Kenan Mustafić: Bh. formula: Kako efikasno istrijebiti siromaštvo

18.10.2018 08:40
srbija-siromastvo-beograd-prosjakinja_3
 

Ko ne može da se obogati i ko ne može da isprati sistem – onakav kakav jeste (nekima, čitaj savršen i idealan za sprovedbu plana) ne treba ni da bude ovdje. Deklaracija stupa na snagu danom donošenja i na snazi je dok posljednji siromah iz ove zemlje ne bude istrebljen, jer deklaracije UN-a su obavezne i naša karta za, molim Vas, naše bolje sutra.

Sjećam se petog razreda osnovne škole veoma dobro. Sjećam se i prvog srednje škole odlično, a najbolje se sjećam druge godine studija i predmeta „Demokratija“. U suštini sjećam se svega u vezi demokratije jer kako i ne bi kada je to u našem školstvu postao biti predmet bitniji od maternjeg jezika jer bitnije je znati ko ima kakvo pravo (a ne upražnjavati isto) nego pravopis i gramatiku jezika koji ionako evo dovode u pitanje.

Elem, svaki stadij i segment mog školovanja obilježila je jedna riječ: demokratija. A uz demokratiju su stizala i osnovna ljudska prava, prava djeteta, pravo svih nas za jednake mogućnosti i znate šta već sve ide uz to.

Doduše, sve sam isto slušao do druge godine fakulteta kada smo konačno naučili nešto novo – da postoji UN-ov dan za „istrebljenje siromaštva“.  Ove godine se obilježava 25 godina od deklaracija Generalne skupštine UN-a, rezolucije 47/196 kojom je 22. 12. 1992. godine 17. oktobar proglašen međunarodnim danom ni manje ni više nego dan za „istrebljenje siromaštva“.

U isto vrijeme u Bosni i Hercegovini se, doduše malo više od 25 godina, obilježava početak rata i rušenja svih demokratskih vrijednosti jedne zemlje koja se smatra srcem Evrope. Isto tako, ove godine se obilježava i 23 godine od pokušaja uspostave „opet“ jednog demokratskog društva – u zemlji u čijoj se demokratiji, kao i širom demokratskog svijeta, očekuje da se pitanju siromaštva posveti na jednak način kao i izglasavanju zakona o povećanju plata parlamentarcima.

Sistem, ključna riječ

Tu nije kraj, jer izgleda ovo je godina „godišnjica“. Obilježava se ove godine i trideseta godišnjica kako je Father Joseph Wresinski i pokrenuo priču internacionalnog dana „istrebljenja siromaštva“.  E kad je njemu trebalo 5 godina da nagovori UN i ove što se pitaju da usvoje ovaj dan možda je i logično da nama treba nešto više od 20 godina da se na pravi način pozabave siromaštvom i nejednakim prilikama.

Wesinski je imao veoma jednostavnu filozofiju. Posmatrao je demoratske i nedemokratke sisteme i pored niza razlika u načinu funkcionisanja sistema, uočio je da ipak ima jedna zajednička stvar demokratiji i svemu što je kontra demokratije – sistem, vlada i ovi na vlasti na isti način se odnose prema siromašnima i jednakim prilikama, tj. ne odnose i ne smatraju ovu pojavu bitnom. To ga je inspirisalo da predloži rezoluciju koja je i donesena poslije, a koja se bazira na tome da države ovaj problem posmatraju jednako bitno i sa istim nivoem pažnje kao i druge probleme i pojave u društvu.

Ove godine obilježavam i ja svoju godišnjicu – 24 godine istrebljenja siromaštva na bosansko-hercegovački način. Prvih 6 godina svog života se baš i ne sjećam, ali od sedme godine počeo sam shvatiti neke stvari, pogotove one koje su vidljive golim okom.

Nisam baš siguran kako su oni koji su tada vladali Bosnom i Hercegovinom, a ni ovi koji danas vladaju (čitaj uvijek isti – i stvarno vladaju) shvatili tačno ovu rezoluciju. Iskren da budem nisam uopšte ni siguran da li su pročitali rezoluciju ili su samo iz naslova, na sebi svojstven način, odlučili kako se „pozabaviti“ problemom no, siguran sam u jedno, formula za istrebljenje siromaštva u Bosni i Hercegovini je jedinstvena.

Na predmetu Demokratije na drugoj godini studija imali smo zadatak da ispišemo svoje deklaracije odnosno prijedloge za Vladu naše zemlje kako da se pozabavi određenim problemom u društvu koji na neki način urušava ili šteti demokratskom sistemu. Ja dobijem zadatak da ispišem prijedlog rješenja za „istrebljenje siromaštva“ a koji se bazira na UN rezoluciji br 47/196.

Iskreno, pred praznike, pred novu godinu se uvijek ulijenim. Dosta mi bude više eseja i pisanja. Nije mi se pisalo previše. Tražio sam način da ovo riješim što prije. I sjednem i počnem „googlat“ i razmišljam prepisati ću – po prvi put za vrijeme svog studija, ali Bože moj. Doduše parafrazirat ću malo…, ali od koga. Ne bi mi teško da sjednem i počnem da istražujem, ako mogu tako reći. Posreći mi se tako da u prvih sat vremena nađem rješenje.

Mnogo naslova i članaka iz kojih se mogla zaključiti čarobna formula bosansko-hercegovačkih vlasti za „istrebljenje siromaštva“ i sprovedbe rezolucije UN-a br 47/196 iz 1992.godine.

Moja deklaracija

I napišem, mislim parafraziram, pa moja deklaracija neka bude:

1. Raditi na planu i programu i implementaciji akcije da bogati postanu bogatiji

2. Raditi na planu i programu i implementaciji akcije da siromašni postanu siromašniji

3. Sprovesti aktivnosti sa ciljem ukidanja srednje (čitaj radničke) klase koja bi, eventualno, u naglom porastu populacije u ovom sloju društva, mogla dovesti do tranzicije vlasti na stranke koje se zalažu za radničku klasu i prava radnika čime bi ugrozili sprovođenje stavke 1. ove deklaracije

4. Raditi na jasnom planu i programu čišćenja teritorije države od siromašnih i stvaranja uslova za njihov odlazak

5. Potpisati i sklopiti što veći broj ugovora i sporazuma sa evropskim zemljama o ukidanju viza i stvaranje ambijenta u kojima će bh. siromasi moći otiči i zaposliti se

6. Raditi na dovođenju i osnivanju što većeg broja organizacija i agencija koje će se baviti korespondencijom i organizacijom odlaska radne siromašne snage iz Bosne i Hercegovine – pa gdje god

7. Bogate pomagati i stvarati elitu koja će podrivati sistem koji, eventualno i ekskluzivno, u jednom momentu može postati sistem „elitne demokratije“; stvoriti političku (čitaj stranačku) finansijsku mašineriju kojima cilj opravdava sredstva

8. Mlade sistemski istrebiti i pričati kako su pasivni i nisu spremni za rad, oduzeti im sva moguća prava i staviti im na znanje da ovo nije sistem stvoren za njih, jer nisu rođeni u porodicama kojima su mogućnosti veće

9. Radnicima sa minimalcima svake godine davati što veći broj nameta i obaveza prema državi te ih opteretiti tolikim troškovima da sami shvate da u ovom elitnom društvu nema mjesta za njih

10. Naplačivati javne fakultete kao da su privatni i stvoriti ambijent u kojem niko ne može da se edukuje jer to je privilegija bogatih

11. Uraditi sve što je potrebno da se rezolucija UN-a 47/196 sprovede u djelo i istrijebi siromaštvo. Cilj opravdava sredstva.

alli on line.

12. Bogatima dozvoliti da otvaraju auto-prevoz firme te da siromahe odvezu tamo gdje im je mjesto – u Evropskoj uniji jer..

Ko ne može da se obogati i ko ne može da isprati sistem – onakav kakav jeste (nekima, čitaj savršen i idealan za sprovedbu plana) ne treba ni da bude ovdje. Deklaracija stupa na snagu danom donošenja i na snazi je dok posljednji siromah iz ove zemlje ne bude istrebljen, jer deklaracije UN-a su obavezne i naša karta za, molim Vas, naše bolje sutra.

Lijepo je UN u svojoj rezoluciji iz 1992. godine rekao da se siromaštvo treba iskorijeniti i istrijebiti. Pa je li moguće da se samo Bosna i Hercegovina pridržava toga? Doduše nismo još uspjeli u potpunosti, ali na dobrom smo putu jer forumla je više nego efikasna. Autobuske karte nikad nisu bile traženije, a zemlje zapadne Evrope nikad otvorenije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Kenan Mustafić)

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Jedan komentar na Kenan Mustafić: Bh. formula: Kako efikasno istrijebiti siromaštvo

  1. haustor

    18. 10. 2018. - 10:33

    50 godina od gastarbajterskog sporazuma: Njemačka je i dalje san radnika iz zemalja bivše SFRJ
    Nekad i sad
    Kada su prije tačno pedeset godina Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i tadašnja Zapadna Njemačka potpisale tzv. gastarbajterski sporazum o mogućnosti zaposlenja radnika iz Jugoslavije u Njemačkoj, zvanično je počela era masovnijeg iseljavanja ljudi. Taj val iseljenja nikada nije ni prestao pa je Njemačka i danas san i želja mnogih iz zemalja bivše SFRJ.
    Kada su prije tačno pedeset godina Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i tadašnja Zapadna Njemačka potpisale tzv. gastarbajterski sporazum o mogućnosti zaposlenja radnika iz Jugoslavije u Njemačkoj, zvanično je počela era masovnijeg iseljavanja ljudi. Taj val iseljenja nikada nije ni prestao pa je Njemačka i danas san i želja mnogih iz zemalja bivše SFRJ.
    Iako se ovog oktobra slavi 50 godina od potpisivanja sporazuma o angažovanju jugoslavenske radne snage u SR Njemačkoj, treba imati u vidu da se SFRJ uključila u migracione procese radne snage znatno ranije.

    O ovoj temi razgovarali smo sa historičarem i izvrsnim poznavaocem ove tematike Vladimirom Ivanovićem s Univerziteta Humboldt u Berlinu.

    “Naime, već od 1963. godine jugoslavenski radnici odlaze na ‘privremeni rad’, a u trenutku potpisivanja sporazuma sa SR Njemačkom, u toj zemlji je zaposleno već više od 300 hiljada radnika. Potpisivanje sporazuma je bilo onemogućeno zbog nepostojanja diplomatskih odnosa između SFRJ i SR Njemačke. Oni su obnovljeni 31. januara 1968. godine i samim tim više nije postojalo prepreka. Potpisivanje sporazuma sa SR Njemačkom treba sagledati u široj historijsko-političkoj perspektivi, jer je to prije svega značilo uspjeh istočne politike Willyja Brandta”, rekao je Ivanović.

    Jugoslavija je 1965. godine potpisala sporazume o angažovanju radnika i s Austrijom, Francuskom i Švedskom.

    “Potpisivanje sporazuma sa SR Njemačkom 1968. godine dovelo je do toga da se u roku od samo nekoliko godina formira svojevrsna nacionalna manjina u toj zemlji. Već 1972. godine više od 800 hiljada jugoslavenskih radnika je na radu u SR Njemačkoj, predstavljajući najveću grupu stranaca u toj zemlji”, priča nam Ivanović.
    U Njemačku na privremeni rad

    Potpisivanjem sporazuma Jugoslavija je priznala da se postoji višak radne snage i da u socijalističkom raju nema posla za sve. Implikacije na jugoslavensko društvo bile su višestruke.

    “Treba imati u vidu da je SFRJ bila jedina socijalistička zemlja koja se odlučila na izvoz radne snage. Naime, nakon velike privredne reforme 1965. godine i pokušaja da se uvedu tržišni principi poslovanja u privredi, kako bi ona postala konkurentnija na svjetskom tržištu, veliki broj radnika ostaje bez posla. Jugoslavenska vladajuća nomenklatura smatrala je da bi otvaranjem zemlje i zapošljavanjem radnika u inostranstvu bio na neko vrijeme riješen problem nezaposlenosti, istovremeno bi radnici nakon povratka donijeli sa sobom tzv. know-how. Element privremenosti je uvijek bio prisutan. Jugoslavija je željela poslati na rad u inostransvo ljude iz nerazvijenih područja. Do toga doduše nije došlo. Jugoslavenska radna snaga u SR Njemačkoj je najobrazovanija od svih stranih radnika. Prije svega jer su na rad odlazili kvalifikovani radnici. Svi radnici su otišli da bi se vratili. Ipak, do toga nije došlo”, naglašava profesor Ivanović.

    Jugoslavenske vlasti su nakon intervencije u Češkoslovačkoj, Hrvatskog proljeća (Maspok) i pokreta Srpskih liberala promijenile odnos prema odlascima u inostranstvo. Iako jednom pokrenute migracione procese nije bilo moguće zaustaviti, jugoslavenskim vlastima bilo je jasno da u inostranstvu radi čitava “Treća armija” na koju se ne bi moglo računati u slučaju vanjskog napada na Jugoslaviju. Zato se od 1972. godine zaustavlja masovni talas regularnnog zapošljavanja, tj. zapošljavanja putem sporazuma u SR Njemačkoj.
    Devize, devize

    Više radnika iz Jugoslavije na radu u Njemačkoj značilo je i povećanje slanja deviza, odnosno novca u rodni kraj.

    “Devizne doznake igrale su od početka radničkih migracija ogromnu ulogu u Jugoslaviji. Dobar dio društvenog proizvoda je dolazio od doznaka, a radnici na privremenom radu su često bili finansijeri i inicijatori elektrifikacije rodnih sela ili izgradnje puteva. Tako da su u smislu samodoprinosa igrali veliku ulogu”, ističe Ivanović.

    Prema podacima Svjetske banke iz 1989. godine Jugoslavija je na konto deviznih doznaka imala priliv više od 3,5 milijardi američkih dolara.

    “Jedna od stavki džentlmenskog sporazuma između Tita i Brandta o obeštećenju žrtava nacističkih progona bila je i da se Jugoslaviji stavljaju na raspolaganje ušteđevine jugoslavenskih radnika u SR Njemačkoj u vidu kredita. Garant je bila njemačka vlada”, naglašava on.

    Gastarbajteri su neminovno imali ogroman utjecaj na historiju Jugoslavije i na historiju odnosa nekadašnje Jugoslavije i zemalja nastalih njenim raspadom s današnjom Njemačkom.

    “Ipak, gastarbajteri su bili jugo-švabe i na njih se gledalo kao na nekog ko je niskog obrazovanja, otišao trbuhom za kruhom s koferom u ruci i željom da izgradi najveću kuću u selu. Istina je daleko od ove uvriježene slike, jer ogroman broj ljudi iz jedne zemlje znatno utječe na drugu i obrnuto. Primjera radi, jugoslavenska kuhinja nastala je u SR Njemačkoj, a zahvaljujući gastarbajterima ćevapi se danas mogu kupiti u svim njemačkim supermarketima i neizostavni su dio roštilja. Tokom sedamdesetih godina na prostoru SR Njemačke otvoreno je više od 5 hiljada jugoslavenskih restorana namijenjenih njemačkoj publici. Teško da možemo govoriti o ‘trbuhom za kruhom'”, kazao nam je profesor Ivanović.
    Treći talas iseljavanja

    Migracioni procesi započeti prije 50 godina nikada nisu zaustavljeni. Rat 1990-ih godina značio je drugi veliki talas iseljavanja u Njemačku, a danas već svjedočimo i trećem talasu.

    “Kao što sam već pomenuo, prvi talas iseljavanja imao je ogromnog utjecaja. U ratovima tokom devedestih godina i drugog talasa iseljavanja oni su bili prvi koji su pomogali bosanskim izbeglicama, a mnogi su našli utočište kod rođaka. Nije slučajno što je SR Njemačka primila više od 320 hiljada, a Austrija više od 70 hiljada bosanskih izbeglica. Danas smo svjedoci i tzv. trećeg talasa, kada se veliki broj ljudi s prostora bivše Jugoslavije odlučuje da ode u SR Njemačku. Angela Merkel je u jeku izbjegličke krize 2016. godine otvorila njemačko tržište rada za radnu snagu s prostora Zapadnog Balkana”, kaže nam Ivanović.

    Razlika je u tome što danas nema elementa privremenosti i što ne postoji organizovano zapošljavanje preko biroa za rad, već se ljudi sami brinu o svom zaposlenju.

    “Nepoznavanje zakonske regulative dovodi često do velikih zloupotreba radnika i neisplaćivanja zarada. Tokom ‘60-ih godina postojao je niz savjetovališta koja su vodila brigu o radnicima. Danas toga nema i samo se njemački sindikati u ograničenoj mjeri bore protiv zloupotreba radne snage. Paralele se mogu naći u tome što su predrasude ostale iste. Njemačka je još uvijek obećano uređeno društvo, a mi svi još uvijek želimo da postanemo ‘tetka iz Njemačke’, kada porastemo”, zaključuje Ivanović

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.