je to smiješno. „Vrlo neobično mi je što na njivi nema žetelaca, što na livadi nema kosaca, one pjesme, mobe i veselja, smijeha i cike mladosti dok radi u polju, nema sijela, ašikovanja, nema ništa ono staro. Ja razumijem da vrijeme čini svoje. Ja sam ostario na asfaltu, ali ipak sam se vratio u prirodu jer za mene je priroda raj, dženet ili jedna vrsta Boga”, kaže Emin.

Emin je nadaleko poznat kao veliki šaljivdžija i mada on za sebe kaže da je nepismeni seljak u njegovim šalama ima puno zbilje i gorke satire kao ono kada je u jednoj od brojnih kriza lokalne vlasti u Srebrenici zvanično, na protokol opštine, predao pisani prijedlog da, kad već ne mogu da se dogovore imenuju njega za zamjenika opštinskog načelnika i kao svoju glavnu specijalnost naveo da ima dugogodišnje iskustvo u radu sa konjima.

Ko će braniti i hraniti Bosnu ako nam omladina ode?

Na ove trakavice oko izbora koje još uvijek traju Emin u šali predlaže kao rješenje za BiH: „Treba ukinuti sve ove stranke i osnovati stranku Bogumila jer su oni najstariji na Balkanu. Valjda se onda neće svađati šta je srpsko, bošnjačko ili hrvatsko. Uslov je da predsjednik ima samo jednu ruku, manje će krasti”, kaže kroz smijeh.

Na kraju se vraćamo na početak. Ljudi su trbuhom za kruhom odlazili u velikom broju sa ovih prostora, prije pedeset godina. Svjedoci smo da je talas odlaska iz BiH u Njemačku danas možda i veći tim prije što odlaze mladi, obrazovani, stručni ljudi. Emin na ovo kaže:

„Ja nikad nisam letio avionom, ali sam čuo od ljudi koji su odozgo gledali da ljepše prirode nema ali samo od ljepote se ne živi. Žao mi je što mladi ljudi opet moraju u Njemačku da zarade sebi za život. Oni nemaju problem sa ovom zemljom već sa ovim političarima što samo o sebi brinu. Loše je što odlaze mladi, školovani ljudi. Hoće li se oni imati gdje vratiti? Ko će ostati da brani i gradi ovu meni na svijetu najljepšu zemlju”, pita se Emin Bektić na kraju?

shelf life of prednisone.

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.