MILJENKO JERGOVIĆ/ EDO MAAJKA – ULAZAK U ČETRDESETE: Od bosanskog klinca i izbjeglice bez papira do najvažnijeg zagrebačkog repera: A sanjao je da otvori ćevabdžinicu…

06.08.2018 08:01
edo_maajka31810-ziv
 

Generacija mi ulazi u četrdesete”, govori Edo Maajka u pjesmi “Novi dan”, završnoj na novom albumu. I gle, stvarno, a sjećam se kako sam u Rubelju na utrinskoj tržnici slušao o tom klincu, bosanskom izbjeglici bez papira, koji sanja o tome da jednom otvori ćevabdžinicu, u slobodno vrijeme repuje i slaže u bilježnicu svoje pravilne i nepravilne deseterce i dvanaesterce.

Davno je to bilo, prije petnaest i više godina, i već odavno se i ne pozdravljam s onim koji mi je tad pričao o Edi, ali sjećam se da nisam vjerovao, iako to nisam rekao, da će taj ikad snimiti album, a kamoli doći do hrvatskih papira.

U međuvremenu se, međutim, dogodilo da Edo Maajka objavi šest ili sedam albuma – zavisi od toga kako se uzme i kako se broji – da postane neusporedivi storyteller jedne izbjegličke generacije, zvijezda s ruba Zagreba i iz hrvatskog undergrounda na prelazu stoljeća, da se dvaput oženi i jednom razvede, te da u relativno kratkom vremenu izvarira nečuvenu množinu identiteta.

Od izbjeglice bez papira najprije je, baš kada je rap bio u modi, postao najvažniji zagrebački reper, pa je najednom iz omladinskog podzemlja prodro na onu gornju scenu i estradu, tako da su ga zavoljele neudane tetke i predškolska djeca, pa je u jednom trenutku malo falilo da, kao Branko Kockica i Dragan Laković, počne snimati dječje ploče i voditi zabave u obdaništu.

Sjećam se da nisam vjerovao, iako to nisam rekao, da će taj ikad snimiti album, a kamoli doći do hrvatskih papira

Nakon toga otkriven je u rodnoj Bosni, te su ga slavili na već tradicionalni bosanski način, odričući Hrvatima pravo da ga smatraju svojima, e da bi ga u sljedećoj fazi krajnje brutalno odbacili, jer se, po ocjenama kasabe i mahale, pogrešno drugi put oženio i otišao živjeti u neprijateljski Izrael. (A zašto bi Izrael iz jedne od tri partikularne bosanske perspektive bio neprijateljski, o tome ćemo drugi put…)

Tako je u jednom trenutku u Zagrebu bio zaboravljen, u Sarajevu omrznut, u Tel Avivu nepoznat, i sve je govorilo da bi ostatak života mogao provesti u obiteljskoj sreći i anonimnosti. Nedavno objavljeni album “Put u plus” uglavnom objašnjava zašto se to, ipak, nije moglo dogoditi i što su razlozi Edinoj fatalnoj neprilagodljivosti. O tome govore ove pjesme.

Otkad je progledao, a to se, po svoj prilici, dogodilo u zagebačkom izbjeglištvu, jer je rodno Brčko samo zbir nostalgičnih sjećanja, njegova je pozicija poliperspektivna. Umjesto da uljuljka savjest izbjegličkim identitetom i da ostane žrtva, puna prijekora prema domaćinima, postao je, ne odustajući od prethodnoga sebe, najzagrebačkiji Zagrepčanin.

Kao hrvatski građanin bez papira, a zatim i s papirima, rastao je i kao Bosanac, ispunjen razumijevanjem, kao da nikad nije otamo otišao, da bi mu na kraju Izrael, ta živa metafora nepomirljive dvojnosti, došao kao neki logični životni finale i kao doktorat iz hiperbosanstva i iz života u dvije, tri, sedam perspektiva. Edo Maajka nije stigao do toga da promišljeno izabire vlastitu ideologiju.

Nema on razumijevanja za drugog, nego ima razumijevanja za sebe: za Hrvata, Bosanca i sve ono što Bosanci jesu, u sve tri i tristo i tri varijante, za Izraelca koji je Židov i Izraelca koji to nije, za Arapina, za Palestinca, i za svakog onog koga bi lakše i po svoj život praktičnije bilo mrziti i progoniti, jer ćeš, razumijevajući ga i bivajući on, na drugoj strani postati neprijatelj i izdajnik. Edo je univerzalni, globalni izdajnik tu gdje izdajnika jedva još i da ima.

Tako je u jednom trenutku u Zagrebu bio zaboravljen, u Sarajevu omrznut, u Tel Avivu nepoznat, i sve je govorilo da bi ostatak života mogao provesti u obiteljskoj sreći i anonimnosti. Nedavno objavljeni album “Put u plus” uglavnom objašnjava zašto se to, ipak, nije moglo dogoditi

Pjesma “No pasaran” ovako započinje: “Moj tata je profesor Fehim,/ a carinik kaže Fehiiim!/Tad pogleda me pola reda,/ pa ne znam šta ću s njim./ Isprepadan sam dobro/ i bojim se care svih.” I onda, malo zatim, slijedi stih “Njegova zjenica traži krivca u moru izbjeglica”, koji bi se, valjda, mogao sprejem ispisati na svim europskim graničnim postajama. “Miriše fašizam u zraku, osjeća se ono,/ ono milu im majku, i svi su u strahu”, i to je onda zapravo to, slijedi refren, lijep i moćan, u kojem kao da još fali glas mrtvoga Dine Dvornika.

Ne zato što bi se Dino uklapao u Edine opservacije o nailazećem fašizmu, nego zato što je on u ovom ritmu i melodiji, u potmulom balkanskom funku bljedolikih crnaca. I inače album “Put u plus” zvuči kao da je odsviran u neko drugo vrijeme, a možda i na nekom drugom mjestu, i u njemu se, u toj globalno-lokalnoj fuziji stilova i epoha miješaju rap, rock, funk, drum and bass, jazz i koješta drugo što je lakše opisati nego imenovati, a što pripada cjelini muzičkoga iskustva ere što je započela s električnom gitarom i rock’n’rollom, te se završila kada se više nisu snimale ploče. Nemam pojma odakle Edi ovi muzičari, ili odakle Edo njima, ali ovo zvuči silno dobro.

On je majstor poruka, slogana i parola. Umije napisati pjesmu tako da krene kao da će o politici, pa nastavi o ljubavi, i u toj se ljubavnoj pjesmi onda nađe svega i svačega. “Bolje je bolje” bila bi hit, da je danas i u nas hitova, i to onaj zarazni hit za put na more, s refrenom koji Yaya otpjeva u najslavnijoj našoj crnačkoj tradiciji, započetoj još u eri Nade Knežević.

“Bolje doktor nego pop i hodža/ (…) Bolje od parizera je ić’ u Pariz/ Razbit led neg’ dvojezični natpis/ Bolje Amira neg’ Šakira/ (…) Bolje vedro neg’ magla gusta/ Nijedan neće bit’ što bio je Tusta/ bolje vrištat nego gutat’/ Puduzmi nešto nemoj samo kukat’/ Probaj barem, zdravije je zalutat’/ Nego sjedit’, šutit’ i očima kolutat’” I onda, na tom mjestu, dolazi do preokreta, gdje parole, podbadanja, verbalni grafiti postaju pjesma o životnom nezadovoljstvu i ljubavnom mraku, pa zapjeva Yaya: “Znam šta je bolje samo fali mi volje/ Godine lete, ljudi stoje, samo brinu i gnoje/ (…) Gdje je to bolje, kad smo moje i tvoje/ Svako na svoju stranu vuče, a želimo to bolje/ Fali mi volje, fale mi ruke tvoje/ Fali mi volje, tvoje me riječi još bole”.

On je majstor poruka, slogana i parola. Umije napisati pjesmu tako da krene kao da će o politici, pa nastavi o ljubavi, i u toj se ljubavnoj pjesmi onda nađe svega i svačega

I oprostite ako vas gnjavim, ali ovo je divno. I kao tekst, i kao muzika, i kao nešto što bi se moglo nazvati muzičko-teatarskom izvedbom.

Meni je, možda iz pogrešnih razloga, a možda i zbog viška osobne identifikacije, najdraže “Izdajničko kolo”. Programatska pjesma poraženih, onih koji su namjerno zaostali za stadom, pa ih u mraku paščad grize za gležnjeve, trga im tetive i objesno se veseli njihovom stradanju. Edo se nikad nije plašio naivnosti – to mu je, valjda, neka bosanska karakteristika – nije se plašio da će ispasti smiješan, jer je, valjda, prethodno već i računao da je stadu, a pomalo i paščadi, sam po sebi smiješan:

“Svako kome se divim, svaki učitelj i vođa/ Svaki prorok, pisac i glazbenik, prati ga osuda i samoća/ Svaki napredak je izdaja, teško je objektivnom insanu/ (…) Samo samoća, to je jedino garant/ Samo samoća, care zdravo je plakat/ Zato razbijam ledove i plačem”. Zatim slijedi refren, koji je ciljano programatski i koji, bezbeli, ni psima ni stadu nije smiješan: “Globalno drukčiji, globalno kriv/ Globalni izdajnik, otkad sam živ/ Globalno, lokalno, vječna manjina/ U srcu je ljubav, u srcu širina/// Pa dobro došli u izdajničko kolo/ Dobro došli u izdajničko kolo/ Dobro došli, da vidiš miline, moj pobro…”

Album “Put u plus” zagovor je samoće, manjinstva i obiteljske intime, ljubavi u kojoj ništa nije ceremonijalno, mitsko, sentimentalno, one jedine moguće, bolne ljubavi. U skoro svakoj Edinoj ljubavnoj pjesmi on se ispričava njoj zbog nekog nedefiniranog sranja koje je napravio. Nema tu onog što vlada vajkadašnjom našom ljubavnom i estradnom lirikom, nema ljubavnih trokuta ni četverokuta, zaljubljivanja ni odljubljivanja. Samo nevolja sa samim sobom i svojim karakterom, s depresijama, s mentalno-emocionalnim nepogodama. Neće to baš svaki muž prihvatiti kao svoju masku i svoje lirsko glasnogovorništvo.

Album “Put u plus” zagovor je samoće, manjinstva i obiteljske intime, ljubavi u kojoj ništa nije ceremonijalno, mitsko, sentimentalno, one jedine moguće, bolne ljubavi. U skoro svakoj Edinoj ljubavnoj pjesmi on se ispričava njoj zbog nekog nedefiniranog sranja koje je napravio

Edo Maajka je, vjerujem, odavno odustao od ćevabdžinice. Odustao je od one vrste životnog utočištva što ga je za sebe u onoj mitskoj pjesmi o kiosku, o duvandžinici, tražio za sebe Ezra Pound.

Umjesto toga obratio se onom od čega, valjda zbog svog karaktera, nije u stanju odustati: identifikaciji s drugim, zastupanju njegovih nevolja kao svojih vlastitih, neprestanom miješanju perspektiva i tom časnom i plemenitom izdajstvu koje je istovremeno osnova njegove umjetnosti, kao i njegove nesposobnosti i nespremnosti da od svega odustane i da živi kao sretan i zadovoljan čovjek usred podivljalog čovječjeg krda.

(TIP/Izvor: Jutarnji.hr/Autor: Miljenko Jergović/Foto:Biljana Gaurina / CROPIX )

[Otvori sve članke iz ove rubrike]

Najnovije iz rubrike!

Jedan komentar na MILJENKO JERGOVIĆ/ EDO MAAJKA – ULAZAK U ČETRDESETE: Od bosanskog klinca i izbjeglice bez papira do najvažnijeg zagrebačkog repera: A sanjao je da otvori ćevabdžinicu…

  1. Alienist

    06. 08. 2018. - 15:25

    Fino, svojatajte i njega…

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.